Milan Miličević

Legendarni riječki košarkaš: ‘Imao sam ponude Zvezde i Partizana, ali Rijeka je bila grad ugodan za život…’

Igor Duvnjak

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

U ono doba kada smo igrali, nismo se osjećali kao sportske zvijezde, ali smo osjećali da nas ljudi prepoznaju, da znaju tko smo kada bi prošli Korzom - prisjeća se Miličević igračkih dana



RIJEKA – Prošla su desetljeća od kada je završena blistava karijera Milana Miličevića, jednog od najboljih ako ne i najboljeg igrača u bogatoj povijesti riječke košarke, ali među ovdašnjim ljubiteljima ove igre su uvijek žive igračke poslastice među obručima, koje je navijačima servirao u nezaboravnom bekovskom paru s legendarnom zvijezdom Nikolom Plećašem dok je iz daljine rafalno i točno gađalo sjajno krilo – Milan Grabovac – Šteko.


Efektni driblinzi i točni šutevi iz daljine, finte, presjecanja i krađe lopti suparnicima su bili između ostaloga na njegovom repertoaru sve na radost trenera, suigrača i tadašnje brojne armije navijača. Miličević je kao i Grabovac bio juniorski prvak Europe, među kandidatima za jaku A jugoslavensku reprezentaciju. Od svega toga ostale su mu lijepe uspomene iz tih slavnih dana kada je igrao taj nezaboravni as riječke te ondašnje jugoslavenske košarke.


– Dani koje sam proveo u košarci su naime jedni od ljepših u mom životu… Normalno da mi naviru uspomene na ondašnje sportske događaje, na razne ljude, na suigrače – kaže Milan Miličević, za brojne prijatelje samo Mile, koji je igračku karijeru okončao 1981. godine.




– Život nas je razdvojio na razne strane. Od naše ondašnje generacija iz Kvarnera često vidim Grabovca, Juga i Pilepića. Ne družimo se intenzivno ali se sretnemo. Moram se zahvaliti našem suigraču Klobučaru, koji je inicijator naših druženja. Prije dvije godine je organizirao druženje u Gorskom kotaru, u Brodu na Kupi. Okupili smo se svi osim Pilepića i Marjanovića, bio je čak i Nikola Plećaš, te od članova uprave Rade Marelić i još neki. Lijepo smo se ispričali, evocirali smo uspomene na stare dane, to su bili lijepi trenuci.


Po onoj da život piše romane Miličević je u košarku zakoračio baš u Gorskom kotaru i to preko stolnog tenisa.


– Živio sam tada u Delnicama, bio sam u osnovnoj školi. U slobodno vrijeme sam se bavio ping-pongom, igrali smo ga poslije škole u tamošnjoj dvorani. Tu su dolazili oni stariji, hakleri. Jednom prilikom im je falio igrač, vidjeli su da sam visok i pozvali su me igrati s njima. I dan danas me zafrkavaju kako su me Delničani, Gorani, naučili košarku, da su mi postavljali tenisice po parketu da bi naučio trokorak.


Delnice i Karlovac


Njegov put do Rijeke i Kvarnera je pak imao još usputnih postaja.


– Poslije Delnica sam otišao u Karlovac, tu sam proveo dvije godine, nastavio sam karijeru u karlovačkom Željezničaru, tamo sam se prvi puta počeo ozbiljnije baviti košarkom, a taj klub je tada bio u Prvoj jugoslavenskoj ligi. Za Željezničar su tada nastupali Kasun, braća Kosanović, a mi kao dječaci smo igrali na prvenstvu osnovnih škola u Zagrebu.



U finalu smo pobijedili riječku školu Matteotti, a već sam znao da ćemo se preseliti u Rijeku. To sam njihovom treneru, nastavniku tjelesnog i najavio, a ovaj to prenio Mili Rapajiću i ostalima u Kvarneru. Došao sam u Rijeku krajem 1969. godine i na mom prvom dolasku na Naftu, sjećam se kao danas, dočekao me trener Rapajić i rekao mi je »Znao sam da ćeš doći«. Tu je bio moj prvi kontakt s riječkom košarkom.


Nafta je godinama bila jedno od najpopularnijih riječkih stjecišta, od treninga do utakmica klubova iz najnižih liga do onih Kvarnerovih. Tu su se održavali i vrlo posjećeni koncerti, ljudi bi na to romantično, intimno, krasno mjesto dolazili na druženje i kada se nije igralo.


– Na Nafti smo provodili sate i sate, ljudi su nas dolazili gledati. Ostali bismo još haklati nakon treninga, a i inače mislim da je hakl bitna karika u kojoj se mogu svladati elementi košarke, lukavstvo i još mnogo toga. Bilo bi više publike na tribinama za vrijeme našeg treninga nego na današnjim utakmicama!



Miličević i njegov Kvarner su tih godina, korak po korak krenuli ka visinama, sve s asfaltnih terena, čak i po snijegu.


