Posljednji dani odmora

ANDREJ ŠTIMAC Nekadašnji igrač Kvarnera otvara novo životno poglavlje na mjestu trenera Geneva Lionsa

Zlatko Horvat

Andrej Štimac i Siniša Štemberger, 2005. godina/Foto D. JELINEK

Andrej Štimac i Siniša Štemberger, 2005. godina/Foto D. JELINEK

Onaj koji živi bez pritiska u sportu, na razini je rekreacije, a tamo još nisam zašao. Nadam se i da neću tako skoro jer sve moje karte su slagane prema Lionsima - kaže Štimac



RIJEKA Andrej Štimac broji posljednje dane odmora u Kostreni, za 41-godišnjeg Riječanina kreće novo poglavlje u košarkaškoj karijeri. Poslije tri sezone rada kao asistent u Fribourgu, prije četiri mjeseca potpisao je dvogodišnji ugovor s Geneva Lionsima za mjesto prvog trenera. Prvi trening zakazan je za 12. kolovoza.


– Hokej i nogomet imaju status u Švicarskoj. Pogotovo hokej na ledu. Bern je najgledanija momčad u Europi. To je zastrašujuće… Košarka je i dalje u perspektivi mnogih na razini hobija, iako postoji nekoliko izuzetaka. Imam i sreću i zadovoljstvo što sam radio u – izuzecima. Švicarska je zemlja koja je socijalno normalna, ali košarka je još u jednom organizacijskom povoju. Kroz nekoliko klubova koji nose kvalitetu lige i reprezentaciju košarka raste. Možda će poslije korone ta socijalna stabilnost biti jedan plus, liga će biti jača jer mi smo svoje momčadi praktički posložili.


Situacija je bolja nego što je bila…




Nije slučajno Štimac završio u Ženevi, tamo je igrao od 2012. do 2015. godine i osvojio jedan naslov prvaka (2013.).
– U tom je razdoblju momčad bila uspješna. Klub je vrlo mlad i to su bili prvi uspjesi. Nakon toga sam se vratio u Rijeku, kada je Kvarner dobio priliku za ABA ligu. Kada se sve nenadano, a možda i nadano, odjednom naglavačke okrenulo, vratio sam se u Švicarsku.


Tri godine bio sam asistent u Fribourgu, koji ove ove godine slavi 60 godina i bio je sestrinski klub Benettona iz Trevisa… Prije dvije godine igrali smo FIBA-inu Ligu prvaka, prošle sezone Europski kup. I kada govorimo o tim izuzecima, Fribourg je najreprezentativniji primjerak toga. To je klub koji se stišao kroz teška razdoblja radio i opet došao do svoje razine.


Osobna iskaznica

Andrej Štimac rođen je 31. siječnja 1979. u Rijeci. Zajedno s Marijanom Manceom osvojio je juniorsko zlato na EP-u u Francuskoj 1996. godine, dok je godinu dana ranije bio na vrhu postolja s U-16 reprezentacijom na EP-u u Portugalu.
Krenuo je u Jadranu pa preko Kvarnera otišao u Cibonu. Sa Zadrom je 2008. osvojio naslov prvaka, dok je 2010. sa Zagrebom osvojio Kup Hrvatske. U inozemstvu igrao za Menorcu, Turow i Geneva Lionse, s kojima je prvenstvo osvojio 2013. godine, ali švicarsku prvenstvenu krunu je osvojio i s Fribourg Olympicom 2018. godine, kada je već bio i pomoćni trener. To mu je otvorilo vrata švicarske reprezentacije, u stožeru je od prošle godine, a sada kreće novo poglavlje njegove trenerske karijere.

Velika očekivanja


Već prošle godine Štimac je trebao preuzeti Lionse, ali kako sam kaže, nije se dogodilo. U Ženevi su bili voljni čekati svojeg bivšeg igrača.


– Pomogle su mi igračke reference, ali i činjenica da sam bio pomoćni trener u Fribourgu i u reprezentaciji. Sve se posložilo. Dobro je što poznajem ligu i igrače. Treba sve to ukomponirati, a očekivanja su velika. Pritisak postoji uvijek, postao je prijatelj davnih dana. On je i pokazatelj neke vrijednosti u ovom poslu. Onaj koji živi bez pritiska u sportu, na razini je rekreacije, a tamo još nisam zašao. Nadam se i da neću tako skoro jer sve moje karte su slagane prema Ženevi. Izuzetno sam zadovoljan i zahvalan.


Dobro se odmorio jer švicarsko prvenstvo je brzo prekinuto zbog pandemije koronavirusa.


