Imena koja su šutke ispratila dvogodišnji horor imaju i veću odgovornost na sebi od igrača i izbornika. Jesu li uopće svjesni toga da i njima »ističu mandati« litavskim događajima? Da bi odstupanje s funkcija bilo najmanje što mogu učiniti za dobrobit naše košarke?
Falsificiranje rezultata
Izbor se tada činio neobičnim i nelogičnim, ali nije bio prvi takav izbor – i Neven Spahija je izabran za izbornika nakon 2001. i ispadanja od Turaka u četvrtfinalu, iako je logičniji izbor tada bio Jasmin Repeša. Pa je Spahija uz reprezentaciju učio, stasao, i napredovao do uloge cijenjenog i uspješnog trenera, a posljednjoj njegovoj akciji s reprezentacijom – Eurobasketu u SiCG 2005. – ne mogu se naći neke ozbiljne zamjerke. Ispadanje od Španjolske u četvrtfinalu bilo je uglavnom posljedica sudačkih manipulacija i ozljeda Kasuna i Planinića baš na toj tekmi. Utoliko se, eto, i od Vrankovića mogao očekivati sličan put, učenje uz greške, pomlađivanje repke, i, u najmanju ruku, opstanak na svjetskoj sceni, kuda se reprezentacija vratila s Repešom.
Ozljeda mišića zadnje lože Marka Tomasa je puno ozbiljnija no što se činilo prema prvim pretragama, neposredno nakon utakmice s Makedonijom na Eurobasketu. Po dolasku u Istanbul obavio je magnetnu rezonanciju, i odmah je poslan u Munchen, gdje će danas biti operiran. Nakon operacije bit će šest tjedana na štakama, a tek nakon toga počinje period rehabilitacije, za koji u ovom trenutku nitko ne zna i ne može znati koliko će dugo trajati. Prpustit će velik dio sezone, što je ozbiljan udarac za njegov matični klub, Fenerbahče.
Vrankovićev žig
Još uvijek nitko nije preuzeo odgovornost za bilo što, osim nekih igrača koji su se javno posramili onoga što su prezentirali. Izbornik mora preuzeti svoj dio odgovornosti, kad je sjedao na nacionalnu klupu nije bio spreman za to, kao što nije nimalo spremniji za vođenje reprezentacije ni dvije godine nakon izbora, i vrijeme je da se to kaže i da se to prizna. Ako to ne želi učiniti, naškodit će sam sebi i svom poslu koji je izabrao kao životno opredjeljenje. Sve je to skupa za njega došlo prerano, i nosit će taj žig do kraja karijere, još će se dugo buditi obliven znojem usred noći.
No, puno je veći problem stav onih koji su ga izabrali, podržavali i tolerirali, na štetu košarke kao sporta. Način izbora prvog čovjeka struke u Hrvata je ovakav – predlaže ga Stručni savjet, prihvaća Upravni odbor, uz »bigbraderovski« nadzor predsjednika. Imena koja sjede u tim tijelima, a šutke su ispratila dvogodišnji horor, imaju i veću odgovornost na sebi od igrača i izbornika. Jesu li uopće svjesni da i njima »ističu mandati« litavskim događajima? Da bi odstupanje bilo najmanje što mogu učiniti za dobrobit naše košarke? Pa da vidimo hoće li itko od njih beknuti u idućem periodu, ili će šutiti kao pi..e do izbora slijedećeg izbornika.
