ZAGREB – Ako ništa drugo, ligaška piramida hrvatskog nogometa stvarno nije pretjerano komplicirana. Elitni stupanj natjecanja, poznatiji kao HNL, čini deset klubova, ispod je Prva NL u kojoj ih je je dvanaest, a zatim slijedi Druga NL sa šesnaest članova. Ispod toga je Treća NL i sastoji se od pet skupina, u kojima sveukupno nastupaju 73 kluba. Tek ovdje na red dolazi Četvrta NL, podijeljena u sedam skupina.

Baš tu, u petom stupnju natjecanja, obitava Moslavina iz Kutine, pod okriljem Četvrte NL Središte Zagreb B. Taj klub, koji je Rijeka prije dva dana jedva prošla nakon izvođenja jedanaesteraca u šesnaestini finala SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa, u svojoj ligi trenutno ima po pet pobjeda i poraza, što mu je dovoljno za sedmo mjesto.

Zdravoseljačka matematika po tom kriteriju, dakle, govori da se između Rijeke i Moslavine sada nalazi 111 klubova, s time da u ovakvoj računici u obzir nije uzeto njih barem desetak iz preostalih skupina petog stupnja natjecanja, s boljim bodovnim učinkom od društva iz Kutine. Međutim, na utakmici šesnaestine finala Kupa ove srijede se činilo da je taj razmak značajno manji.

Uz dužno poštovanje prema Moslavini i činjenici da je slabija momčad uvijek maksimalno motivirana, za razliku od uglednog suparnika, Rijeka je momčad takvog kalibra morala riješiti bez stresa kroz devedeset minuta igre. Na primjer, poput Lokomotive, koja je istog dana kod Bistre, člana Treće NL Centar, također gubila 1:0, da bi na kraju pobijedila 6:1. A Rijeka se neopisivo patila…

Potočić

Na kraju krajeva, više je nego dovoljno spomenuti da je gostima nakon utakmice uši neprestano punilo dobacivanje: »Dobro ste prošli«. U nekim drugim okolnostima to bi predstavljalo tek dobar štos navijača simpatičnog niželigaša, ali prošle srijede ta kratka rečenica uopće nije bila daleko od istine. Primjerice, na početku prvog dijela produžetka Moslavina je uspjela napraviti takav pritisak da Rijeka skoro dvije minute nije uspjela izbaciti loptu na više od dvadeset metara od svog gola.

Na gradskom stadionu u Kutini novinari su bili smješteni iznad gostujuće klupe i u jednom trenutku pojavila se ideja da bi bilo zabavno mobitelom snimati reakcije Sersea Cosmija na razvoj događaja. Međutim, vrlo brzo se ispostavilo da to nema baš nikakvog smisla, ponajviše iz poštovanja prema čovjeku, a zatim i stručnjaku koji je ostavio trag u talijanskom nogometu.

Bilo je očigledno da je Cosmi u tu utakmicu unio cijelog sebe, vikom, gestikulacijom i uzaludnim pokušajima korigiranja svojih štićenika. Štoviše, u jednom trenutku je s klupe podigao svog asistenta Radomira Đalovića, kako bi on na razumljivijem jeziku od talijanskog igračima dao do znanja što moraju raditi. Sve je bilo uzalud jer Rijeka je u Kutini djelovala kao nogometni potočić kojem jedan malo veći kamen može bez problema skrenuti tok.

Uostalom, dovoljno je spomenuti da je uskoro 38-godišnji Ante Batarelo, s barem pet kilograma viška, bez problema vodio igru Moslavine kroz osnovni dio utakmice i produžetak. Dvije godine mlađi Tihomir Novak, koji je iznimno uspješnu karijeru proveo u futsalu, odnosno na osjetno manjem terenu, također je predstavljao nerješivu enigmu za suparničke igrače. Jednostavno, Moslavina je prošle srijede izgledala kao nešto slabiji klub iz HNL-a ili favorit za osvajanje Prve NL. Ponajviše zbog Rijeke.

Zapravo, možda je najjednostavnije nabrojiti klubove iz Četvrte NL Središte Zagreb B koji se u ovom trenutku na tablici nalaze ispred društva iz Kutine. To su, opet uz neizbježno dužno poštovanje, Zelina, Mraclin, Naftaš Ivanić, Tigar iz Svete Nedelje, Gradići i Lekenik. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Za Rijeku.

Grubo otrježnjenje

Krene li se logikom stare poslovice koja kaže da nije svako zlo za zlo, možda nije pretjerano reći da se utakmica u Kutini može sagledati i kao dobrodošao šamar nakon pobjeda nad Goricom i Lokomotivom u prvenstvu. Iako je u to teško vjerovati, možda su ti uspjesi malo smekšali Cosmija, koji je nedavno najavio temeljitu čistku u svlačionici tijekom stanke zbog Svjetskog prvenstva u Kataru.

Sada je savršeno jasno da neki igrači ne bi predstavljali pojačanja čak ni za onu Rijeku koja se, prije dolaska Damira Miškovića na čelo kluba, borila za očuvanje prvoligaškog statusa. Nabrajanje imena bilo bi jednostavno, ali i deplasirano jer Cosmi najbolje zna kakve zadatke je podijelio momčadi u Kutini i što (ni)je dobio za uzvrat.

U svakom slučaju šesnaestina finala Kupa s Moslavinom donijela je grubo, ali baš grubo otrježnjenje. U tom sučeljavanju s klubom iz petog ranga natjecanja Rijeka je izgledala krajnje otužno, a za vjerovati je da Cosmi, s više od trideset godina iskustva u nemilosrdnom talijanskom nogometu, sigurno neće samo tako progutati jeftina opravdanja koja počinju riječima: »Bio je to samo loš dan…«