Moramo znati gdje nam je mjesto. Trenutno nam je mjesto dolje. Krenuli smo s dna i nismo ništa postigli. Samo višak dodatnog rada donijet će nam ono zašto smo tu – kaže Anzulović
RIJEKA » Košarkaši »Kvarnera 2010« s ponosom mogu pogledati ljestvicu A-1 lige poslije prvoga dijela prvenstva, poslije devet kola nalaze se na prvom mjestu s osam pobjeda. Jedini poraz doživjeli su u Trnskom još 4. listopada, nakon toga nanizali su sedam pobjeda. Jesenski prvaci…
– Ne treba dizati famu oko toga, liga nije potpuna, nedostaju četiri najjače momčadi. Nije to nogomet – spušta loptu na zemlju Vladimir Anzulović, 34-godišnji trener riječke momčadi, koji odrađuje prvu sezonu trogodišnjeg ugovora. – Zadovoljan sam, bio bih neskroman kada bih rekao da nije tako. Mladi igrači napreduju, treniraju dobro, daju sve od sebe. S nekima se radi od 1. lipnja. Sada će se tražiti njihov daljnji napor kako bi se taj napredak nastavio, a onda sve ovi o pojedincima i njihovim limitima. Međutim, mi se moramo nastaviti ponašati skromno, trenirati kao i do sada, jer ako pomislimo da smo bolji od drugih, neće biti dobro.
Vaš prijelaz iz igračkog u trenerske vode? – Povlašten si kada radiš ono što voliš. Ja radim ono što volim. Sada mi jedino nedostaje obitelj, osmogodišnji sin Luka i supruga Sandra. Luka ide u školu u Novom Mestu, supruga ima dobar posao i bilo bi nekorektno da im razbijam život. Dugo sam vagao između ostanka na mjestu pomoćnika u prvaku »Krki« i dolaska u »Kvarner«. Izabrao sam nesigurnost i upitnik umjesto manje odgovornosti – kaže Anzulović.
Osijek i treća pobjeda u nizu u gostima? – Zadovoljan sam pristupom i igrom. Imali smo nesreću budući da je Krivec isključen zbog dvije nesportske osobne pogreške. No, kolektivnom igrom riješili smo taj problem, kao i problem zvan Šundov. Kasno su se okupili i to je možda razlog njihovih rezultata, iako su po imenima među četiri, pet najkvalitetnijih sastava lige.
Bez očekivanja
Jeste li očekivali da će momčad tako dobro reagirati u prvenstvu? – Iskreno, nisam ništa očekivao. I ja se učim, uz njih i ja napredujem. Samo sam se mogao nadati. Uvjerljivo smo najmlađa momčad u ligi. Siguran sam da bilo koji hrvatski trener u Europi ne bi znao kako će reagirati. Toliko su mladi, nitko nikad nije bio nositelj igre, čak ni naši najiskusniji igrači. I puno bolji stručnjaci od mene ne bi znali kako će momčad reagirati na idućem treningu, a kamo li na utakmici.
Igrače držite čvrsto na zemlji? – Oni moraju znati, kao i ja, gdje nam je mjesto. Trenutno nam je mjesto dolje. Krenuli smo s dna i još nismo ništa postigli. Samo višak dodatnog rada, mojeg i njihovog, donijet će nam ono zašto smo tu. Postavio sam im pitanje neki dan: tko je ikad bio prvi u bilo kojem natjecanju ikad? Nikad nitko! I s time se treba nositi. To traži nova odricanja, počev s urednim životom.
Trenerska strogoća? – Reda mora biti. Bez reda nigdje se nije došlo do rezultata. A zna se i tko prvi plaća cijenu ako nema rezultata.
Što najviše pamtite iz Draženovih dana? – Doček »Cibone« poslije osvajanja naslova prvaka Europe u Budimpešti. Bio sam s njima u autobusu, osmogodišnjak. Takva popularnost neće biti doživljena, put iz Budimpešte do Zagreba, to je nešto što se danas teško može ponoviti. Svako grad i selo, od Goričana i hepeninga na granici, gdje su nas čekali sa šampanjcem, do Zagreba, svugdje su nas dočekali. Njegov prerani odlazak bio je udarac za hrvatsku košarku? – Veliki udarac. Dražen Petrović je, uz velike igračku kvalitetu, puno značio kao lider. To se kasnije pokazalo. Najljepša sjećanja na vašu igračku karijeru? – Najviše pamtim neke vrhunce karijere, Euroligu i nastup za reprezentaciju Hrvatske. Dobro sam odigrao u Sarajevu, pred 16 tisuća gledatelja, u vrućoj atmosferi. Kasnije mi se dogodila teška ozljeda koljena, poslije više nisam bio za tu razinu.
