DRAŽEN DALIPAGIĆ PRAJA

Nezaboravni košarkaš samo za Novi list prekinuo petogodišnju medijsku šutnju: ‘Danas nitko ne cijeni legende’

Igor Duvnjak

Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Povremeno mi ljudi pošalju preko ovih »pametnih telefona« neke fotografije s reprezentativcima, slike s Olimpijskih igara i raznih drugih natjecanja. To vidiš i na trenutak nešto osjetiš, ali nema tu trajnih emocija. Znate što? Ne živi se od prošlosti. Moraš ići naprijed



Slika se vrti pred očima kao da je bilo jučer, a ne one davne 1978. godine. Dražen Dalipagić skočio je iz kuta terena i šutirao s krila preko gorostasa SSSR-a, Belosteljnog, visokog »samo« 2,14, i dok je lopta bila na pola puta prema obruču, legendarni TV komentator Dragan Nikitović već je govorio da je to koš. Ta epizoda je samo jedan sjajan kamenčić u mozaiku koji je Dalipagić stvarao godinama, toliko da je taj čovjek, sinonim za nezapamćenu bujicu koševa, svakako jedno od najvećih ne samo košarkaških nego i sportskih imena svih vremena na našim prostorima.


Nakon karijere o kojoj bi mogao biti snimljen i film, akcija na terenu kojima je osvajao sve moguće europske i svjetske naslove, strijelac bez mane, koji se nevjerojatnim odrazom penjao u visine da bi onda »stajao u zraku« kao podržan nevidljivim nitima i pogađao koš, rekao je doviđenja igri pod obručima živeći u Beogradu podalje od vrhunskog sporta.


– Kad sam prestao igrati, vodio neko vrijeme neke klubove. Bio sam malo u Italiji, »malo ovamo, malo tamo«. Sve dok nisam došao do penzije, do 65. godine. Tad sam otišao u »pravu« penziju, i tu više nema puno filozofije. Život ti postane dosadan, donekle i interesantan, ali u biti više dosadan nego interesantan, kaže Dražen Dalipagić, diljem košarkaškog svijeta slavni Praja.




Ugodni kutak Dalipagić je pronašao u obitelji. U sportskom je braku, supruga Sonja Požeg bila je poznata tenisačica.


– Život ti je interesantan ako imaš unuke, a ja imam dvoje unuka. Kada unuci nisu tu, onda mi je dosadno. Sam sam sa suprugom u Beogradu, sin Davorin, također košarkaš, živi u Abu Dabiju, a kći Sanja u Francuskoj, u Toulousu sa svojom obitelji. Dođe povremeno.


Bijeg od košarke


Kada je pak riječ o sportu u kojem je spomen imena Praja godinama izazivao efekt kao ulazak Johna Waynea u salon u klasičnim westernima, danas je priča sasvim drugačija. Kako svjedoči Dalipagić, kao da su zatvorena sva vrata između njega i košarke u kojoj je godinama »žario i palio«.


– Trenutačno nemam nikakve veze s košarkom. To je zato što već dugo vremena vlada neko stanje. U suštini, od 1990. godine košarka je počela ići stranputicom, kao i nogomet te razni drugi sportovi koji postoje u ovim našim republikama.


Sve je to krenulo stranputicom. Na određenim mjestima su ljudi koji nemaju veze sa sportom. Ja sam onda, od 2010. godine, počeo bježati od toga. Nedavno su u Beograd došli igrači iz Venecije, moji Venecijanci (igrao je u Veneciji, op. a.), koji su imali utakmicu s Partizanom. Otišao sam u Halu sportova, gdje sam nekada i ja igrao dugo godina, da ih malo vidim, da se ispričamo. To mi je inače jedina veza s košarkom. Znaju me zvati da dođem na utakmicu, no mene to više ne interesira. Kada mogu, pogledam neku utakmicu na TV-u.


Lovranski gost i prijatelj Frnje Kosanovića

Dražen Dalipagić kao i mnoga druga slavna imena, rado dolazi u naš kraj, u ovom slučaju u Lovran. Rado se sjeti i nekih poznatih riječkih košarkaških imena, a kao prvoga spomenuo je Željka Kosanovića, popularnog Frnju.
– Pet godina uzastopno ljetujem u Lovranu kod Stangera, nisam bio tek ove godine zbog pandemije. Pero Skansi mi je rekao da je napravio kuću blizu tih apartmana Stanger. I onda mi ih je on pronašao, to je na 50 metara od Perine kuće. Što se pak riječkih košarkaša tiče, Frnja Kosanović mi je najbolji drug. Naravno, kako je stariji, nismo zajedno igrali. Tu su naravno Milan Miličević, Milan Grabovac, Ivica Maslak. Tu su još i oni mlađi, recimo Boris Pilepić. Eto, sreo sam Rudolfa Juga u Mostaru kada je on trenirao Zrinski. Tu su još i mnogi drugi, ali u kontaktu sam samo s Frnjom Kosanovićem.

