Englezi to nazivaju “standing ovation”. Trenutak je to u kojem svi gledatelji ustaju i s oduševljenjem, s dugotrajnom aplauzom zahvaljuju osobi koja ide u red posebnih, izuzetnih, drugačijih. Onih rijetkih ljudi koje kroz život vodi isključivo srce.

Bilo je tako i prvih dala lanjskog listopada kad je uoči Jadranskog derbija, 99. po redu, na travnjak Rujevice izašao – Ruža. Da, baš tako jer nebrojenim generacijama navijača Rijeke bio je baš i samo to – Ruža. Slobodan Ružić Ruža darovan je tom prigodom dresom Rijeke na čijim je leđima bio broj – 60.

Njegova statistika

Jer toliko je godina prošlo od kako je Ruža prvi put došao na tribine Kantride da bi u tih dugih šezdeset godina svega tri puta, kako je precizno govorila njegova statistika koju je također brižljivo vodio izostao.

Bile su to utakmice protiv Dinamo iz Vinkovaca, Željezničara iz Sarajeva te Bora iz istoimenog grada u Srbiji. Na svojoj je pak prvoj utakmici doživio poraz. Bilo je to 1963. godine kad je na Kantridi gostovao beogradski Partizan.

Nije ga u odlasku na domaće utakmice Rijeke sprječavala ni bolest. Na vlastitu se odgovornost i ne na baš mali rizik dignuo, slabog zdravlja, iz bolničke postelje kako bi otišao na utakmicu i gledao ono što najviše voli – Rijeku.

I onda je, na Valentinovo, 14. veljače 2024. godine, u 74. godini života – otišao. Silna je tuga zavladala kod svih generacija navijača Rijeke. Silna. Jer odlazak Ruže odlazak je člana obitelji baš svakog kome je do “Rijeke” stalo.

Ruža je bio ona, ne tako česta, poveznica koja spaja skoro čitavu povijest Rijeke. Njegov je primjer uputa svima koji danas, u tisućama, dolaze na utakmice. Primjer kako se voljenom klubu ne okreće leđa ni kad je najteže, ni kad se, kao što je to bilo s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, beznadno lutalo drugoligaškim bespućima.

Svjedočio je s druge strane Ruža i najvećim uspjesima Rijeke koji su uslijedili nakon povratka u prvoligaško društvo, dolasku velikana pod stijene Kantride kao što su to primjerice bili Juventus ili Real. Ali i onoj tuzi s početka drugog desetljeća aktualnog tisućljeća kad je djelovalo kako svjetla na kraj tunela više nema, kako Rijeka ide prema možda nikad nižim natjecateljskim razredima.

Profinjeni gospodin

Što god da se dobro ili loše događalo, Ruža je uvijek imao sličan stav. Bio je zapravo profinjeni gospodin koji je, lagano, s noge na nogu ponosno, ogledavajući se oko sebe kako bi provjerio kolika je ispunjenost stadiona, ulazio u zagrljaj Kantride.

A ona je za njega bila mnogo, mnogo više od stadiona. Može možda zvučati kao pretjerivanje, ali da – ulazio je Ruža na Kantridu baš nekako pobožno, istodobno ponizno i ponosno. Nije bio bučan, nije eksplozivno reagirao na dobra ili loša zbivanja na terenu, ali osmijeh koji bi ukrasio njegovo lice kad bi Rijeka dala gol bio je – dječački iskren.

Iskazivao je u tom trenutku sreću koju može doživjeti i pokazati samo onaj koji istinski voli svoj klub, samo onaj kojem je pobjeda Rijeke sreća najveća.

Osvrnemo li se na samu povijest grada Rijeke nakon II. svjetskog rata, i tu je Ruža ponosni simbol simbol. Većinu je svog radnog vijeka proveo u Vulkanu te je, kao i tvrtka u kojoj je radio, zapravo bio slika tog doba, vremena kad je Rijeka ka grad i kao klub s Kantride rasla i razvijala se, kad je postajala pojmom ugodne sredine za sve ono što čini život zaokruženom, skladnom cjelinom.

Bilo je Ruže itekako i na Korzu tako da možemo govoriti ne samo o simbolu kluba nego i grada samog.

Vječiti putokaz

Nesebičan, i nesebičan je bio. Kolekcija ulaznica i brojnih drugih simbola koji su se vezivali uz povijest Rijeke mogle su se pronaći samo kod njega. Bio je i pažljivi kolekcionar. Ali, kad bi ga god i za što bi ga god pitali da im ustupi neki od uglednih kolekcionara svega što se vezuje u Rijeku, on bi im to i darovao.

Istina, morali su i ti ljudi biti dokazani vjernici Rijeke, a takve je Ruža bez mogućnosti promašaja i itekako dobro prepoznavao i osjećao. Zahvaljujući njemu Dado, Zvonimir i Mišel sačuvali su dio povijesti tako da će i u tim kolekcijama Ruža živjeti zauvijek.

Promjenjivog zdravlja u kojem su se izmjenjivali loši i manje loši trenuci bio je niz godina. I ma koliko je za osobu Ružinih karakteristika uvijek prerano za odlazak, i koliko god da je želio ispratiti i ovu, možda i šampionsku sezonu, on je svoj trenutak u kojem mu se ostvarila najveća životna želja dočekao. Dakako, bilo je to 2017. godine kad je Rijeka postala prvakom Hrvatske.

Ono što je pak svima nama ostavio je – nemjerljivo. Ruža za svakog kome je stalo do Rijeke nije otišao, nit će ikad otići. Ostaje s nama, ostaje poput svjetionika koji će zauvijek obasjavati naš pogled u budućnost. Voli Rijeku. Samo to. Koliko se god veselili pobjedama, toliko smo njezini i u porazima. Onako kako se to i inače čini u obitelji – ljubav u dobru i zlu.

Koliko god bilo teško, koliko god bilo bolno fizički se odvajati, novi susret s Ružom zakazujemo za subotu u 15 sati. On s nama i svi mi s njim. Zauvijek. Hvala Ruža, bio si i ostat ćeš vječnim putokazom kako se voli svoj klub, svoju Rijeku.