Prvi rezultatski cilj, ostanak, može biti ostvaren s Ligom za prvaka, za što nedostaju još recimo četiri pobjede? – Moram naglasiti da uprava prati naš rad i ja i igrači imamo samo riječi pohvale. Postavljeni su realni ciljevi, prvenstveno se tražio napredak mladih igrača i njihova veća minutaža. To smo dobili, svi mladi igraju i idu uzlaznom putanjom. Tri igrača koje smo doveli opravdavaju dolazak.
Obrana je zaštitni znak vaše momčadi, koja u prosjeku prima 65 poena? Bilo je četvrtina u kojima ste primili jednoznamenkasti broj poena, počevši od prve četvrtine prvenstva i 25:6 protiv »Jollyja«? – Tajna naše obrane je samo u radu. Obrana je prvenstveno stvar želje. Utakmica s »Jollyjem« je bila malo nerealna, nama je sve išlo za rukom, njima nije. Možda smo i mi na to malo utjecali, ispunivši sve zadatke. Ta utakmica nije bila dobar pokazatelj, ali dečke je napunila samopouzdanjem.
Utjecaj brata Dražena? – Dosta smo povezani. On je imao veliki utjecaj na moj život. Budući da mi je otac preminuo dok sam bio mlad, brata sam doživljavao skoro kao oca. On je euroligaški trener, meni je čast kada dođe na našu utakmicu.
Izazov
Košarka je u genima? – Odrasao sam u »Ciboninoj« dvorani. Otac mi je bio jedan od vodećih ljudi »Cibone« pa sam bio na svakoj utakmici, na svakom treningu, uz Dražena Petrovića…
Povratak u Rijeku? – Za mene je svaki posao prvog trenera bio izazov, pogotovo u Rijeci, europskom gradu. Tu nema baš puno foliranja. Ljudi ovdje razumiju sport, ne samo košarku.
Iduće godine je EP u Sloveniji. Hrvatska je u zanimljivoj skupini, s domaćinom i Španjolskom? – Mislim da imamo realne šanse prenijeti dalje koji bod, to bi bilo super. Nismo u poziciji, kao i »Kvarner«, postavljati neke velike zahtjeve. No, mislim da možemo nešto postići. Imamo dobrog izbornika, dobre igrače.
Na parketu uvijek mora biti jedan igrač iz »zaštićenog godišta«. Za ili protiv? – Mislim da je to dobro za stasanje mladih igrača, ali bitna je i politika kluba, što s njima nakon godinu ili dvije. To je najosjetljivije razdoblje. Mladi igrač će dobiti šansu, ali u toj igri ne treba im stvarati krive navike. Ako su zaštićeni, ne smiju biti povlašteni i ne smiju imati osjećaj da će igrati bez obzira na pogreške. Dakle, zaštićeno godište da, ali ako igraju samo da igraju, bolje da ne igraju.
Na Kozali nedostaje jedino više gledatelja? – Gledatelji će doći kada zaslužimo! Problem posjećenosti sportskih priredbi nije samo riječki, drugdje je to čak i više izraženo nego u Rijeci. Bio sam nekoliko puta na nogometnim utakmicama i to je sasvim pristojno.
Borite li se još s demonima prošlosti budući da je »Kvarner« bio poznat po neurednom plaćanju? – Bio sam tada u Rijeci kao igrač. Nije lako živjeti s neredovitim plaćama. Sretan sam što sada uprava radi sjajan posao. Naša primanja su skromna, ali redovita. Imamo povjerenje u njih. Stanje u riječkom sportu ide naprijed, uspjesi su na svim područjima, od vaterpola, nogometa, rukometa, ako bude tako i u košarci, neću imati ništa protiv.