Očito nije oduševljen ljudima koji su na određenim pozicijama, bez obzira na dvojbe koliko imaju ili nemaju sluha za sport.
– Ima ljudi iz sporta, ali sve su to ljudi koji su pri ili na vlasti, pa onda postavljaju neke na ta mjesta. Ima vrhunskih sportaša, i ovakvih i onakvih, ali jesu li oni kvalitetni kao funkcionari na državnoj, reprezentativnoj razini, u to ne želim ulaziti.


Daleko od medija


Pritom se čovjek upita o razini poštovanja prema velikim sportskim imenima. U nizu slučajeva mogli smo se uvjeriti kako u bogatim zapadnim zemljama »skidaju kapu« pred vrhunskim sportašima, »drže ih kao kap vode na dlanu«. Na ovim prostorima je druga priča, Dalipagić baš nema neki dojam da je adekvatno uvažen.


– Imam dojam da sam vrlo malo uvažen. Mogu reći da sam više uvažen u Italiji nego u ovoj svojoj zemlji u kojoj živim. Ali to nije toliko važno, ne patim od toga. To mene ne interesira. Jednostavno – ovdje je tako. Postoji manjak vrijednosti, onih normalnih. Ne brinem se o tome, ne patim zbog toga, ali zato nigdje i ne idem. Ne miješam se ni u što, niti koga kritiziram, niti koga hvalim. Jednostavno me ne interesira.


Legendarni kosarkas Partizana i reprezentacije Jugoslavije Dražen Dalipagić poznatiji kao Praja


Posvjedočio je pritom o »bijegu« od mikrofona i kamera, o odbijanju pojavljivanja u javnosti i o nastupima u medijima.
– Eto, vi ste jedni od rijetkih koji će od mene dobiti intervju. Nisam pet godina nikome dao intervju. Ne idem na televiziju, zovu me, ali ne idem.


I u ovom slučaju naš je grad u prednosti, Rijeka kod mnogih, pa tako i kod Dražena Dalipagića ima »zeleno svjetlo«.
– Razgovaramo zato što ste iz Rijeke. Da ste iz Srbije, sigurno ne biste dobili razgovor. Iz Rijeke ste i to je onda to.


Zavrzlama s transferom


Inače, veza nam je bila pokojna novinarska legenda Pero Zlatar. Zlatar je itekako dobro bio upoznat s Dalipagićevom karijerom, još od dana kad je Praja igrao u Mostaru, a Zlatar bio jedan od čelnih ljudi zagrebačke Lokomotive. Bilo je velike galame o Dalipagićevu dolasku u Zagreb, a on je na kraju završio u Beogradu, u Partizanu. Prisjeća se da je tada u biti bio vrlo blizu splitskoj Jugoplastici. Nastala je cijela zavrzlama i na kraju je završio među »crno-bijelima«.


– Galama nije bila za Lokomotivu, nego za Jugoplastiku. Ja sam bio potpisao za Jugoplastiku. Spomenut ću druga Matana Rimca, kojeg tada nisam poznavao. On je bio pomoćnik Mirku Novoselu u Lokomotivi u vrijeme kad su igrali Plećeš, Bočkaj, Kavedžija, Omašić, Kovačić…


Oni su čak starija generacija i od Plećaša, a kamo li od mene. Igrao je čak i Matan, kasnije je prestao. Razgovarao sam i s Novoselom, rekao mi je da pričekam još jednu sezonu, pa da ćemo onda to obaviti. Međutim, kako sam završavao sezonu, otišao sam na jednu utakmicu u Zvornik, gdje se otvarala dvorana. Igrale su reprezentacije Srbije i Bosne i Hercegovine. Mene su ubacili u reprezentaciju BIH, a trener je bio Ranko Žeravica. Za njih su igrali Miško Čermak, Kapičić, Simonović, svi oni su igrali za reprezentaciju Jugoslavije.



Odigrao sam dobro i Ranko Žeravica kad me vidio, bilo je gotovo. On je bio selektor, jedan od najboljih trenera. Kad ideš u njegove ruke, moraš nešto i napraviti. Međutim, potpisao sam za Partizan, a Partizan je te 1971. godine ispao iz Prve lige, no vratio se preko ljeta jer se Druga liga igrala ljeti. U biti ispao je u ožujku, a prije jeseni se već vratio. Ja sam pak bio potpisao za Jugoplastiku, tamo je trener bio Branko Radović. To mi je nekako bilo najbliže, od Mostara do Splita je dvjestotinjak kilometara. Be-ograd je ipak malo dalje. No, kad se Partizan vratio u Prvu ligu, nije me htio ispustiti – dogovorili su se sa Splitom. U Jugoplastici su bili vrlo korektni, predsjednik Splićana i Branko Radović rekli su: »Ajde dobro, neka ide u Beograd.«


Neizbrisiv pečat


Uz spomenute Žeravicu i Novosela, u tom trokutu treća je stranica još jedno slavno trenersko ime, ono Ace Nikolića, legdendarnog »profeso-ra«. Oni su radom i uspjesi-ma ostavili neizbrisiv pečat u košarci.


