Izbornik Hrvatske

Veljko Mršić za Novi list uoči olimpijskih kvalifikacija: “Napravit ćemo sve da i mi doživimo doček kao Vatreni 2018. godine”

Zlatko Horvat

Veljko Mršić/Foto PIXSELL

Veljko Mršić/Foto PIXSELL

Zadržimo li ovu razinu obrane i budemo momčad, imat ćemo velike šanse za odlazak na Olimpijske igre. Trebat će nam i velika podrška s tribina. Nisu kruna ni medalje ni novci ni individualni uspjesi, već je kruna kada te tvoj narod dočeka kao što su nogometaše nakon SP-a – kaže Mršić



SPLIT Pet je dana preostalo do prvog nastupa hrvatske košarkaške reprezentacije u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju. U Spaladium Areni izabranici Veljka Mršića sastaju se s Brazilom, koji vodi Aleksandar Petrović, dok je dan kasnije na programu ogled s Tunisom. Njemačka, Rusija i Meksiko su u drugoj skupini. Polufinala su na programu 3. srpnja, dan kasnije igra se finale (19.30 sati) za jedno mjesto u Tokiju.


Pripremajući se za splitski turnir, hrvatska reprezentacija odigrala je četiri utakmice. Izgubila je oba susreta od Slovenije, dobila dva protiv Portorika, uključujući sinoćnji, zatvoren za javnost. U prvom susretu Hrvatska je slavila sa 74:59, što znači da su se stvari u obrani posložile.


– Odigrali smo dobro utakmicu, prije svega odlično u obrani, osim prvih deset minuta. Rekao bih da je obrambena izvedba na tragu onog što smo prikazivali u prvim četirima utakmicama kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Napad je u nekim trenucima funkcionirao dobro, no očekujem da to bude bolje, protočnije, da se brže rješavamo lopte. Igra u posljednjoj četvrtini je ono što želimo. Ako na taj način budemo igrali, onda ćemo imati puno dobrih napadačkih pozicija i šut će početi ulaziti. Loše smo šutirali, ali bili su to većinom otvoreni šutevi, iz izrađenih akcija – kaže Veljko Mršić, izbornik hrvatske reprezentacije.




Na splitskom turniru nedostajat će Dario Šarić i Ivica Zubac čije se momčadi bore za finale NBA lige.


– Nedostaju nam dva igrača koji su na naš ponos, jedan će igrati u velikom finalu, i ne možemo ih koristiti. Na ovom turniru igrat ćemo i za njih. Imamo dobru momčad sastavljenu od kvalitetnih igrača, no naš je zadatak napraviti vrhunsku momčad jer samo tako možemo ostvariti cilj koji imamo. Nismo stavili nikakav imperativ, niti ga želimo stavljati. Trenutačni imperativ je da budemo bolji sa svakim novim treningom. Zadržimo li ovu razinu obrane i budemo momčad, imat ćemo velike šanse za odlazak na Olimpijske igre.


Trebat će nam i velika podrška s tribina. Vidjeli ste koliko je to u finalu prvenstva Hrvatske značilo Splitu, potom i na Višnjiku Zadru. Očekujemo takvo što i u Splitu, da publika bude šesti igrač i da zajedno pronađemo taj put do uspjeha. U Splitu ljudi imaju jedan temperament, stvori li se ta sinergija parketa i tribina, bio bi nam to dodatan vjetar u leđa.


Aco


Izbornik Brazila je bivši hrvatski izbornik Aleksandar Petrović, što može biti otežavajuća okolnost.


– Ne mora nužno značiti. U današnje se vrijeme svi poznaju. Nije to kao u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, kada se nije moglo puno toga vidjeti pa su iznenađenja bila moguća. Sada poznajete sve igrače Tunisa i Meksika, a kamoli ne Njemačke, Brazila… Kao što on poznaje nas, tako i mi poznajemo njega, njegovu momčad, što možemo očekivati. Bili su na Svjetskom prvenstvu, kao i Rusija, Njemačka te Tunis. Očekuje nas zanimljiv turnir u kojem svatko ima svoje šanse. Turnir je brz, u tih pet, šest dana morate biti najbolji. Oni koji budu više momčad, koji se budu više žrtvovali jedan za drugog, ti će izboriti Tokio.


Domaći parket znači prednost, ali i određeni pritisak.


