Ako išta hrvatsku metropolu čini istinskim velegradom onda je to onaj rush hour, ona prometna špica u rano popodne kad se radni narod vraća kući s posla i kad se u automobilima što su zapeli u prometnim gužvama skidaju svi sveci s neba.

Tu, u taj sat, sve tehnike samokontrole, meditacije, pozitivna razmišljanja padaju u vodu. Ali, vazda ima ali. Može se i usred tjedna, usred te nesnosne špice, život u tren pretvoriti u zabavno igralište, pa još na zelenoj ledini pod idiličnim, visokim krošnjama vrbe.

Može se jednostavno zaigrati cornhole, ili »jednostavnije« rečeno, može se kukuruzom gađati rupa! Jer, kako netko pametan primijeti pa sroči – kukuruzna rupa na dan, sve brige tjera van!

Dobro, spustimo sad vreću kukuruza malo na tlo, makar i nije za zamjeriti potpisniku ovog teksta na posvemašnjem oduševljenju igrom, pače sportom, što se cornhole zove. Kako se nećeš oduševiti kad se već nakon par bacanja vreće u rupu na dasci čini da si bogom dan talent, pa se zato i ne daš s tratine.

– Tako sam i ja počeo – smije se Marin Barišić, što vašem novinaru, što vašem fotoreporteru. Ne samo da je tako onomad za boravka u SAD-u počeo, nego je po povratku u Zagreb krenuo širiti cornhole slavu naokolo, osnovao u Zagrebu ekipu Cornhole Croatia, pokrenuo natjecanje, a ne misli stati, sve se čini, dok cornhole ne postane olimpijski sport.

Ali, krenimo mi od temelja, od činjenice da u početku bijaše daska!

– Ploča, cornhole ploča – ispravlja nas Marin. Kreće nauk.

– Službene dimenzije su 120 X 60 centimetara, a rupa je nekih 15 X 15 centimetara velika koliko su velike i vreće. Vreće, koje su nekad bile punjene kukuruzom, danas su punjene plastičnim kuglicama, plastičnim metcima i teže oko 440 grama. Svaki igrač ima četiri vreće. Vreće se razlikuju po dizajnu, pa materijalu, pri čemu je bitno reći da jedna strana profesionalne vreće ima različitu brzinu od druge jer je od drugačijeg materijala – sipa Marin.

Marin Barišić

Rupa mala, daska daleko

Elem, da sumiramo. Tu je glatka daska koja je blago nakošena, tu je na vrhu te kosine rupa, tu su vreće koje igrač baca s razdaljine od osam metara i 23 centimetra s ciljem da rupu pogodi, ili da mu barem vreća ostane na dasci do završetka bacanja i zbrajanju bodova usprkos protivniku koji želi sve to isto samo bolje. A zašto onda vreća ima strane različita materijala!?

– Najčešće se gađa rupa na način da vreća klizi po ploči i onda upadne u rupu. No ovisi sve o igraču i načinu bacanja. Netko baca jače, netko sporije, pa nekom više odgovara brža a nekom sporija vreća – pojašnjava Marin.

– Moram priznati da sam očekivao i veću rupu i drugačije vreće – iskreno će pripadnik sedme sile. Čine mu se te rupe nekako male, a daska daleko. Smješka se Marin, baš kao što se smješka na pitanje jesu li ovakve daske i ovakve vreće bile i na početku balade kada su Ameri izmislili cornhole, ako su to uopće bili Ameri!?

Priznaje Marin kako postoji priča da se još u 13. stoljeću jedan domar u Njemačkoj dohvatio vreća i daske pa smislio igru da se djeca imaju s čim zabaviti.

– Novija povijest kaže da je sve krenulo u Americi s neke farme, da su se tamo vreće u početku punile zrnom kukuruza otkud i ovo »corn« u imenu. S vremenom se sve više igra primila u narodu, zaživjelo je to prvo na parkinzima kraj stadiona na kojima se igra američki nogomet dok horda ljudi čeka utakmicu, pije, jede i igra cornohole.

Poslije toga su došla službena pravila, pa organizacije poput najveće American Cornhole League – priča Marin.

