– Bili smo kadetski viceprvaci Hrvatske u Slavonskom Brodu, što je bilo veliko iznenađenje. Aramis Naglić nam je bio kapetan i najbolji igrač, a trener Aco Bošković. U finalu smo s pola koša, u produžetku, izgubili od »Cibone« s Arapovićem, Vukičevićem, Ivom Nakićem, Rizmanom, Anzulovićem, Gnjidićem… Poslije finala svi smo plakali. To neću nikad zaboraviti, to mi je bio najveći sportski uspjeh, a medalju još čuvam. Igrali smo Aramis, Kopajtić, Baltić, braća Smojver, Šućo, Peloza… Bila je to sezona koju sam cijelu odigrao za »Kvarner«. Zvao me Bošković poslije u seniorsku momčad, ali zahvalio sam mu se rekavši da sam upisao Pravni fakultet i da želim biti odvjetnik. Acu obožavam i obraćam mu se sa »vi«, bio je trener s kojim sam ostvario najveći uspjeh. No, nisam imao kvalitetu za prvu ligu, mislim da sam više pomogao »Kvarneru« kroz svoje funkcije.
– Te veljače 2010. klub je startao s minimalnom dubiozom i imao je sjajnu poziciju za rast. U posljednjih deset godina nisam vidio jaču sinergiju, zajedništvo i homogenost ljudi kao uoči tog ujedinjenja. Treba odati veliko priznanje tadašnjem predsjedniku »Torpeda« Željku Sariću, s kojim sam tu fuziju, budući da su me nominirali ispred »Jadrana«, dogovorio doslovno za pet minuta. To je trebalo napraviti i ranije, u ljeto 2009. godine, jer smo imali dva A-2 ligaša, koji su bili kao dva ovna na brvnu. No, možda je početak 2010. bio sretniji trenutak, kada smo vidjeli da tako dalje ne ide.
Izborena je A-1 liga, ali ispalo je da »Kvarner« nije bio dovoljna škola?
– Bilo je to zaista sjajno razdoblje. Prošetali smo se kroz A-2 ligu, predvođeni trenerom Rudolfom Jugo, trofejnim, a možda i najboljim riječkim trenerom u povijesti. Prvi problem nastao je u ljeto, razišli smo se u razmišljanjima kada su u pitanju premije koje su u ugovorima imali igrači iz »Torpeda«. Poštenije je bilo sjesti s igračima i reći da to nema smisla jer su lako pobjeđivali. Tu je nastala prva dubioza, koja je opteretila klub. Drugo, momčad se silno pojačala, preko financijskih mogućnosti, uz dva Amerikanca, pa je nakon nekoliko mjeseci nastala frka, a Sarić je dva kola prije kraja prvenstva podnio ostavku. Sarić je pošten i korektan čovjek, dao je cijelog sebe i svoj novac dao u klub. Bio je na svakom treningu i žao mi je što nije izdržao do kraja jer on je najpogodnija osoba za mjesto predsjednika »Kvarnera 2010«. No, dogodilo se što se dogodilo.
Teret dugova
Teret minusa prošle sezone osjeća se i sada?
– Kada smo preuzeli klub u lipnju naišli smo na otprilike milijun i pol kuna duga prema revizorskom nalazu. Srećom, uz veliku pomoć i angažman Roberta Škifića i ostalih članova uprave taj dugo smo uspjeli u potpunosti sanirati. Samo prema HKS-u i Županijskom košarkaškom savezu i dobavljačima dug je bio preko 600 tisuća kuna, 250 tisuća prema igračima. Sve je to riješeno… Isplatili smo prve dvije plaće igračima i članovina radne zajednice sukladno rokovima u ugovorima, te pokrili sve tekuće troškove. Imamo još nešto sitno dugovanja prema vjerovnicima i bivšim igračima ili trenerima koji uopće nemaju ugovor s klubom. Da nije bilo tereta dugovanja ove sezone imali bismo jaču momčad. No, mislim da imamo dovoljno dobru momčad da bismo ispunili cilj postavljen pred trenera Aramisa Naglića – izboriti ostanak u ligi. Uz maksimalno forsiranje naših mladih igrača.
Bili ste i u upravi »pokojnoga« »Kvarnera«, ali više ste željeli biti uz omladinski pogon?
– Ne smijemo nikoga zaboraviti! To su nezaboravni dani koje nitko ne može platiti. Mi smo ostali više od prijatelja, mi smo kao braća. Često se čujemo i vidimo. Ono što je najveća vrijednost trenera Dinka Mustapića je što je od nas stvorio vrijedne i poštene ljude. A kao košarkaši nismo bili tako loši. Bilo je uspjeha, a najveći nam je bilo finale regionalnog kupa protiv »Kvarnera«. Imali smo nekoliko dobrih sezona, jedne smo imali omjer 27-1 uz jedini poraz od »Liča« u kvalifikacijama u Kraljevici. Jednom smo dobili tada jaku »Brajdu«, koju je vodio pokojni Šandro, te se plasirali u finale regionalnog kupa s »Kvarnerom«. To je bio najveći uspjeh »Podmurvica«. Moj prijatelj Šandro me kasnije doveo u »Brajdu«… – kaže Miočić.