– Svi bismo željeli da taj rezultat dođe što prije, no rezultat je posljedica svih tih sitnih stvari koje se rade. On ne dođe sam od sebe, već je to jedan lanac, koji će puknuti gdje je najtanji. Mi moramo stvoriti sve preduvjete da ne pucaju tako lagano. I kada smo imali najbolju reprezentaciju devedesetih, sa superzvijezdama, dolazila su ta polufinala i tada smo pucali. Sada kada nemamo toliko zvijezda, pucanja su nam se događala u četvrtfinalima i osminama finala. Da bismo došli do rezultata, moramo sve posložiti.


Znamo što nije bilo dobro kroz sve te godine i nadam se da smo na pravom putu. Trebat će nam i malo sreće, a sreću uvijek treba zaslužiti. Vodili smo i desetak, petnaestak razlike, a znali smo gubiti. Kada je najteže, treba biti najbolji. Ne smije se na pritisak odgovoriti agresijom. Stvaramo nešto drugačije. Ja sam trener koji ne radi pritisak na rezultat, ali radim pritisak na detalje koji se moraju posložiti za rezultat. Sa Zadrom smo protekle sezone dobili sve važne utakmice, uključujući najvažniju, petu u finalu. To nije bilo slučajno. Fokus je bio na svakom posjedu, ne na rezultatu.


HKS se okrenuo FIBA-i, a Split se vraća u Europu. Košarkaški se probudio i prijavio je nastup u FIBA-inoj Ligi prvaka uz financijsku pomoć HKS-a.


– Stvorila se ponovo jedna zainteresiranost za naš sport. Ljudi vole i prate košarku i sada tu samo treba posložiti neke stvari. Nužan nam je jedan rezultat, a ja sam siguran da će se on dogoditi. Pitanje je trenutka. No problem je bio što su naši klubovi od devedesetih godina naovamo erodirali. Svi su klubovi otišli u neke predstečajne nagodbe… Nismo se prilagodili na nova vremena, slijedom tog nasljednog stanja nastavili smo živjeti kao da je još uvijek u pitanju socijalizam sve dok balon nije puknuo u svim tim sredinama. Klubovi su sada tu gdje jesu, dva igrača Igokeje koštaju više nego što su budžeti Splita, Cibone i Zadra. Neću govoriti o Crvenoj zvezdi, Partizanu, Cedeviti, Mornaru… Svi su nas ti klubovi prešli. Osim toga, sada su hrvatski klubovi u neravnopravnom položaju jer moraju igrati domaće prvenstvo, u kojem je uveden i treći krug, a povećan je broj utakmica i u ABA ligu s proširenjem na 14 klubova. Ljudi koji vode klubove moraju donijeti teške odluke.


Da ja vodim klub, ja bih igrao Europu i domaće prvenstvo jer ne znam ima li kod nas igrača koji mogu igrati u najboljim europskim momčadima. Veliki potencijali odlaze u NBA, tamo dobiju priliku, ali ako ne pokažu napredak, dolazi netko novi. U NBA ligi nije problem potrošiti milijun dolara za igrača. Prihod im je 8,5 milijardi dolara, a nogometnoj Ligi prvaka iznosi tri milijarde. Moramo se okrenuti nečem drugom. Nama publiku donose naši klubovi, ali ako su dobri. Moramo se okrenuti sami sebi, dizati klubove na višu razinu i gledati malo više prema Europi, gdje su veća ulaganja. Sve te lige prešle su i ABA ligu, koja je u startu davala četiri predstavnika u Euroligi. Poslije se to smanjilo na dva, a sada ide jedan klub i dolazi do rata jer je prevelik ulog u pitanju. Sjećamo se što se događalo prije dvije godine, to nema veze sa sportom. Moramo se okrenuti sebi i jačanju naše lige. Jedan Bojan Bogdanović je iz lige BiH otišao u Real Madrid, iz naše lige izašli su Vujčić, Mulaomerović, Sesar, Marko Popović…


Reprezentacija nagrada za Jordana

Zadar je osvojio tri naslova prvaka Hrvatske i svaki je put u sastavu imao Riječane. Rudolf Jugo bio je trener 2005. godine, kada je s Aramisom Naglićem i Sinišom Štembergerom osvojena dvostruka kruna. Tri godine kasnije u momčadi prvaka bio je Andrej Štimac, danas trener u Švicarskoj, dok su Antonio Jordano i Domagoj Vuković zaslužni za treću krunu.
Jordano je u petoj utakmici sa svojim vanjskim šutom napravio prvi udar, stvorili smo prvu razliku. Suigrači su ga čekali, tražili i on je odgovorio na fenomenalan način. Stvarno je dao puno, ne samo sada u posljednjoj utakmici već i poslije dolaska na početku godine. Drago mi je zbog njega, stvarno teško radi i žrtvuje se za momčad. Ima tu još puno prostora za napredak. On zna na čemu treba raditi i maksimalno se tomu posvetio. Sada je tu s nama u reprezentaciji i to mu je jedna velika nagrada. Bio je dugo osporavan. Otišao je iz Cedevite u Osijek, tamo se dokazivao, a ja sam ga doveo u Zadar jer ga poznajem iz vremena Cedevite. Zaslužio je taj poziv svojim igrama u Osijeku. Nadam se da će nastaviti rasti, a mi u hrvatskoj košarci dobiti vrhunskog šutera – kaže Mršić.