– Kvarner je bio u jedinstvenoj Hrvatsko-slovenskoj ligi, tada u biti u rangu treće-četvrte lige. Međutim, već smo 1970. godine bili u Trbovlju na kvalifikacijama za Drugu jugoslavensku ligu, onda podijeljenu u dvije grupe. Bilo je tu šest ekipa, među njima mostarska Lokomotiva, te čačanski Borac te sam prvi puta susreo buduće suigrače u reprezentaciji, Dragana Kičanovića i Dražena Dalipagića. Osvojili smo prvo mjesto. Igralo se vani, čak je i zasniježilo te smo prije jedne utakmice morali čistiti snijeg.


Voljeli smo život


Iz Kvarnera su upravo Miličević, pa Milan Grabovac i pokojni Željko Morel ubrzo postali reprezentativci u mlađim uzrastima.


– Mirko Novosel, koji je tada vodio juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, prepoznao je naše kvalitete, pozivao nas je. Okupljao je reprezenaciju u svakom slobodnom terminu. Intenzivno smo se pripremali, uspjeli smo izboriti status u reprezentaciji. Prvo smo 1971. godine bili kadetski prvaci Europe u talijanskoj Gorici, a Morel je čak proglašen za najboljega. Gorica je bila podijeljenja na talijansku i jugoslavensku te je većina navijača dolazila iz slovenske Gorice. Igrali smo praktički kao na domaćem terenu.


Samo godinu kasnije je doživio još veće zadovoljstvo, Grabovac i on su postali europski juniorski prvaci.



– Na juniorskom Europskom prvenstvu u Zadru osvojili smo prvo mjesto. Rado se sjećam tih trenutaka, to nam je bilo prvo veće prvenstvo. To je prvo prvenstvo koje je Jugoslavija uspjela osvojiti ispred SSSR-a, tada smo ih pobijedili.


U tim mladenačkim danima je započelo druženje s košarkaškim virtuozom Bosne Mirzom Delibašićem.


– Mirza i ja smo bili slični po shvaćanjima, bili smo recimo, malo nestašniji. Osim košarke smo malo voljeli i život te smo se od početka »kliknuli«. Na svim pripremama i turnirima smo bili cimeri. Bili smo tako jednom na pripremama u Zagrebu, pušili smo, a prsti su bili malo žuti. Na koncu priprema je trebalo potpisati putni nalog, bilo nas je strah da Novosel ne vidi takve prste pa smo ih trljali limunom i strugali o zid. Inače, kao juniori Kvarnera smo u ta doba dva puta bili prvaci bivše Jugoslavije 1971. i 1972. godine ispred tada velikih klubova, Partizana, Zvezde, Zadra, Lokomotive… Nakon tog jednog prvenstva u Slavonskom Brodu Mirko nas je pozvao na pripreme u Domžale. Kako smo već potrošili novac, nismo imali ništa. Došli smo gore, bila je zima, padao je snijeg, dvorana hladna, hrana loša, a mi bez novca…


Kolijevka košarke


Poslije dana romantike na asfaltu na Nafti krenule su nezaboravne godine blještavila na parketu Dvorane mladosti na Trsatu ulaskom u Prvu jugoslavensku ligu. Tu su dolazile najveće zvijezde, Kvaner im se sjajno suprostavljao u Kupu i prvenstvu znao je pobjeđivati i najjače poput Jugoplastike, Bosne, Crvene zvezde. Igrao je i jedno finale Kupa, nastupao i u Europi, tu je jednom gostovao slavni talijanski Forst iz Cantua s ondašnjom talijanskom zvijezdom Marzorattijem. Košarka je bila hit u Rijeci, nerijetko bi blagajne bile zatvorene već pola sata prije utakmice jer su karte bile prodane, a u dvoranu ne bi stala ni kutija šibica među 5000 ljudi.



– Rijeka i jest kolijevka košarke, ona se ovdje i počela igrati u bivšoj državi. nakon godina igranja nižerazredne košarke 1974. godine se Kvarneru s tadašnjom generacijom prvi puta pružila šansa da se napravi iskorak ka vrhu. Onaj ulazak u Prvu ligu je za Rijeku bio događaj koji se pamti. To je publika prepoznala, dvorana je bila krcata. Navijanje je bilo gromoglasno. To nam je bio prvi dodir s tada, poslije NBA, najjačom ligom u svijetu. Za nas je to bio veliki izazov, a naš mladi sastav je pružao veliki otpor svim ekipama ondašnje Jugoslavije. Dolazili su nam u goste vrhunski igrači, svjetske klase. Riječka publika je bila željna velikih događanja, htjela je vidjeti velike zvijezde. Tu se znalo stiskati po pet-šest tisuća ljudi.


U tu lijepu priču se uklopio bombastični dolazak Nikole Plećaša, tada jednog od najpopularnijih sportaša u Hrvatskoj. Sve se uklopilo u blistave dane riječkog sporta, u vrijeme kada je na Kantridi igrao Joško Skoblar, a na bazenu Kantride plivao Dejan Dabović. Rijeka je tada imala istovremeno tri svjetske zvijezde.