– Želio sam se isključivo baviti s omladinskim pogonom, jer je prethodnih godina zbog pogrešnih poteza taj klupski segment bio dosta zanemaren. Govorimo o razdoblju od 2004. do 2007. godine. Matić i ja smo se angažirali oko rada i organizacije rada i poboljšanja uvjeta omladinskog pogona budući da je »Nafta« nekako zaživjela. Sve se pokrenulo dovođenjem Damira Rajkovića za šefa omladinskog pogona. Tada sam se potpuno distancirao od seniorske momčadi, pomagao sam koliko se moglo oko pronalaženja sponzora, ali moj napor bio je usmjeren na omladinski pogon. Nekako se tada formirale generacije od 1993. do ’95. godišta iz koje su sada proizašli igrači koje smo proteklog petka prezentirali. Oni su buduća okosnica prve momčadi. Na to sam razdoblje posebno ponosan. S klincima je najljepše raditi. Zato je naš idući korak podizanje kvalitete rada na još višu stepenicu. Nama je »Nafta« dom. Nadam se da ćemo do kraja godine renovirati prostor i dobiti stacionar sa pet soba i dnevnim boravkom te prostorom za učenje za naše mlade igrače. Potpuno okrećemo ploču! Već ove zime želimo početi dovoditi darovite mlade igrače. Počeli smo suradnju sa Školom košarke »Sejo Bukva« i uskoro ćemo potpisati ugovor u tom smislu. Imamo dobro posložene generacije, ali nedostaje nam visine i u tom mjeru moramo djelovati.
Prvi među jednakima
Bivši ste košarkaš, čak ste i igrali za »Kvarner«. Zašto predsjednik?
– Odvjetnički ured Stipinović-Miočić-Stipinović-Denova, ili ja osobno kao odvjetnik, apsolutno nema nikakve veze s bilo kakvim pismom niti smo zastupali, sugerirali ili savjetovali bilo koga od igrača »Rijeke« u svezi tog pisma. Za to pismo znam utoliko što sam ga vidio prenesenog u »Novom listu«. Od današnjih igrača »Rijeke« poznajem samo Čavala. I da me netko od igrača ili trenera »Rijeke« pitao da im pomognem, to bih odbio iz razloga što se osobno poznajem s predsjednikom »Rijeke« Robertom Komenom i dobar sam s njim. I točka.
– Odvjetnik sam Alena Horvata. Kako sam s predsjednikom Robertom Komenom i klupskim advokatom razgovarao sam kada je Horvat trebao potpisati ugovor, tako sam sada razgovarao i kada je trebalo riješiti sporazumni raskid ugovora. I to smo obavili na obostrano zadovoljstvo, uz vrlo korektne razgovore s obje strane, što mi je osobno potvrdio i Robert Komen.
– Dvije. Protiv »Istre« doma i protiv »Hajduka« u Splitu. Bio sam na godišnjem odmoru u Dalmaciji pa sam skočio do Splita.
– Ja sam prvi među 11 jednakih i ravnopravnih. Kada smo razgovarali da krenemo ispočetka nekako se došlo na ideju da to budem ja. Tada sam prepoznao da postoji 11 dobronamjernih ljudi koji imaju istu ideju i isti cilj – razvoj mladih igrača, vlastiti stručni i igrački kadar. Puno sam razgovarao s Robertom Škifićem ovoga proljeća. On je veliki entuzijast, predsjednik Županijskog košarkaškog saveza, član IO-a Hrvatskog košarkaškog saveza. Bez njegove podrške nikad se ne bih uhvatio ovog posla. Posložili smo momčadi, kontroliramo kvalitetu u županiji i imamo odlične trenere u mlađim uzrastima, Damira Rajkovića, Branka Musića i Roberta Jurkovića. Radi se odlično, a mislim da smo im osigurali dobre uvjete. Zato idućih godina želimo naše mlade uzraste na završnicama državnog prvenstva. To će mi više značiti od Lige za prvaka seniorske momčadi. Osim toga, nakon dugo godina sezonu ćemo završiti sa deset ili 12 igrača u prvoj momčadi s potpisanim ugovorima. Imamo samo tri igrača kojima ističe ugovor na kraju sezone, Češkovića, Pehara i Šimovića. Zato sam posebno bio ponosan i sretan nakon pobjede u Dubrovniku. Zbog Aramisa Naglića i klinaca, koji su zgrabili prigodu. Naglić je prije svega ljudina. On je bio jedini kandidat za trenera, koji je prigodu zaslužio puno prije. Ako uspije samo malo svoju grintu i sportski šarm prenijeti na mlade igrače, oni su već puno naučili. Sjajna je stvar i što s nama treniraju Davor Kus i Štimac, koji čekaju angažman u inozemstvu.
Odlasci velikih nada poput Paola Marinellija postaju prošlost?
– Marinellija obožavam kao svojega sina. Počeli su zajedno trenirati, prošli smo stotine turneja… Njegov odlazak mi je najveća tuga koju sam doživio u ova četiri mjeseca. No, to nije krivnja ove uprave. Jednostavno, iskoristili su zrakoprazan prostor u kojem se našao klub, Vujčić je s pomagačima odigrao svoje, zajedno s ljudima neispunjenih ambicija u riječkoj košarci. Marinelliju želim svu sreću. Isto vrijedi za Mateja Gašperta, koji je otišao u »Cedevitu«. A ponudili smo mu više nego što smo ikada nekome ponudili.
Najjači »Kvarner« imao je sjajne riječke igrače, od Miličevića, Grabovca, Pilepića i ostalih, do generacije Baždarića, Štimca, Mancea… Opet ste krenuli tim putem?
– Stranci nikoga ne zanimaju. Našim igračima dolaze prijatelji, navija se. To je kvaliteta više. Ono što me ispunjava zadovoljstvom je zajedništvo ove ekipe, zato ćemo učiniti sve da im ništa ne nedostaje.