To hoće reći, kako kaže Marin, da danas imamo profesionalne igrače cornholea, da se turniri prenose na ESPN-u i da 24 milijuna ljudi u svijetu igra cornhole.

– Hoćete reći da netko živi od ove igre!? – pitamo.

– Da. I to su veliki novci u igri kad pričamo o najvećim američkim turnirima. Ne samo što igrači osvajaju nagrade kao pobjednici turnira već imaju i unosne sponzorske ugovore – kaže Marin.

Eto na. Nego, kad se sve to u SAD-u tako snažno zakotrljalo i koliko je uopće trebalo vremena da pokret preleti sva ta mora i dođe u Europu!? Kaže Marin da je u SAD-u sve postalo službenije prije nekih desetak godina, dok je prvi europski turnir održan prije dvije godine u Roterdamu.

– Bit će da nas nije bilo u Roterdamu? – naivno će novinar.

– Bilo je, bio sam ja – na to će Marin.

Dvije hrvatske ekipe

Bio je on i bila je ekipa iz Pazina, članovi Cornhole kluba Istra Pazin. Ekipa iz Pazina i ekipa iz Zagreba trenutno su i ta dva kluba u nas koja se cornholeom bave. Spomen Pazina, a i cornhole kao igra, neminovno nas dovedoše do boćanja. Ima sličnosti itekakve između dvije igra, a priča se i da su bivši boćari sjajni igrači cornholea.

– I pljočkari, i boćari – precizira Marin.

– A zašto je cornhole od boćanja bolji? – pokušavamo navući Marina na tanak led.

– Ne bih ja to uspoređivao bolji-lošiji, svatko će naći za sebe razloge zašto mu je koji sport bolji. Jednostavno, cornhole turniri imaju prijateljsku atmosferu. I svi mogu igrati. Imamo na turnirima i mlade od 12 godina i ljude od 70 godina – ističe Marin. Kaže, možda cornhole ima neki drugačiju dinamičnost.

Ima tu i različitih strategija sve ovisno o situaciji na ploči, bilo da vam protivnik smeta svojom vrećom, bilo da baca svoju preko vaše. Začudo, ili ne, ova igra u principu suca ne traži. Još se nitko nije oko ploče zakrvio čiji je bod. Marin je, k’o što rekosmo, otkrio čari cornholea za svog boravka u SAD-u.

– Prije osam godina – kaže. – Reklo bi se skoro pa na samom početku priče munjevita razvoja ovog sporta – primjećujemo. – Pa tako ispada, iako ja to tad nisam znao. Lokalnom policajcu s kojim smo se upoznali, družili, bio je rođendan. Donio je pred nas set za cornhole, nitko nije znao što je to, ali ja ovako kompetitivan htio sam igrati i igrao sam dok nisam pobijedio. Predobro je bilo i znao sam da ovo moramo igrati u Hrvatskoj – jednostavno će Marin.

Nego, dok smo se mi dali u priču, štono bi se reklo »teorijske« naravi, Luka Petrokov je već pozicionirao dvije cornhole ploče da su na propisnoj udaljenosti jedan od druge pa krenuo s pokaznim bacanjima. Teško je bilo i ne primijetiti da su i Luka i Marin utrenirani posve.

Nama tu nikakvog viška, fizička sprema je na zavidnoj razini.

– Stvara se neka stigma da je ovo sport za one koji nisu aktivni, koji ne žele ništa trenirati. Ne! Ovo je sport koji mogu igrati i ljudi koji nisu aktivni, ali to ne znači da je samo za one koji se ne žele oznojiti.

Sport je ovo u kojem veliku ulogu igra psihologija, a ako hoćemo ostati jaki u glavi kad treba baciti vreću direktno u rupu za nagradu od 100.000 dolara, onda tu treba biti i jak i izdržljiv da bi se nakon cijelog dana igranja odradio dobar posao do kraja – naglašava Marin. Jedna partija na službenim natjecanjima traje otprilike 20-ak minuta.

Toliko u prosjeku treba da se stigne do 21 bod. Zanimljivo je, međutim, da teoretski može trajati u nedogled.

– U nedogled!? – u čudu smo.

