Danas bi se Matjaž Smodiš trebao pojaviti u Zagrebu, na službenom predstavljanju kao novi igrač Cedevite, te proći liječničke preglede. Društvo iz Cedevite zna kako se to radi, korporativno iskustvo primjenjuju i na sportu te su u smislu komunikacije s javnošću via novinari za korak-dva ispred konkurencije. A u Smodiševoj karijeri imaju sjajno uporište za sportsko-marketinške akcije kakve žele, on je stranac koji je stigao u Hrvatsku s najjačim sportskim pedigreom ikada. U košarci sigurno, akceptirajući i onaj polusezonski angažman Zdovca u Splitu pred sam kraj karijere, a pri samom je vrhu računajući i sve ostale sportovima. Štajaznam, možemo tu izdvojiti Pešalova, Udovičića, Ardilesa, sigurno još ponekog, ali u košarci mu nitko nije ni blizu. Bilo je spektakularnih povrataka naših igrača, i Rađe i Prkačina i Giričeka i Kasuna i Mulaomerovića, ali ovaj dolazak Smodiša je po mnogu čemu poseban. Jest, ima 31 godinu, igrački zenit je prošao, u cijelu priču valja ukalkulirati i probleme s leđima koji su ga držali izvan parketa više od godinu dana, ali čovjek iza sebe ima svu silu trofeja i priznanja, uključujući i tri klupska europska naslova. Sve s Messinom, jedan iz Virtusa i dva iz CSKA. Oni koji ga (bolje) znaju kažu da je i kvalitetna osoba, a takve u današnjem sportu treba tražiti svijećom, bez uvrede za ikoga.
Financijski aranžman ne znam, pitanje je hoće li se ikada saznati točna brojka s ugovora Smodiša i Cedevite, ali je sigurno da Atlantic grupa ima dosta argumenata da zainteresira slovenskog igrača i izvan same »cash« ponude. Smodiš, recimo, drži košarkaški kamp u Čatežu, uz treće izdanje ovog ljeta, a Atlantic grupa je akvizicijom Droga Kolinske praktički postala domicilna kompanija u Sloveniji. Tu se mogu zavrtiti svakojaki poslovi, a Čatež je na pola puta između Zagreba i Smodiševog rodnog Novog Mesta. Vrlo praktično.
Siguran sam u sljedeće: nakon popunjavanja momčadi Cedevita je od planiranog godišnjeg budžeta sačuvala 200 tisuća eura za kupovinu centra, ali kad se Smodiš pojavio u slici, odmah su bili spremni »podebljati« tu cifru. Barem udvostručiti, možda i utrostručiti. Ne treba zanemariti ni to da je Zagreb prvi došao u kontakt sa Smodišem, ali tu do ozbiljnih pregovora nije ni došlo. No, kad Zagreb sjedne s nekim igračem, to je znak za uzbunu u Podsusedu. Crveni alarm se u Podsusedu oglasi valjda i kad Karamarko, Ciketić ili Burić s nekim popiju kavu na »špici«… Slično se događalo i proteklog ljeta s Kasunom, igrao se neki kratki ping-pong na relaciji Podsused-Trnsko, vodstvo Cedevite vjerojatno nije željelo ponoviti takav slučaj, da ostanu bez igrača, bez naslova i bez Eurolige.
I tu negdje dolazimo do poante – Cedevita dovođenjem Smodiša preuzima i obavezu pristajanja na ulogu velikog favorita. U prvom redu u domaćoj ligi, a bogami i u regionalnoj ligi. Koja to regionalna momčad, računajući i euroligaše Maccabi, Olimpiju, Partizan i Zagreb, smije apriori reći da ima nominalno bolju momčad od Cedevite? Ali, ako ogolimo ta sjajna imena, sve same igračine, i pokušamo sve staviti u prostu proširenu rečenicu (kad baš hoćete: ako banaliziramo), onda Cedevitu možemo nazvati i »veteranskom momčadi bez centara«. Druga perspektiva, ne? Niti je lako voditi takvu momčad, niti je lako igrati u njoj. Pogotovo kad ti pred nos stave, kao magarcu mrkvu, natpis »euroliga« koji bljeska u histeričnom ritmu, i svaki će sezonski poraz, a bit će ih jer ih mora biti, izazivati traume u sustavu.
