Ako postoje rajske doline, jedna je sigurno pretvorena u košarkaško igralište. Antonio Samaranch je »supervizor«, a tri hrvatska košarkaška sveca, Dražen Petrović, Krešimir Ćosić i Milorad Bibić – Mosor uživaju u igri s loptom
RIJEKA Nakon prekida karijere postaneš bolji igrač… Tvrdio je »kralj strijelaca«, Nizozemac Van Basten. Razumljivo, nakon smrti dobiješ aureolu sveca. Teku potoci lijepih riječi… Dražen Petrović nije dočekao kraj karijere, skončao je život od groma sudbine u 29. godini.
Negdje na autocesti kod Ingolstadta. Svetac je postao za života. Simfonijama u igri između dva koša, u Europi i NBA ligi. Kao sportaš i čovjek. Jedinstven slučaj, u jednom tijelu stroj za koševe i pjesnička duša. Vođa koji bi preuzimao odgovornost, ekipu doslovce uzeo za ruku i odveo u pobjedničku luku.
Stotinu je puta bio brži od sirene, mrežica je podrhtavala, rasplamsala plamen sreće kod navijača. Suparnika tjerala u očaj. A onda je »vražji sudac« prevario sve, Dražen je izgubio životnu utakmicu. Onu koju ćemo na kraju svi izgubiti, ali ne u 29. godini života. Prokleta prijevara!
Dajte mi kontejner pridjeva, cisternu ružičaste tinte… Bilo bi malo da bi se opisao košarkaški Mozart, Dražen Petrović.
Mijenjani zakoni
Dvadeset je godina prošlo, sitnica za čovječanstvo, malo za košarku, ali cijela vječnost za – telekomunikacijske inovacije. Nije bilo mobitela i računala. Pet i pol redaka poslala je iz New Yorka agencija AFP – hrvatski košarkaš Dražen Petrović poginuo je u ponedjeljak uvečer u prometnoj nesreći u Njemačkoj, objavio je u New Yorku njegov američki odvjetnik Nicholas Goyak. Goyak je rekao da je razgovorao s Petrovićevom obitelji, te da su oni potvrdi njegovu pogibiju.
Bilo je to 8. lipnja ujutro… Dan prije rastali smo se u hotelu »Polonia« u Wroclavu, gdje je dan ranije ubacio svoje posljenje koševe Slovencima na kvalifikacijskom turniru za prvenstvo Europe 1993. godine. Šok i nevjerica. Vijest je obišla svijet poput munje, kao što su munje Draženove genijalnosti obasjavale košarkaško nebo. Zmaj koji riga vatru naglo je utihnuo.
Zbog njega su se mijenjali olimpijski zakoni. Obožavao ga je pokojni predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Juan Antonio Samaranch. Markiz Samaranch uz pomoć tajnika FIBE, Bore Stankovića, odredio je dodatne kvalifikacije da bi Dražen i Hrvati igrali u Barceloni 1992. godine. Uveličali prvi nastup prvog i jedinog pravog Dream Teama s Jordanom, Magic Johsonom, Larry Birdom, Barkleyom… Jer, kakav bi to bio festival olimpijske košarke bez Dražena, Kukoča, Rađe, Vrankovića, Perasovića.
Jordan je bio posljednji Draženov olimpijski suparnik. Do Atlante 1996. godine. A tamo je hrvatska košarka iz krize skliznula u živo blato i više se nije oporavila. Kažu da je s Draženom umrla i hrvatska košarka. Nestao je vođa i najbolji košarkaš na Globusu.
Dražen i Krešo
Napoleon je govorio da smrt nije tako strašna, živjeti poražen i bez slave je kao umirati svaki dan… Dražen je živio pobjednički život, radovao se igranju zabavljajući druge.
Ako negdje gore postoje rajske doline, jedna je sigurno pretvorena u košarkaško igralište. Juan Antonio Samaranch je »supervizor«, a tri hrvatska košarkaška sveca uživaju u igri s loptom. Dražen Petrović i jedan od njegovih trenera, Krešimir Ćosić. Igraju »jedan na jedan«, Krešo je mogao igrati sve pozicije (bio je ispred svog vremena…), a Dražen talentu dodaje upornost i može protiv Kreše.
Dva hrvatska čarobnjaka. Oni su naša košarka. Zapitali ste se tko je treći član. Milorad Bibić – Mosor, nekada košarkaki sudac, sjajan novinar i košarkaški fanatik. On im sudi i sve bilježi… Kakve to moraju biti košarkaške rasprave. Nakon što im je život na zemlji bio isprepleten.
Zbunjen sam dok ovo pišem, u glavi je bujica u oluji sjećanja. Točka. Hvala ti, Dražene. Bio je veličanstveno. Mi koji smo imali priliku biti dio te priče, ponosni smo i sretni. Ostaje bol, jer otišao si prerano. Istina, rez repova i dugova. Tebi smo svi veliki dužnici.