– Uprava je procijenila da nam treba kvalitetan centar te je doveden Ivo Maslak. Tih godina igrač nije mogao promijeniti sredinu bez odobrenja kluba te je bio problem dovesti kvalitetnog igrača. Plećaš je, međutim, bio slobodan i došao je iz Lokomotive. Dočekali smo ga objeručke. Bio je nositelj igre u Kvarneru i normalno da su suparničke ekipe svu pažnju usmjeravale na njega da ga zaustave te smo mi ostali igrači imali više mogućnosti da pokažemo svoje kvalitete. Igrati s Nikolom je bilo veliko olakšanje i veliki gušt. Znao je navući dva igrača na sebe te je netko uvijek bio slobodan pa je bilo znatno lakše.


Pokojni Morel


U momčadi nažalost više nije bilo nadarenog Morela, a Kvarner se pojačavao kako je znao i mogao, a dočekala ih je riječka jezgra momčadi.



– Žao mi je što, sada nažalost pokojni pokojni Morel, kao perspektivni, vrhunski igrač, prvak Europe u Gorici kada je proglašen za najboljeg centra, nije nastavio s košarkom, a pred sobom je imao veliku karijeru. Dolazili su razni igrači, Rukavina, Krivokuća, Sagadin… Od naših riječkih igrača u svakom slučaju moram spomenuti Grabovca koji je samnom bio u reprezentaciji. Potom je došao Rudi Jugo, te Boris Pilepić, kvalitetni igrači s kojima smo podigli kvalitetu igre.


Osim brojnih suigrača u karijeri su mu se nanizali i brojni poznati treneri.


– Spominjem prvo Mila Rapajića, koji je odigrao veliku ulogu u početnim fazama naše karijere. Bio je košarkaški fanatik, praktički nas je učio prve korake košarke, zaslužan je za naš uspjeh. Spominjem i Borislava Rebu Čorkovića, bio je šaljivdžija. Čak bi pred utakmicu izlazio s nama van kako bi bio siguran da ćemo otići na vrijeme spavati. Prije par godina, kada sam bio u Beogradu, neko društvo kraj mene ga je spomenulo. Kada sam im rekao da sam igrao kod njega, kazali su mi da je odavno umro.


Mirko Novosel je poslije juniorske reprezentacije preuzeo i onu seniorsku, Miličevićeviće kvalitete je dobro znao, no na koncu ga nije angažirao, iako su se neki u Rijeci tome nadali.


– Za A reprezentaciju Jugoslavije sam odigrao tridesetak utakmica. Igrali smo Europsku ligu i tu nije bila koncentracija najboljih jugoslavenskih igrača. Godine 1974. godine sam čak bio na užem spisku kandidata za SP u Portoriku, no na koncu nisam bio izabran. Po kvaliteti sam tih godina mogao biti u toj reprezentaciji, mislim da sam to zaslužio.


Poslovično mirni i dobroćudni Miličević je puno pokazao u karijeri u kojoj se kao mladi našao na križanju, nakon svega je zadovoljan s onim što je ostvario i što je odabrao.



– Ona naša juniorska reprezentacija je bila sastavljena od igrača iz drugoligaških klubova, poput Delibašića i Kičanovića, malo ih je bilo iz onih prvoligaških. Nastala je jagma za dečkima iz te reprezentacije. Imao sam ponude za odlazak u Partizan, Crvenu zvezdu, Lokomotivu… Baš je bio pritisak da odem, no odlučio sam ostati. Bilo mi je već dosta seljenja iz grada u grad. Odlučio sam da mi je Rijeka grad koje mi je ugodno mjesto za život. Tu sam se našao. U ona doba kada smo igrali, nismo se osjećali kao sportske zvijezde ali smo osjećali da nas ljudi prepoznaju, da znaju tko smo kada bi prošli Korzom. Mi se nismo ponašali kao neke zvijezde, ali nam je bilo drago da živimo u takvoj sredini, u tom sportskom gradu i da nas ljudi cijene i vole. Što se moje košarkaške karijere u Rijeci tiče, nemam zamjerke, bila je – kvalitetna. Ne žalim nizačime, možda jedino zbog onog neodlaska na Svjetsko prvenstvo – rekao je Miličević.


Kći Ena igra košarku u Italiji i studira


– Jedan od najvećih uspjeha u životu mi je kći Ena. Krenula je očevim stopama, igra košarku, bila je pionirska, kadetska i juniorska reprezentativka. Sada igra u Italiji, u Milanu, 23 su joj godine, uz košarku i uspješno završava fakultet. Uistinu sam ponosan na nju – kaže Mile.


Zaposlen u Rijekasportu


Vrijeme čini svoje, Miličević je odavno otišao u igračku mirovinu, a uskoro će i u onu radnu.


– Veći dio svog radnog vijeka sam proveo u Rijekasportu, tu sam i dočekao skorašnji odlazak u mirovinu. Mogu samo od svega srca zahvaliti svim kolegicama i kolegama s kojima sam radio i s kojima mi je bilo uistinu ugodno. Pozdravljam ih svih i želim im sve najbolje i puno uspjeha u životu – kaže Miličević.