RIJEKA Zbilo se to 26. svibnja 1999. godine. Trebao je to biti veliki dan za riječki, pa i za hrvatski nogomet. Utakmica posljednjeg kola između Rijeke i Osijeka na Kantridi direktno je odlučivala o naslovu prvaka, s tim da je »bijelima« na putu ostvarenja snova igrala samo pobjeda.

U posljednjoj minuti Admir Hasančić je zabio pogodak za 2:1, ali visoko podignuta zastava pomoćnog suca Zorana Krečaka bacila je u očaj igrače Nenada Gračana i cijeli, dupkom ispunjen stadion pod stijenama. Ostalo je povijest… Kasnije analize su potvrdile da je Hasančićev gol bio regularan, ali više se ništa nije moglo promijeniti.

Proliveno je puno žuči i tinte, puno razgovora i emisija napravljeno na temu sportskog događaja godine u kojem je cijela Hrvatska stala iza riječke momčadi. No, u svemu je bilo malo utjehe. Rijeka je morala čekati do 2017. godine. Tada joj nitko više nije mogao oduzeti zasluženi naslov. Svibanj je postao Rijekin slavljenički mjesec. I Rabuzinova sunca počela su sve više grijati »bijele«.

– To prvenstvo još uvijek nije zaboravljeno i vjerojatno i neće biti. Rijeka je u međuvremenu osvojila naslov i nadam se isprala svu onu gorčinu koja je došla s tom sportskom nepravdom – kaže Dalibor Višković, sada trener Buja, jedan od važnih kotačića riječke momčadi i akter te utakmice: – Mi koji smo tada bili na Kantridi, na travnjaku ili tribinama, to nećemo nikada zaboraviti.

Što reći? Odigrali smo jednu briljantnu sezonu s obzirom na momčad koja nije bila sastavljena za osvajanje naslova. Samim tim taj je domet još draži. To su bili prepoznali i gledatelji, i mi smo u Ligi za prvaka imali prosjek od oko 15 tisuća gledatelja na tribinama. Bilo je lijepo tada biti igrač Rijeke.

Priznat će Višković da niti njegova momčad tada nije bila na očekivanoj razini.

– Tu posljednju utakmicu nismo nažalost odigrali na željenoj razini. Gledajući trezvenije, morali smo odigrati bolje. No, cijelu sezonu igrali smo s 14, 15 igrača, a pred tu utakmicu došli smo s gostovanja na Poljudu koje se igralo u srijedu. A igrali smo potom odmah u subotu… Slavili smo na prepunom Poljudu, bio je to lijep, ali traumatičan povratak, od Splita do Rijeke stali smo dvadesetak puta. Potom smo otišli u karantenu u hotel Opatija, a i tamo je bilo nezaboravno. Dvije noći navijači su nam pjevali ispod prozora…

Jaka liga

Posebno se pamti ozračje pod stijenama, 22.000 gledatelja…

– Došli smo sat i pol prije utakmice na stadion i tribine su već bile pune. Postojao je određeni pritisak, a i težina utakmice iza nas. No, nema tu alibija, odigrali smo prosječnu utakmicu. Sve smo napravili perfektno, ali samo do zadnjeg kola. I takvi smo zabili taj pogodak za 2:1, ali znamo što se potom dogodilo. Za sve nas sudionike bit će to zauvijek neprežaljeni naslov. Sve to ostaje nekako u dubini duše – dodaje Višković.

I dodaje…

– Osijek je nama tada bio »crna mačka«. Na Kantridi smo ga teško dobili 1:0, a u Gradskom vrtu izgubili 5:2. A tadašnja Croatia je igrala četvrtfinale Lige prvaka, što dovoljno govori o kvaliteti i jačini i tadašnje lige. Mi smo po imenima bili momčad koja je bila dobra nakon tog prvenstva, prije toga nismo baš najbolje kotirali. Nosila nas je želja da se dokažemo – prisjeća se Višković.

Đoni Tafra bio je u to vrijeme »jedinica«. Vratar koji je izvukao »bijele« u mnogim utakmicama…

– Uvijek u ovo vrijeme kad se svi podsjećamo te utakmice i gledamo te snimke dođe mi puno poruka. Naježim se – kaže Tafra. – Toliko publike, toliko emocija. Teško je to opisati riječima i uspoređivati s nekim današnjim situacijama. Pogotovo kad ti na Poljudu cijeli stadion skandira… Svi smo željeli tu pobjedu, ali na našu žalost dogodilo se to što se dogodilo. Sve je ušlo u povijest na način koji nismo željeli.

O jačini tadašnje lige govori i sastav Osijeka u kojem su igrali Mario Galinović, Jurica Vranješ, Borimir Perković, Mario Prišč, Stanko Bubalo…

– Barem deset momčadi moglo se boriti za vrh. Hrvatski dragovoljac je imao jako dobru momčad, Marsonia bila jaka s Olićem i Karićem, a o Osijeku da i ne govorim. Sve je bilo na puno višoj razini. A odigrali smo u jakoj ligi puno odličnih utakmica. Ta klapa i društvo nas je nosilo.

Živjeli smo skupa, izlazili skupa van. Zanimljivo je i da su prije početka prvenstva neki mediji pisali da smo kandidati za ispadanje iz lige. No, kako je prvenstvo odmicalo, i to se mijenjalo. Mislim da smo u devet kola osam puta pobijedili – dodaje Tafra.

Tomišić i harmonika

Damir Milinović bio je tada zaštitni znak riječke obrane s Androm Mijatovićem i Mladenom Ivančićem.

– Baš sam pred neki dan pogledao utakmicu Hajduk – Rijeka iz kola prije te sudbonosne utakmice na Kantridi. Pobijedili smo 3:1 pred 40 tisuća navijača i ja se prosto naježim. To se ne zaboravlja. Kao niti naša klapa – kaže Milinović.

– A Kantrida je priča za sebe. Dokazano je da nam je oduzeta ta pobjeda, a samim tim i prvenstvo. Tu ostaje žal i tuga. Puno je emocija bilo u tako kratkom vremenu. Na početku prvenstva bili smo skupljeni odasvud, bilo je tu i nepoznatih igrača. Brojni su nam prognozirali borbu za ostanak. Na kraju smo imali svaku utakmicu pune tribine, a u zadnjoj je Kantrida pucala po šavovima. Na žalost nas i cijelog grada, pa i Hrvatske, nismo uspjeli. Krečakova zastavica uzela nam je generacijsku i povijesnu radost. Nerado se sjećam zadnjih minuta te utakmice, a rado cijele sezone i te momčadi.

Mnogi će se složiti da u posljednja dva desetljeća nije bilo veće i bolje riječke nogometne klape od tadašnje predvođene Maurom Tomišićem.

– Tada nije bilo rođendana, niti nekog većeg događaja poput vjenčanja ili rođenja djece, a da mi svi skupa nismo to proslavili. Zvali su nas brojni ljudi iz Rijeke i okolice, u to vrijeme poseban je gušt bio nositi bijeli dres. To nikad ne blijedi. Tomišić je poslije svake tekme znao izvući harmoniku i dizati atmosferu. Puno puta takvog je slavlja bilo i s Armadom na benzinskim postajama pri povratku s gostovanja. Sve u svemu, doživjeli smo jedan poseban naboj, ovacije, ali i jednu veliku tugu i nepravdu – zaključuje Milinović.