– U nedogled – ‘ladno će Marin. Evo i kako. Ako, naime, vreća upadne u rupu to vrijedi tri boda, a ako ostane na ploči to vrijedi samo jedan bod. – Ali samo se razlika bodova prenosi u sljedeću rundu. Pa ako i jedan i drugi stalno sve ubacujemo u rupu, rezultat je nula. Teoretski može i tako, ali nikad tako nije – kazuje Marin.

Luka Petrokov

Inkluzivnost

Zavodljivo nekako Marin o svemu priča čak i kad su tema »suha« pravila. Ma, svejedno se činilo mudro pitati Luku kako li ga je samo Marin nagovorio da se uhvati cornholea.

– Imao je puno novaca pa nam je nudio samo da igramo – šali se Luka.

Zapravo, sve se odvilo slučajno, tako što je na Facebooku slučajno naletio na informaciju da će se u dvorištu jedne zagrebačke pivnice i pivovare demonstrirati cornhole.

– Uopće nisam znao što je to. Išao sam malo izguglat’, učinilo mi se zanimljivo, nije izgledalo preteško, premda sam kasnije skužio da to samo tako izgleda. Pa sam link poslao prijatelju, da bismo nagovorili i druge prijatelje da pođemo to vidjeti da bi se na koncu rodila strast i ljubav prema ovom sportu – kaže Luka.

U klubu je danas od petnaest do dvadeset igrača, članova, a tendencija je samo rasta. Jer, klub je osnovan nema dugo, ove godine. Inače, kad god priča o ovom sportu Marin ističe njegovu inkluzivnost. Svi ga mogu igrati, muškarci, žene, djeca, stariji…

– A gdje su vam žene!? – pitamo.

– Ima žena. Imamo ih i u klubu, i na turnirima, a ja ih ovim putem pozivam da ih dođe još više. Baš zato što se radi o jednostavnom sportu, često se prvi put dođu okušati ili prijateljice, ili cura i dečko. Bude zabavno – veli Marin.

– Nije vam se, ne daj bože, ni jedna veza raspala zbog cornholea!? – pitamo.

– A ne! Štoviše, imamo vjenčanje koje se dogodilo radi cornholea! Na prvom turniru se začela jedna veze koja je baš prije tjedan dana zapečaćena vjenčanjem – smije se Marin.

Sva je to lijepo, ali teško je, a i glupo pomalo, biti kraj izvora, a vode se ne napiti. Zato vreću u ruke, pa da vidimo kako posvemašnji amateri bez treninga gađaju rupu vrećama s kukuruzom. Prvi hitac ode od daske, drugi je vreću dotjerao na dasku, treći je bio za zaborav. A onda se prolomilo: »Aaaaaaa!«

Bome, kad prvi put vreća uđe u rupu tih 8,2 metra više se ne čine tako strašnom razdaljinom.

– Kad se mogu doći učlaniti u klub – pita Dado, fotoreporter.

– Najvažnije je to da se nismo ni zapuhali – laknulo je novinaru. Ako je išta tu očito onda je očita činjenica da bi čovjek uz vreće i rupu mogao provesti cijeli dan.

– Roštilj, momačka, timbildinzi, a svi mogu igrati – na to će Marin.

A cornhole kao olimpijski sport!?

– Krenuli su već dogovori oko toga. Valja riješiti formalnosti u smislu na koliko kontinenta se mora igrati cornhole, u koliko država, na kojoj razini, koliko organizacija mora postojati. Ali krenuli su ozbiljno dogovori. A što se tiče nas u Hrvatskoj, to je strast koju želimo graditi, i to će biti super priča – ne dvoji Marin.

Ništa bez snažna uma

Krenula je priča dalje, doznali smo i da klub ima svoj zatvoren prostor gdje trenira, čuli i opet da se bez snažna uma tu ne može daleko, ponovili da se može igrati jedan na jedan ili da se parovi okušaju za megdana.

Doznali smo i da Luka privodi kraju PMF pa da se poslije, osim na cornhole baca i na burzu, dok je Marin zaposlen u IT sektoru. Čuli smo da smo pred osnivanjem cornhole saveza… A onda se Luka se sjetio uistinu važnog podatka.

– Nismo spomenuli Katarinu, rekli da je trenutno prva igračica Europe – reče Luka i bome nas zaintrigira.