– Svatko od njih je poseban na svoj način. Sve su to dobri treneri, ne samo njih trojica, ima tu još trenera. Pero Skan-si, Boša Tanjeić, Duda Ivković, njegov stariji brat Piva Ivković, sve su to dobri treneri. Žera-vica i Nikolić su bili selektori dugo godina, onda je došao Novosel, te je to tako ta plejada trenera od šezdesetih godina podigla košarku na visoku razinu. Tu se pojavila i generacija igrača na čelu s Đerđom, Tvrdićem, Skansijem, Daneuom i mnogim drugima, da ih sve ne spominjem. To su bili talentirani košarkaši i imali su super rezultate. Pojavili smo se potom mi, pa poslije nas ovi novi, no na put su nas izveli treneri, počevši od »profesora« Nikolića, koji je bio prvi selektor, a slijedili su Žeravica, Novosel, Skansi, Ivković, Tanjević…


Prosjek 42,9 koševa bez trica

Leteći Mostarac rođen je u gradu na Neretvi 27. studenoga 1951. U uskom je društvu 50 osoba koji su najviše pridonijeli Euroligi i među FIBA-inih najvećih 50 igrača. Član je košarkaške Kuće slavnih od 10. rujna 2007. Kao dječak igrao je nogomet i rukomet, a košarku tek od 19. godine da bi bljesnuo velikim talentom te je nakon dvije godine zaigrao za reprezentaciju. Igrao je za beogradski Partizan, potom za venecijanski Reyer, odnosno Giomo, madridski Real, Udine, veronski Glaxo i Crvenu zvezdu. Igrajući za Reyer u sezoni 1981./82. postizao je u prosjeku 42,9 koševa po utakmici, u vrijeme dok trica nije bila uvedena, a 25. siječnja 1987. postavio je rekord talijanske A1 lige po broju koševa na utakmici. To je bilo protiv Dietora iz Bologne, kad je postigao 70 koševa. U dresu reprezentacije ondašnje Jugoslavije ukupno je odigrao 243 utakmice od 1973. do 1986. godine i ostvario bogatu kolekciju sjajnih odličja. Proglašen je za najboljeg košarkaša Europskog prvenstva 1977., a za najboljeg košarkaša u Europi proglašen je 1977., 1978. i 1980. Beogradski list Sport proglasio ga je za najboljeg sportaša u Jugoslaviji dodijelivši mu nagradu Zlatna značka 1978. Talijanski list Superbasket mu je dvaput dodijelio nagradu Mr. Europa, namijenjenu najboljem europskom košarkašu, bez obzira na to igra li u Europi ili ne – 1977. i 1978. godine, a 1980. dobio je košarkašku nagradu Euroscar.

Kao klinac, tih šezdesetih godina, nisam ni znao što je košarka. U biti naša košarka je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina bila nitko i ništa. Pričali su mi stariji kolege da su Mađari i Rumunji bili za nas svjetska čuda. Mi smo međutim imali trenere koji su donosili američke knjige o košarci pa su učili, jer oni, ni »profesor« Nikolić, ni Ranko Žeravica, nisu bili specijalno veliki košarkaši kao ni Novosel. Ma kakvi. Osim Skansija i Tanjevića, drugi nisu bili istaknuti igrači, čak ni Duda Ivković. Ali su naučili košarku iz američkih knjiga i prenosili to znanje na nas. Sva sreća što su imali talentirane momke pa su to mogli učiniti i s njima napraviti rezultate.


Slavni momci


Spomen »tih momaka« u svakog ljubitelja sporta iza-ziva ugodne uspomene, od Dalipagićeva druga iz Partizana Dragana Kićanovića, pokojnog Mirze Delibašića, Zorana Slavnića, Nikole Plećaša, Rate Tvrdića, Damira Šolmana i mnogih drugih, da ne govorimo o Kreši Ćosiću. Čitav je niz svjetskih klasa s kojima je Praja igrao i u klubu, i u reprezentaciji.


– Ima ih mnogo, i u bivšoj Jugoslaviji i vani gdje sam igrao. Tu je i moja generacija, iako sam, da tako kažem, igrao u tri generacije. Igrao sam u onoj prethodnoj Ćosićevoj, koja je bila malo starija od mene, potom u mojoj, pa onda i u onoj mlađoj. Dugo sam trajao pa sam sudjelovao u te tri generacije. To su sve majstori, fantastični igrači.