– Sezona je naglo prekinuta, brzo su se odredili, bez mogućnosti nastavka. Oni stvarno paze na troškove. Liga se brzo prekinula, nisu proglasili prvaka. Zadržali su europskog predstavnika, Fribourg će igrati kvalifikacije Lige prvaka, a ako ne prođu dva kola kvalifikacija, mogu birati žele li igrati Eurokup. Po povratku sam odradio dva tjedna samoizolacije. To neće biti nužno po dolasku u Švicarsku jer Hrvatska nije na crvenoj listi.


Kakav će Andrej biti trener? Hoće li inzistirati na obrani ili napadu?


– Bit će – pravedan. Momčad može prihvatiti moju pogrešku, ali neće nepravdu. Ukoliko ljudski odnosi budu na visokoj razini, čak i kroz konflikte, jer na putu do uspjeha nema ravne linije, ta pravednost mora biti prvi šalter gdje se upisuješ. Momčad je praktički posložena, ali još nemam »playmakera«.


Foto Zlatko HORVAT


Došao je Roberto Kovač, kao nositelj igre i reprezentacije, iz Zadra stiže Ive Ivanov, kojeg izuzetno cijenim. On je ljudski i igrački profil koji potkrepljuje vrijednosti na kojima želim bazirati momčad. Ostalo su Švicarci i dva Amerikanca. Mogu imati četiri stranca, ali tri mogu biti na terenu.


Liga? Rekao bih da su hrvatski igrači talentiraniji. Stranci su ispod razine ABA lige, ali bolji od onih u Premier ligi. Prve četiri momčadi odskaču. Fribourg igra kvalifikacije za Ligu prvaka, treću je sezonu u Europi. Mi želimo vidjeti do kuda možemo, biti konkurentni. Gradimo momčad… Tu su još Neuchatel i Massagno, koje igraju s visokim intenzitetom i nisu daleko od europskih natjecanja.


Premijera neće biti lagana. Njegov bivši klub prvi će mu zagorčati život.


– Klub je onaj koji ima stabilnost, kojeg ne pokosi jedna loša sezona. Klub koji ne može preplivati lošu sezonu nije klub. Isto je i kod ljudi, oni koji ne mogu prebroditi u svojem odnosu lošu fazu, to nije odnos. Upravo je to ono što se opet želi izgraditi. Mi moramo biti stabilni, a ako dođu trofeji – super.


Teška ozljeda


Sada, kada je na novom, trenerskom početku, Andrej može podvući crtu i na igračku karijeru.


– Zadovoljan sam. Mislim da sam naučio stvari o sebi. Bio sam u raznim situacijama, na visokim razinama. Morao sam napraviti dobar korak natrag, pregrmiti jednu tešku ozljedu dok sam bio mlad. Ozlijedio sam se na utakmici protiv Osijeka u Dvorani mladosti. Gležanj je otekao, ništa nije puklo, ali stavili su ga tri tjedna u longetu.


Noga se prepolovila. Ali tko je mogao tada mogao ići za tim. Bio sam željan rada i time sam si naškodio. Bol je postala stalna, rekli su da je to sindrom skakačkog koljena, posljedica rasta, a sve se pretvorilo u godinu i pol izbivanja.


Možemo zbrajati titule, to su taksativne činjenice koje gode. S tom ozljedom sam odrastao koliko sam mogao. Ali bilo je još tih situacija u životu gdje sam ego trebao pretvoriti u jednu zahvalnost. Sretan sam na neki način jer taj put mi je donio dosta spoznaja i dosta izazova.


Igrao je snažno krilo, koje se moglo izvući i zabiti tricu. Zato su ga treneri držali kao »jokera«.


– Košarka je tada ulazila u jednu fazu kada su visoki igrači, koji nisu bili dovoljno agilni, postajali teret. Razvila se jedna pozicija polivaletnih igrača, koji su otvarali prostor kreaciji, daju »playu« opciju više. Košarka je došla do nečega što se zove »small ball«, s pet istih igrača.


No, prije svega mi smo bili jako dobro školovani igrači od strane Borisa Žagara i Branka Musića. Bili su tu Mladen Šestan, Slavko Trninić… Imali smo sreću što smo imali takve učitelje. Bili smo tehnički i taktički potkovani. Cijela ta generacija poznavala je, u mladoj dobi – sve. Mi smo se mogli prilagoditi bilo kojem trendu.


Štimac, Baždarić, Mance, Štemberger… Generacija koja je vodila Kvarner u jedinoj ABA sezoni.


– U kontaktu smo, čujemo se. Svakodnevni život te negdje odvede, ali to su pravi odnosi. Kontakti se ne moraju ni održavati da bi se ti odnosi održali.


Život ga vraća na obale Ženevskog jezera…


– Posljednje tri godine bio sam u pomoćni trener prve momčadi i glavni trener druge momčadi u Fribourgu. Bilo je jako puno treninga i mislim da ta svakodnevica ne nalikuje nečemu što bi netko mogao zamisliti. Sada se vraćam u lijepi grad, koji smatram i svojim.