Nataša Ravnić

Kuglačica Istre i reprezentativka Hrvatske: “Vrata Mlake su mi uvijek otvorena, ali vjerujem da ću doći do titule sa svojim kćerima”

Zlatko Horvat

DRUGE U PRVENSTVU - Kuglačice Istre/Foto A. KRIŽANEC

DRUGE U PRVENSTVU - Kuglačice Istre/Foto A. KRIŽANEC

S curama i s vodstvom Mlake sam super. Ali cilj je da naš klub opstane. Vjerujem da ću doći do titule s ovom ekipom, sa svojim kćerima - kaže Nataša



RIJEKA Kuglačice Mlake 30. travnja u Bačkoj Topoli igraju protiv Slovan Rosica u polufinalu Lige prvaka. Za Riječanke to bi bila šetnja da je u njihovu sastavu Nataša Ravnić, članica porečke Istre i hrvatska reprezentativka. Nataša Ravnić je protekle subote u Rijeci donijela pobjedu svojoj ekipi nad Mlakom (5:3), kojoj je pripala sedma kruna u nizu. S druge strane, Porečanke, koje su sedmi put prvenstvo završile na drugom mjestu, a pet puta na trećem.


– Ove sezone nam se stvarno posložilo puno sportske nesreće zato što smo imale jako puno ozljeda. Nekoliko ključnih utakmica odigrali smo bez najboljih igračica i to je onda jako teško nadoknaditi. Mi imamo stvarno jako mlade igračice i puno radimo s njima, što je super, no te iskusne igračice dobro dođu jer su to sigurni poeni.


Šteta, tri utakmice izgubili smo jako tijesno. Tako je kako je, ne možemo protiv toga. Mlaka je na vrhu, a nama je drago da smo ih na kraju uspjele pobijediti. Bilo je potrebno napraviti jako puno, dobiti 7,5:0,5, što je stvarno gotovo pa nemoguće. Nadati se da nijedna igračica Mlake neće pobijediti… No, pokazale smo da možemo i vjerujem da će i moje suigračice shvatiti koliko stvarno potencijala imamo i da ćemo iduće sezone biti još korak bliže, a možda napravimo i korak preko te stepenice nakon toliko godina – kaže Nataša Ravnić, koja u kolekciji ima jako puno odličja s velikih natjecanja.


Kapetanica




Između ostalog Porečanka je bila pobjednica Svjetskog kupa pojedinačno, brončana pojedinačno na Svjetskom prvenstvu, prije dvije godine zlatna u tandemu na SP-u, a bila je kapetanica reprezentacije koja je lani u Varaždinu osvojila ekipno zlato.


– To je bilo nešto posebno jer se osjećaš odgovorno. To je bilo jedno nadnaravno iskustvo, jer si istodobno rame za plakanje i podrška.


Ono što joj nedostaje je ekipna titula prvaka s Istrom. U tih sedam drugih mjesta, Mlaka je šest puta bila na prvom mjestu.


– Nedostaje ta državna titula. Mogla sam promijeniti klub kada god sam htjela i mogu ga promijeniti i danas. Vrata Mlake su mi uvijek otvorena. S curama i s vodstvom kluba sam super. Ali nije stvar u tome. Cilj je da naš klub opstane. Nešto sam naučila od svojih roditelja, pogotovo od oca. On je ostao u klubu, iako je milijun puta bio pozvan u Prvu ligu, samo da se klub ne raspadne. Drugo, motiv je bio jednog dana zaigrati sa svojim kćerima na stazi.


I zaigrale smo. Imam neki viši cilj od same titule. Ne želim mijenjati dres samo da bih osvojila još to nešto, nego do toga želim doći radom. Vjerujem da ću to uspjeti s ovom ekipom, sa svojim kćerima. I neću odustati. Možda neću uspjeti ni sljedeće sezone, ali možda ću za deset godina. Da, bilo bi lijepo osvojiti i to pojedinačno svjetsko zlato. Imala sam priliku prije nekoliko godina u Novigradu, ali imala sam nesreću, u hotelu je bila svadba i nisam spavala cijelu noć prije polufinala. Ali ne odustajem ni s 43 godine. Jer kad tijelo ne može, tu je snaga uma.


Kuglačka obitelj


Natašini roditelji su kuglali, a njenim putem krenule su i kćeri Nina i Dea, viceprvakinja Hrvatske u konkurenciji do 14 godina.


– Mi smo jedini ženski kuglački klub u Istri, a nekad ih je bilo jako puno. Za razliku od mnogih, na kraju krajeva i Mlaka ima malo domaćih igračica, mi smo klub koji ima stvarno jako dobru mladu snagu u pripremi. Radimo puno na tome pa se nadam da će kuglanje u Istri opstati i ostati, ali i napredovati.


Porečanke imaju i od koga učiti. Uz Natašu, tu je i Marijana Liović.


– Imam puno dobrih rezultata u posljednjih dvadeset i nešto godina u reprezentaciji, ali uvijek postoji poticaj, uvijek nešto nedostaje u kolekcijama medalja. Već tri godine sam i trenerica, pokušavam mladima prenijeti i taj mentalitet. To što je meni kuglanje dalo je više od samih rezultata.


Nekad izvučeš zadnji atom snage, a mladima želim prenijeti da se može pobijediti i kada imaš najgori dan. Kada to osjetiš, to je nešto neopisivo i jača psihu. To je mladima jako potrebno jer je okruženje jako nestabilno i povodljivo. Tu je bitno izgraditi ličnost, izgraditi svoje ja i da znaju kada je potrebno reći ne, kada je potrebno reći da i postaviti stvari za svoju stranu.