Dosadno je žaliti se. Daj malo, iznenadi sam sebe i nemoj se žaliti. Ajde, »ne« pretvori u »da« i vidi kakav će ti biti dan, mislim da će biti puno bolji. Možda je to neki ključ, govori nam Lukrecija Tomušić zračeći u isto vrijeme nevjerojatnom pozitivom. Kako kaže, bližnji su oduvijek govorili da je »pozitivna i blesava«, iako sama to ne voli naglašavati. Ali, ono što je sigurno jest da Lukrecija sa svojih uskoro 36 godina živi punijim plućima i s većim osmijehom na licu negoli mnogi ljudi koji nisu doživjeli ni približnu traumu kakva se njoj dogodila.

Lukrecija je s 21 godinom nakon nezgodnog pada postala paraplegičarka. Što je napravila još dok je bila u bolnici? Kupila je avionsku kartu za New York. Ova Riječanka nastavila je živjeti život, ali što je još važnije, svakodnevno se boriti za bolji život osoba koje su u istoj ili sličnoj situaciji. U život je uključila i sport, pa je tako već godinama igračica Košarkaškog kluba osoba s invaliditetom Kostrena.

A na domaćem terenu, parketu dvorane u Kostreni, nam je i pokazala kako se snalazi s loptom. Nekoliko dana ranije s ekipom iz kluba je na istom mjestu održala prezentaciju košarke u kolicima, a povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, koji se obilježava danas.

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

– Da, moramo imati posebna kolica za košarku i malo je tužno da, na primjer, od države ili nekog sustava nemamo određenu pomoć za sport, a potiču nas da se bavimo njime. Manje-više smo si svi sami financirali sportska kolica, a jednim dijelom je pomogla Ina, koja je donirala jedna sportska kolica, kao i riječki ogranak Hrvatske udruge poslovnih žena KRUG. A inače nam uskaču prijatelji, tvrtke naših prijatelja, razni ljudi kojima je probuđena empatija, dragi ljudi koji vide divnu priču posebnih ljudi…

Evo, ovim putem se i želim svima zahvaliti koji su nam pomogli, što financijski, a što lijepom riječi. Cijena kolica se kreću od pet do 10 tisuća eura i radi se individualno za osobu koja igra. To je jedan od minusa, ali opstaju u tom sportu ljudi koji se stvarno zaljube u njega i žive ga. Definitivno nije za one koji se boje. Košarka u kolicima je dosta agresivan sport, kontaktni, gdje neki misle da mene dečki puste jer sam djevojka. A mene dečki ne štede ni malo, nego me »ubiju« ha, ha. Znamo imati i plava rebra, svega bude… Sitno sam se bavila i odbojkom prije ozljede kralježnice, ali rekreativno, ništa profesionalno. Bilo je to stvarno davno, prošli život… – počinje Lukrecija Tomušić.

Isti mozak, drugo tijelo

U prosincu slavi i rođendan, a početkom tog mjeseca prije 13 godina dogodila se i nesreća koja joj je obilježila život.

– Sada se ne mogu sjetiti točnog datuma, kao da sam ga potisnula. Poskliznula sam se i pala na jednoj rođendanskoj zabavi s visine koja nije bila velika, ali sam se dočekala direktno kralježnicom na kamen i tu sam smrskala tri kralješka. I ništa, nakon toga su krenule operacije, bolnica, rehabilitacija i onda ideš doma. To je takva ozljeda u kojoj je dugo potrebno sve naučiti. Imaš isti mozak, ali drugo tijelo i moraš sve novo naučiti. Oblačiti se, piškiti, presvlačiti, prebacivati se i slično…

Sjećam li se te nesreće? Bilo je davno, nekako nastaviš živjeti i ne osvrtati se. Imaš dvije opcije. Prva je predati se, a druga je to iskoristiti i krenuti dalje. I sada, na tebi je hoćeš li se prepustiti i biti teret društvu, prijateljima i obitelji, ili ćeš to iskoristiti i napraviti nešto od toga. Sve je na kraju kakav si psihički. Sve je u glavi.

Svjesna sam bila ozljede kada se dogodila. Vidjela sam da ne mogu micati nogama, dobila sam udarac u glavu i rebra sam slomila pa su probila pluća. Dosta je toga bilo. Za našu povredu kažu da je potrebno pet godina da se rehabilitiraš, ali tražiš se, istražuješ sebe i tijelo, gledaš što ti je lakše i upoznaješ sebe i bližnje sa svojim novim stanjem. Jesam li odmah prihvatila situaciju? Bilo je dobrih i loših dana, ali nekako imam osjećaj da »hendlam« to OK.

