Čudo bi bilo ako već niste vidjeli, ili čak dobili na osobnu e-mail adresu, »peticiju za odlazak vodećih ljudi hrvatske košarke«, širi se poput virusa, a posljednji put kad sam provjeravao – potpisalo ju je oko 4500 ljudi. Barem tako pišu. Ubrzo nakon toga slanja peticije pokrenuta je i web stranica »za micanje Danka Radića i ostalih«. Peticija je napisana suvislo, pismeno, osoba koja ju je sročila je dobro informirana i znala je kome je treba poslati, jer su je za početak dobili svi predstavnici relevantnih domaćih medija. U plemenite namjere autora ne sumnjam, ali… Kakva je to peticija koje je potpisana s »Navijači«? Ti navijači i taj navijač možemo biti vi, ja, Neven Spahija, Vladimir Šeks, Joke Vranković, netko iz Remetinca, čuvar ili čuvani, ili onaj susjed kome su, jadnom, operirali tumor na mozgu.

Internet kao medij nikad nisam do kraja prihvatio, naravno da ga koristim i za privatne i za službene potrebe, ali ovakvu vrstu anonimne internetske demokracije nikad nisam, i nikad neću prihvatiti. Pa zbog toga nisam ni potpisao peticiju, i bez mene ima dovoljno potpisnika. I bez mene ima dovoljno onih koji komentiraju svaki tekst objavljen na webu, a komentari uglavnom završavaju time »čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan«, tko su »tovari, a tko austrougarski konjušari«, i traži li doista nečija majka Joea Šimunića, jer okreće na jugo, a ona nije popila lijek (hvala TBF-u na toj pjesmi, instant antologija). Ipak ne bih u takvo anonimno društvo onih koji nemaju gdje i s kime podijeliti svoje stavove, pa to čine iz tame svoje sobe, dok im sablasno svjetlo monitora obasjava užarene oči. Stavove o ustašama, partizanima, povijesti, politici, sportu, ili bilo čemu drugome.

Gdje su bili ti anonimni navijači kad je trebalo otići u Litvu, tamo ima tisuću Slovenaca? Ili u Tursku prošle godine, gdje je bilo četiri tisuće Slovenaca? Gdje su bili prije tri godine, prije pet godina, i prije deset godina, kad stanje u našoj košarci nije bilo bitno bolje, samo su rezultati seniorske selekcije bili za nijansu bolji? Gdje su bili kad je autor ovog teksta pisao antiradićevske, antisudačke i antihksovske tekstove i bio je neprijatelj košarke, od kojeg se glava okreće u prolazu? Kao što se okreće i danas… Što ako peticiju potpiše sto tisuća ljudi? Znači li to da preostalih četiri milijuna i četristo tisuća stanovnika Hrvatske podržava Danka Radića i vodstvo HKS-a? U čemu je poanta bavljenja destrukcijom, a ne konstrukcijom, kad nema ponuđene alternative? I možemo li, realno, dozvoliti da nam ulica, i to ulica bez imena, prezimena, adrese, bez ičega, mijenja išta, pa čak i sastav vodstva HKS-a? Što bi bilo slijedeće?

Naš je Savez institucija koja ima sva potrebna tijela, sve je legalno, demokratski, ustrojena je na istom principu na kojem je ustrojena država, ustrojena je tako da bude glasačka mašina, umrežena ispreplitanjem sitnih ili većih interesa. I to se može promijeniti samo institucionalnom borbom, lobiranjem i prelobiravanjem, što je dugotrajan i mukotrpan proces. A sumnjam da bi se itko od anonimnih autora ili potpisnika peticije usudio upustiti u ono što je Danko Radić operativno odavno napravio, i zaštitio je i sebe i ovakav saziv i ulogu Saveza. Sjetite se inicijative »generacije 92«, koja je neslavno propala, makar su ju činila takva košarkaška imena da se smrzneš. Da staneš u stav mirno kad izgovoriš bilo koje od njih. Propala je iz istih razloga iz kojeg će i ova peticija i ova web stranica biti samo prdež u vjetar, jer je lako pisati i potpisivati peticije, jer je lako pričati i sazivati tiskovne konferencije, a puno je teže rečeno provesti u djela. Treba, dragi moji, raditi.

I zato se Danko može samo sam povući kad procijeni da je za to došlo vrijeme, zato se ni Tomislav Karamarko ni Emil Tedeschi, koje posljednjih dana kao jedine ljude dovoljno moćne i zaintereisirane da pokrenu lavinu košarkaških promjena prozivaju kolege novinari, ne žele i neće prihvatiti tog Sizifovog posla rušenja nerušivog. Nisu ludi, imaju ljudi svojih problema, svojih preokupacija, svojih težnji i želja, svojih obaveza, klubove u kojima djeluju, imaju manjak vremena, za njih bi dan trebao trajati 36 sati. A autori i potpisnici peticije dobro znaju da ću ionako opet ja najebati nakon ovog teksta, potpisanog imenom i prezimenom, dok će oni iz sigurnosti svojih soba pisati neke druge anonimne peticije, recimo za očuvanje naših šuma i voda, recimo za dolazak Peppersa u Hrvatsku, recimo za legalizaciju marihuane, recimo za revalorizaciju uloga ustaša i partizana, tovara i austrougarskih konjušara.