Doček


U reprezentaciju se vratio Bojan Bogdanović poslije ispadanja Utah Jazza.


– On je jedan od lidera, koji je dosta dao reprezentaciji. Osim toga, tanki smo na vanjskim pozicijama s obzirom na to da nema ozlijeđenih Simona i Krušlina.


Vatreni su stalna tema u košarkaškoj reprezentaciji, koja je nekad bila broj jedan sporta u Hrvatskoj. Stvari su se stubokom promijenile.


– Volim gledati nogomet, svi pratimo Vatrene. Voljeli bismo da naprave velik uspjeh. Prekrasno je bilo vidjeti doček nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji. Sigurno da bismo i mi željeli doživjeti nešto takvo. Nogomet je, opet, nogomet, ali napravit ćemo sve da i mi doživimo takav doček. To je kruna sportske karijere. Nisu kruna ni medalje ni novci ni individualni uspjesi, već je kruna kada te tvoj narod tako dočeka.


Veljko Mršić spada u red mirnih tipova trenera, kojem je igra njegove momčadi prva stvar.


– Uvijek sam bio ambiciozan, nisam se zadovoljavao postignutim. Imao sam sreću u karijeri koji je kao 15-godišnjak došao u Zagreb, živjeti s Draženom Petrovićem i načinom na koji je on živio. Uvijek je postojala samo sadašnjost, prošlost bih zatvarao, radilo se o uspjehu ili neuspjehu. Recimo, 1987. godine, kada se izgubilo u polufinalu doigravanja od Crvene zvezde, s drugim porazom u sezoni nakon 22-0 u regularnoj sezoni, on je idućega dana došao u dvoranu trenirati za Europsko prvenstvo u Grčkoj. Trenutačno sam zadovoljan svojom trenerskom karijerom, ali želim više. Pitao me Justin Carter nakon titule u Zadru koji mi je to trofej. Bio mi je to ukupno 21. trofej, igrački i trenerski, ali u budućnosti ih očekujem još.


Cedevita nedostaje

– U jednom trenutku Cedevita je bila najorganiziraniji klub u Hrvatskoj, financijski posložen, s vrhunskim uvjetima. Jedne sezone je napravio iskorak u Europi, 2016. smo bili u topu 16 Eurolige, bili ispred Milana i Limogesa, u ABA ligi bi dolazili u finale. Sigurno, Cedevita nedostaje hrvatskoj košarci. Nažalost, bilo je dosta negativnih smjernica prema tom klubu, zavisti od drugih velikih naših klubova jer su se srozali. Došla je tamo neka Cedevita, a u kvalifikacijama za OI u Riju i na Igrama bili su Babić, Bilan, Marko Arapović… Sada tu imamo Jordana i Perkovića, koji su prošli kroz Cedevitu. Taj je klub mogao dovesti i zadržati naše najbolje igrače, kao što je vratio Ukića, Tomasa, Bilana. Šteta što su otišli, ali to je prošlost, treba gledati dalje. Tu je sada Cedevita junior koja se vratila u Premijer ligu i vjerujem da će se stabilizirati. Možda ne kao prva Cedevita, ali idemo dalje. Treba dizati Split, Zadar, Škrljevo… Šteta što nema Rijeke jer je košarka kod nas bila sport gradova. Imamo tradiciju, ali treba malo više sluha lokalne samouprave i malo boljeg menadžmenta u tim klubovima. Nužan je i neki rezultat reprezentacije, koja će sve to lakše pogurati. Talentirane djece ima. Prije nisi mogao trenirati prije 12-13 godina. Danas se kreće ranije, ali od tih deset, sedam prestaje. Trebalo bi tih deset dovesti novih deset prijatelja. Previše se gleda i rezultat u tim uzrastima. Trenerima je prvo rezultat, da djecu nešto nauče, treće je druženje, na četvrtom zabava. Klincima je upravo obratno. Moramo napraviti jedan nacionalni program koji će zainteresirati djecu. Tada će djeca do 12. godine imati osnove, a zatim krenuti raditi rezultat.