Upoznala sam ljude koji su u sličnoj ili boljoj situaciji od mene, pa psihički nisu toliko snažni. Ne znam, tu sam gdje jesam. Brzo sam shvatila o čemu se radi i sve sam istražila. Iako naravno, dok nisam otišla na rehabilitaciju sam mislila da ću hodati. Doktori ti ne kažu realno stanje jer ni oni ne znaju dok ne obaviš rehabilitaciju. I onda kada dođeš tamo shvatiš gdje si i što si i vidiš druge ljude u istoj situaciji i sve ti sjedne.

Foto MARJAN RADOVIĆ

Teško je bilo obitelji i prijateljima, bio je šok, ali tu su uz mene. Nekako se sve to filtrira. Prijatelji koji su pravi prijatelji ti ostanu, a oni koji nisu bili otiđu. Ali ti i dođu novi ljudi. Sve je to normalno i nikome ne treba zamjerati. Trenutno sam i predsjednica Udruge osoba sa spinalnim ozljedama »Karoca« koja najviše koristi da informativno pomognemo novim članovima i da uputimo novoozlijeđene.

Da, pokušavam ih uputiti u sport, ali dosta je teže osobe s invaliditetom nagovoriti na nešto jer im se dogodila velika trauma, ušli su u komfor zonu i izuzetno teško izlaze iz nje. Mene to i nije baš mučilo. Ja sam što prije htjela putovati i ići negdje, avionsku kartu za New York sam kupila dok sam još bila u bolnici. Nisam znala ni kako se prebaciti u kolica, ali htjela sam i išla sam s prijateljicom. Nisam funkcionirala, ali sada mi je smiješno kada se sjetim. Bilo je to sve novo i za prijateljicu i mene. Ali to me ohrabrilo. Baci me u vatru pa da vidim. Ili ću izgorjeti, ili izaći u plamenu, ha, ha.

Važnost sporta

Nisu svi u trenucima traume toliko psihički jaki kao Lukrecija, ali i sama naglašava kako uključivanje u sport može biti od velike važnosti. Lukrecija je bila dio i hrvatske rukometne reprezentacije u kolicima. Košarka je ipak prva ljubav.

– Sport je nešto što te izvlači iz ružnog mjesta i ja bih voljela da sustavno postoji nešto pa da čim padneš i dođeš u toplice ti odluče kojim ćeš se sportom baviti. Nema neću, nego koji ćeš. Tako da se odmah bace u to i da se brže socijaliziraju, putuju s ekipom, ljudima koji su u sličnoj situaciji… Imamo člana u Kostreni koji ranije nije vozio auto, bio je stalno s roditeljima pa je krenuo na košarku i ohrabrio se, osamostalio. Kasnije je položio i vozački pa se vozi sam na trening. To je sve za njega velika stvar. To ljude izvlači iz ružnih mjesta i ujedno ih ojača i fizički, ali i psihički.

Ima još klubova u našoj Županiji, parastolni klub, atletika, plivanje, boćanje, a bio je i tenis. Sport za osobe s invaliditetom nije samo zabava i vrijeme koje će iskoristiti jer nemaju što raditi. To je dosta ozbiljno, pogotovo ako je netko paraolimpijac. Mislim da je njima puno teže nego zdravim ljudima jer oni moraju svakodnevno trenirati, ali moraju i cijelo vrijeme razmišljati o svojem tijelu. Naporno je, ali ima puno truda, želje i volje i to te gura naprijed.

Kako sam ja došla u Kostrenu? Bilo je i ranije priče oko košarke, ali nikako se nije skupio dovoljan broj ljudi. Siniša Kuharić je još 2006. godine organizirao Kup u Rijeci kako bi potaknuo ljude, ali nije se skupilo. Nas par je na plaži pričalo kako bi to bilo dobro i zvali smo ljude, skupilo se nas nekoliko i zvali smo Sinišu. Kada smo došli u dvoranu, on nas je pogledao i rekao: »Gdje ste vi sve ove godine.«

I tako, osnovali smo klub i ušli smo čak u Prvu ligu, ali odustali smo zbog financija pa se i sada natječemo u Drugoj ligi. Nema jednostavno financijske strukture da bi to moglo opstati u najvišem rangu, putuje se dosta pa su tu i problemi s logistikom. Baš nedavno smo bili u Šibeniku na gostovanju te inače odrađujemo po dvije utakmice zbog logistike i svega. Pa, ne bih rekla da je to pametno. Dobro je radi logistike, ali »umreš« na terenu, ha, ha. Imaš sat vremena pauze između, a kasnije otpadaju ramena, leđa bole, ali adrenalin i ta ljubav prema košarci te guraju.

Dosta je crnog humora kada se putuje, bude smijeh i zezancija, nove interne fore… I s projektom BASKIN sada pokušavamo što više raditi, a radi se o zanimljivom sportu jer igra profesionalni igrač bez invaliditeta zajedno s osobom koja se kreće pomoću kolica pa čak i u elektromotornim. Sviđa mi se što svi mogu sudjelovati i pridonijeti. Ma, kroz sport je najbolje profilirati osobe s invaliditetom i olakšati im život. I roditelji onda budu sretniji jer su im djeca samostalnija i hrabrija.