Dalipagić je trajao dugo, ali duga je i karijera majstora Krešimira Ćosića koji je tada brojnim mulcima bio pojam za košarku.


– Osamdesetih godina je već završavao karijeru. Krajem sedamdesetih i osam-desetih godina već nije bio ono što je bio ranije. Zašto? Jer je bio postao mormon i nije mogao puno trenirati.


Nakon što smo 1978. godine bili svjetski prvaci u Manili, osvojili smo zlatnu medalju, on je krenuo lakše trenirati, počeo se već baviti svojom religijom, manje je vježbao i već je bio na zalasku karijere. Ali, kad je bio mlad, bio je preteča svih velikih igrača.


On je u igri bio svaštar, sve je znao, bio je jedan od najboljih igrača. Ne mogu reći najbolji, možda bih pogriješio, zato to nikad ne govorim, ali je bio košarkaški fenomen.Spomenuti Ćosić je pokojni, kao i Mirza Delibašić te Ra-ko Žižić. Oni, kao i njihovi živi suigrači, godinama su bili junaci višemilijunske armije poklonika košarke na prostorima bivše države. Minuli su ti davni dani, a ondašnji sportski heroji se rijetko vide i čuju radi ugodnog evociranja uspomena.


– Svaki ima svoje brige, svaki se bavi nečim. Trojica su umrla, Delibašić, Žižić i Ćosić. Od ostalih, svi imaju neke svoje probleme, svoje živote. Ja živim u Beogradu i rijetko se viđam s njima jer ne idem na sportske manifestacije. Kao što sam spomenuo, nedavno sam bio u Hali sportova s Venecijancima, tamo sam naletio na neke iz Partizana. Ali u Partizan idem vrlo rijetko, ma ne rijetko, ne idem uopće. Nemam nekih kontakata, osim toga, kad su mi unuci tu, s njima provodim najviše vremena. Osim toga igram tenis, to mi je hobi.


Druženje s reketom


U Rijeci ima bivših nogometaša koji se nakon karijere zabavljaju tenisom, Dalipagić se pak kao bivši košarkaš također druži s reketom.- Dobar sam u tenisu mada sam operirao oba kuka, imam dvije proteze u dva kuka, ali igram odlično. Dobar sam, a malo me sad boli koljeno, ali što se može. Igram koliko mogu.


Košarci je dao neizmjerno puno, kao što ga je ona darivala tijekom karijere koju je započeo munjevito, meteorski se uspinjući k vrhovima. Teško je u mostarskim dječačkim danima mogao sanjati tolike uspjehe.


– Ma, tko je uopće mislio na to. Nisam ni mislio igrati košarku jer je ona tada po meni bila »ženski sport«. Igrao sam nogomet u pionirima Veleža jedno četiri, pet godina, potom sam igrao rukomet i za-pravo sam vrlo kasno krenuo u košarku. U to vrijeme, na nekoj utakmici s mostarskom Lokomotivom, više se ne sjećam gdje, uočio me Matan Ri-mac, bio je među prvima koji me uočio. Bio je to prvi put da je netko za mene pitao: »Tko je taj, kako se zove?« Tada sam shvatio da ima nešto u meni. S druge strane, tada sam igrao u Republičkoj ligi.


To je bila loša kvaliteta utakmica, loša kvaliteta igrača. To je bila praktički četvrta liga. Igralo se na asfaltu, table su bile dr-vene. I tek kada netko pita za tebe, onda nešto osjetiš. Kad sam išao igrati u Zvornik, za BIH, bio sam jedini igrač iz Republičke lige u našoj selekciji. Igrači sarajevskih klubova, Bosne i Željezničara, bili su svi iz Druge lige. A tada je jedino Ranko Žeravica pitao tko sam jer me nitko prije nije vidio. Tada, kad je netko pitao za tebe, postalo bi jasno da u tebi ima kvaliteta, da se nešto može dogoditi. I na kraju se i dogodilo.


Ugodne uspomene


Od svega na kraju osta-nu samo ugodne uspomene na dane slavlja, uspjeha i trijumfa, te bogata kolekcija medalja s najvećih međunarodnih natjecanja.


– Sve pomalo zaboravljamo. Povremeno mi ljudi pošalju preko ovih »pametnih telefona« neke fotografije s reprezentativcima, šalju ovo i ono, slike s Olimpijskih igara i raznih drugih natjecanja. To vidiš pa na trenutak nešto osjetiš, ali nema tu trajnih emocija. Znate što, ne živi se od prošlosti. Moraš ići naprijed. Svi nešto govore u stilu legenda… Ma kakva legenda, ma tko te šiša. Legende su završile sa svojom pričom jer u današnje vrijeme nitko to ne cijeni, zaključuje Dražen Dalipagić Praja, bez obzira na to što poručivao, istinska legenda košarke.