Katarina Belac, članica kluba iz Pazina, jedina hrvatska igračica, a bome i igrač, a da je ušla među profesionalce, one koji zaslužuju i da ih se sponzorira. Ništa taj čas nije bilo logičnije nego nazvati Katarinu, staviti je na spikerfon i čuti što ima za reći ona koja u nas ponajbolje igra cornhole, a igra ga i njena sestra također!

– Ja pitam Marina tko je najbolji igrač cornholea u Hrvata, a on bez imalo razmišljanja kaže – Katarina!

– Kako!? – pitamo.

– Sasvim slučajno. Prošle godine sam, na jednoj fešti za Prvi maj, prvi put probala igrati cornhole. Jako mi se svidjelo, bilo je baš zabavno, ali nisam imala prilike igrati preko ljeta sve do pred kraj desetog mjeseca. Tad sam, opet slučajno, upala u Zimsku ligu koja se igra u Istri i počela igrati cornhole – na to će Katarina.

Veli kako u samom klubu ima oko 25 igrača/ica, ali ih u samoj Istri sigurno ima barem oko stotinu. – Kod nas je popularno boćanje i pljočkanje, tako da su neki igrači iz tih sportova prešli na cornhole – pojašnjava Katarina. Nekako se činilo logično za pretpostaviti da se i Katarina bavila boćanjem, ako ne i pljočkanjem, ali…

– Ne, ne. Ja sam se prije bavila karateom i košarkom. Gađala sam loptom u koš, a sada bacam vrećice – smiješka se Katarina. I bome radi to na svjetskoj razini. Završnica Europske lige bila je nedavno u Parizu, a Katarina je odnijela pobjedu u ženskoj konkurenciji!

– U finalu i polufinalu sam pobijedila i dvije Amerikanke. Ukupno sam od Hrvata na toj ljestvici najbolja, 18. ako uzmemo u obzir i Amerikance i Kanađane, a ako gledamo samo Europu onda sam 14. – priča Katarina.

Ne treba pri tom nikog zbuniti ovaj upliv Amerikanaca i Kanađana u europsko natjecanje, igra se tu Europa Open, otvoreno prvenstvo, a sve u skladu sa sloganom cronholea koji kaže »svatko može igrati, svatko može pobijediti«!

– A ja sam uspjela pobijediti – skromno će Katarina. Da, pak, pobijediti nije bila šala, kazuje i podatak da je završno natjecanje trajalo od četvrtka navečer do nedjelje.

– Bilo je potrebno imati visoku razinu koncentracije kroz sve te dane. Iako igra izgleda jednostavno, bude to naporno kad se igra toliko dana – ističe Katarina.

Vježba i koncentracija

Vježba i koncentracija u presudnim trenucima, to će Katarina istaknuti kao bitno da bi se bilo dobar igrač cornholea. Premda, dodat će i to da između onih koji su pri vrhu i nema velike razlike, da svatko svakog može pobijediti. Nada se pri tom i ona da će se cornhole brzo proširiti po svijetu i postati olimpijski sport.

Ostade nam stoga samo pozvati sve da igraju cornhole, što je Katarina, a Katarina je trenutno najbolja u Europi, i u učinila. Za budućnost nam se, za reć’ pravo, i ne treba plašiti. Katarina je, naime, završila Kineziološki fakultet i radi u školi kao profesorica tjelesnog odgoja. Klinci će, lako moguće, njenim stopama, bar dio njih.

– Vide da sam osvojila turnir u Parizu pa pitaju kad ćemo probati zaigrati cornhole i u školi – kaže Katarina. Već i ide pazinski klub naokolo i prezentira što je cornhole, zovu ih u škole, kampove… Novi šampioni već se naziru. A skoro kreće i druga Zimska liga, taman da se vidi što to cornhole jest.

– A što se pije dok se partija igra!? Je li gemišt, bevanda, k’o kad se boća, ili što drugo – šalimo se.

– Sve je dozvoljeno – prihvaća Katarina.

– Samo da nas ne čuje Olimpijski odbor – dobacuje Marin.

Kamo sreće da čuju u HOO-u baš sve, ili pročitaju. Jer nema baš puno grana u kojima smo prvi u Europi. U cornholeu jesmo.