Dvorana bez ulaza

Osobama s invaliditetom u Rijeci, ali i Hrvatskoj općenito, život je još uvijek previše zahtjevan. Današnji dan dobar je povod kako bi se nadležne u gradovima još jednom podsjetilo na probleme koje samo oni mogu riješiti. Bizarna se situacija dogodila i prije otprilike mjesec dana kada je odlučeno kako će košarkašice FSV-a svoje utakmice igrati u dvorani »3. maj«, koja nema ulaz prilagođen osobama s invaliditetom. A baš su riječke košarkašice nedavno prodajom ulaznica skupljale donacije za projekt BASKIN.

– Svatko ima svoje probleme i njima su oni najteži, pa čak i zdrava osoba može imati veće probleme od mene ako se tako postavi. Teško je što nije dosta toga prilagođeno i tu se moraš puno boriti i dokazivati. Da bi obavio jednu običnu stvar u gradu, moraš napraviti cijeli plan. Neobzirni ljudi ti onda stanu na mjesto »na pet minuta«, gdje tebi to nije pet minuta, nego mnogo više, oduzimanje slobode. Ali, ljudi nemaju taj osjećaj jer nisu u toj situaciji.

Najgore je kad imaš želju i volju, ali ne možeš jer je netko drugi neobziran ili lijen. I to izuzetno frustrira jer je tebi potrebno puno energije. Vani je puno prilagođenije i jednostavnije i lakše, kao na primjer u Njemačkoj i Nizozemskoj. Kod nas to nije praksa. Super praksa je ona univerzalnog dizajna, a svi izmišljaju neku toplu vodu, što uopće nije nešto ekstra potrebno. Potreban je jedan rukohvat i široka vrata da se može ući. Ništa drugo.

Puno su mi morali pomagati bližnji i bez njihove potpore je nemoguće rehabilitirati se i nastaviti normalno živjeti. Žalosti me što ne možemo otići na utakmicu djevojkama iz FSV-a, a imamo njihovu veliku potporu jer smo imale čak i zajedno neke akcije. I onda ih stave u »3. maj«… To je dvorana koja je tamo već godinama i možda je arhitektonski neizvedivo napraviti ulaz prilagođen osobama s invaliditetom. Ali, postoje i druge dvorane i ako se vidi da se radi neka suradnja i da osobe s invaliditetom dolaze na utakmicu, otkud imaš srca staviti djevojke u tu dvoranu. Evo, tužna sam.

Jako puno takvih problema ima u Rijeci. Zagreb je malo bolji. Moram priznati da sam zadnjih mjesec dana jako tužna kao i svi moji prijatelji koji vole ljeto provesti na moru, točnije na plaži Kostanj. Vidjela sam razbijenu dizalicu na plaži za osobe s invaliditetom koju smo jedva dočekali da dođe, a dogodilo se to da u rujnu, kada su zatvorili plažu, nisu skinuli dizalicu pa je ona sada razbijena. I onda će reći da osobe s invaliditetom puno koštaju i da se u plažu jako puno uložilo. A džabe nam ulaganja ako nema održavanja i pravilnog skladištenja pa će Grad svake godine kupiti novu dizalicu, jer nije u stanju adekvatno skladištiti. Dizalica/lifter za more nije nimalo jeftina.

Ima tu još mnogo obećanja od gradske vlasti, ali uvijek nekako ostane na tome, pogotovo u predizborno vrijeme. I ne treba tu puno, da se razumijemo. Samo se treba držati pravilnika. Ne treba izmišljati toplu vodu. Da ne bude sve crno, imamo zahvaljujući pomoći dragih ljudi i prijatelja i pozitivnih primjera. U Baptističkoj crkvi smo imali jednom utakmicu, izložbu i koncert gdje su se skupljale donacije za nas, a i Zračna luka Rijeka nam je kupila prikolicu… Ima dragih ljudi koji vide nešto lijepo u svemu tome.

Ranije nam je Lukrecija naglasila kako »može biti i ljuta jednako koliko je pozitivna i vesela«. I to se vidi u trenucima u kojima govori o pravima i položaju osoba s invaliditetom. I ima potpuno pravo.

– Idem i guram svoje i to je to. Inače, na treningu te nitko ne mazi i pazi, guraju te i lupaju. To je realnost. Ne mogu te cijelo vrijeme i roditelji maziti i paziti. Nije to život jer neće ni njih uvijek biti. Bolje se pripremiti prije i ohrabriti se i osamostaliti, nego da dođeš pred gotov čin pa imaš životni krah. Treba malo razmišljati unaprijed. Ali, ne previše.