Hrvatska nogometna reprezentacija remizirala je s Turskom (1:1) u prvoj utakmici kvalifikacijskoga ciklusa za Svjetsko prvenstvo 2018. godine u Rusiji, poslije koje opravdano prevladava dojam da su »kockasti« prikazanim zaslužili više od mršava remija u ionako otužnom ambijentu sablasno praznih maksimirskih tribina. To će, uostalom, zorno dočarati taksativni pregled promašenih prilika pred vratima turskoga vratara Babacana:

U 10. minuti u razmaku od nekoliko sekundi Mandžukić i Pjaca pogodili su gredu, u 15. minuti Modrić je u situaciji »dva na jedan« pucao, umjesto uposlio usamljenoga Rakitića, u 22. minuti Pjaca je poslije Perišićeva centaršuta pogodio gredu, u 31. minuti Perišić je iskosa sa desne strane pogodio gredu, u 58. minuti Rakitić je glavom spustio loptu usamljenome Mandžukiću koji iz izgledne situacije nije zatresao mrežu, u 68. minuti Pjacin udarac na putu prema mreži zapeo je u bloku, u 76. minuti Pjacin je udarac glavom maestralno obranio Babacan, u 80. minuti Kalinić je imao otvoren udarac s desetak metara, ali pogodio je turskoga braniča, u 90. minuti Badelj je istrčao pred Babacana, ali je turski vratar refleksnom reakcijom obranio njegov prizemni udarac.

Neobranjivo u rašlje

Hrvatska je, dakle, protiv Turske stvorila točno deset prilika, od kojih sedam spada u red vrlo izglednih, a pet stopostotnih (Mandžukić 10′, 58′, Pjaca 10′, 22′, Badelj 90′). Iako je Hrvatska u pojedinim razdobljima utakmice imala evidentnih problema s protokom lopte na postavljenu obranu protivnika, kroz igru je stvorila zadovoljavajući broj prilika da izbornik »kockastih« Ante Čačić poslije utakmice progovori o zloj kobi i stvarima na koje ne može utjecati nijedan trener na svijetu. Čačić je doista nemoćan kad su u pitanju Mandžukićeva i Pjacina prilika iz već spomenute desete minute. Što im je trebao reći? Pucajte neobranjivo u rašlje, umjesto što gađate grede? Šalu na stranu.

Naravno da Ante Čačić ne može zabiti pogodak umjesto Mandžukića i Pjace, ali je itekako odgovoran za odabir igrača i zakašnjele reakcije s klupe. U tom kontekstu mu s pravom još jednom valja postaviti isto pitanje: što znači uvođenje Kalinića u 79., odnosno Kramarića u 84. minuti utakmice tijekom koje prvi napadač (Mandžukić) potpuno zakaže? Naravno da bi nepravedno bilo izgubljene bodove protiv Turske gledati isključivo kroz prizmu promašenih prilika Marija Mandžukića, ali previše je u Čačićevoj eri bilo takvih utakmica da bi napadač »Juventusa« zadržao nedodirljiv status. Brojke ne lažu.

Hrvatska je pod vodstvom Ante Čačića odigrala sedam utakmica natjecateljskoga karaktera (Bugarska 3:0, Malta 1:0, Turska 1:0, Češka 2:2, Španjolska 2:1, Portugal 0:1, Turska 1:1) tijekom kojih je koristio usluge sedmorice napadača (Perišić, Mandžukić, Kalinić, Pjaca, Kramarić, Čop, Olić).

Doprinos momčadi

Ivan Perišić odskače svojim doprinosom momčadi: odigrao je svih sedam utakmica tijekom kojih je skupio 664 minute (uključujući i sudačku nadoknadu) i pritom postigao četiri pogotka. Učinkom u istu rečenicu s Perišićem može stati još jedino Nikola Kalinić koji je nešto skrominju minutažu (286) u šest utakmica iskoristio za dva postignuta pogotka. Ostatak Čačićevih napadačkih aduta ostao je bez golgeterskog učinka. Kritikama pritom ne podliježu igrači koji su igrali premalo za relevantnu ocjenu (Olić 7 minuta, Čop 32, Kramarić 41). Ostaju, dakle, Marko Pjaca i Mario Mandžukić.

Naravno da se svakoga pravoga golgetera isplati čekati, Čačić je vjerovao u Mandžukića na svim utakmicama od rezultatskoga značaja koje su se rezultatski lomile do samoga kraja (Turska 1:1, Portugal 0:1, Češka 2:2, Turska 1:0), ali nije dočekao njegov pogodak. Unatoč tome, Mandžukić u spomenutom razdoblju nije izgubio izbornikovo povjerenje i »povlašten« status, koliko god alternative bile u boljoj klupskoj (Kramarić, Čop) i reprezentativnoj formi (Kalinić). Za razliku od Pjace, doprinos kojega napadačkom dijelu igre »kockastih«, s obzirom na drukčiji profil, ne ovisi nužno o golgeterskoj statistici, Mandžukićev se učinak u prvom redu mjeri pogocima. A njih nema. Zato poslije svega s razlogom valja postaviti pitanje: Do kad će Čačić čekati Mandžukića?