RIJEKA Ivica Kostelić osvojio je četiri od deset obiteljskih olimpijskih medalja, četiri srebra u Torinu 2006. (kombinacija), Vancouveru 2010. (super kombinacija i slalom) i u Sočiju 2014. (super kombinacija). Janica je dodala šest odličja, od kojih su četiri zlata. Ipak, nijedna medalja nije donijela toliko emocija kao prva Ivičina u kombinaciji u Sestriereu. Janica je bila bolesna i iz kreveta je pratila utrke. No, nije izdržala, odjurila je do petstotinjak metara udaljenog cilja. Došla je do brata i zagrlila ga ne rekavši ni riječ. Suze su sve rekle.

– Taj trenutak zagrljaja sa sestrom je jedan od najupečatljivijih kada su u pitanju Zimske olimpijske igre, bez daljnjega. Ta medalja je značila jedno emotivno olakšanje za mene, nešto čemu sam stremio kroz te ozljede. Uvijek mi je bila pred očima, želio sam je dohvatiti. Taj trenutak značio je ostvarenje tog cilja.

To je jedan od trenutaka za sva vremena Hrvatske na ZOI-u, kao i Janičina rapsodija u Salt Lake Cityju.

– To može napraviti samo jedna Janica. Njezina dominacija bila je apsolutna. Moram priznati, kada danas gledam ženski veleslalom, nije se pomaknuo od njezine druge vožnje u Park Cityju. Tada je skijala izvan vremena. Bila je to posljedica tog naleta u kojem je bila. Kad je došlo zlato u kombinaciji, pao je taj teret, ta želja je bila ispunjena. Nakon toga je stiglo srebro u superveleslalomu, koje nitko nije očekivao. Bila je u fantastičnoj formi i poslije toga je letjela na krilima pobjede. U Sestriereu je mogla više, ali zaustavila ju je bolest. Što se tiče Igara, ona je isto bila motivirana kao i ja. Mi smo uvijek tijekom skijaškog razvoja pridavali veliki značaj Olimpijskim igrama.

Olimpijske medalje bile su motivacija i za mene osobno, i u najtežim danima. I kada pogledaš ukupnu bilancu, vidi se koliko su nam značile. Simbolički su one broj jedan u svakom sportu. Kod olimpijskih igara je dobro to što ne treba obrazloženje što je to olimpijski pobjednik, to je globalno poznat pojam. S druge strane je Svjetski kup, koji je u nekim sportovima beznačajan, dok je u skijanju broj jedan. Svjetski kup je puno vrijednije postignuće od olimpijske medalje, ali kada kažeš da je netko osvojio olimpijsku medalju, svima je jasno o čemu se radi. Olimpijska medalja ima veliko simboličko značenje za sport općenito. Zbog toga nam je uvijek bila važna na listi prioriteta.

Beskrajan dan

Kako se uopće skijaš osjeća u startnoj kućici, kada je medalja na dlanu? U Sestriereu je Ivica imao 14. vrijeme spusta, zaostavši 2.08 sekundi za Amerikancem Bodeom Millerom. Vozile su se dvije slalomske vožnje. Poslije prve je bio drugi, ostala je još jedna…

– Osjećao sam se kao i na svim drugim Igrama… Blizu si, medalja je nadohvat ruke, ali nitko je neće osvojiti umjesto tebe. Između toga i tebe stoji još jedna vožnja. Moraš biti najbolji što možeš. Taj dan je bio užasno dugačak, baš beskrajan. Spust je bio ujutro, dok su dvije vožnje slaloma bile noćne. Teško je bilo zadržati koncentraciju. Znao sam da je nadohvat ruke. Olimpijske medalje su prilike koje se ponavljaju svake četiri godine. Nema utrke sljedeći tjedan pa imaš novu priliku. To je samo tada i tamo. Iz te perspektive sam bio razočaran u Salt Lake Cityju jer sam u slalomu »haklao« peta vrata prije cilja, a to je također bila medalja u rukama. U tom trenutku si nisam mogao ni zamisliti da ću više dobiti novu priliku za olimpijsku medalju. Mene su te stvari motivirale da daš više nego što možeš.

Dva srebra osvojio je u Whistleru, skijalištu sat i pol vožnje od Vancouvera, a Soči je bio šećer za kraj.

– Svaka medalja ima svoju priču, kao i svaka pobjeda. Medalje u Vancouveru su realno postignuće. Imao sam dvije šanse za medalju i osvojio sam obje. To su bile jedine Igre na kojima sam bio favorit u više disciplina i u obje sam uzeo medalju. U Sočiju nisam bio u užem krugu favorita, tu sam već debelo zagrezao u probleme s koljenom. Bila je to pobjeda nad samim sobom jer sam znao da mi je to posljednja šansa za odličje s obzirom na sve gore stanje koljena. Nisam bio u fizičkom stanju biti jedan od favorita jer me koljeno toliko boljelo, ali opet me to na poseban način motiviralo i stigla je i ta medalja.

Zimske olimpijske igre u Salt Lake Cityju za Ivicu su bile najupečatljivije. Ne samo zbog Janičine berbe odličja.

– Amerikanci su to najbolje napravili. U Americi je olimpizam vrlo važan i vrlo se cijeni. Kao zemlja koja traga za potvrdom i tradicijom koju nema u odnosu na Europu, uvijek je ugledana u olimpizam i to se osjećalo. Sjećam se da smo mama Marica i ja trčali na dodjelu medalja ravno iz zračne luke jer je ceremonija bila nedugo nakon što smo sletjeli u Salt Lake City. Došli smo proći kordone, to se događa poslije velike tragedije u rujnu 2001. godine. Veliko je osiguranje bilo svugdje. Trčali smo da bismo vidjeli ceremoniju. Došli smo do jednog kordona gdje su rekli da dalje ne možemo. Ali kada se saznalo da je to mama od osvajačice zlata, samo što joj nisu postavili tepih. Kod njih je olimpizam vrlo cijenjen i meni je to famozno. Tako bi trebalo biti.

Ponos

Ivica je opet na Igrama, ovoga puta u svojstvu savjetnika hrvatske ženske alpske reprezentacije. Proteklih dana prije puta trenirao je na Sljemenu sa Zrinkom Ljutić, 18-godišnjom velikom nadom hrvatskog skijanja, koju su prozvali novom Janicom.

– Taj izraz ne bi trebalo upotrebljavati. Ona je Zrinka i gotovo. Za nju nije dobro da se jako visoko postavljaju letvice. Mlada je, tek prije nekoliko dana postala je punoljetna. Ona se još mora razvijati. U Europskom kupu skija odlično, ali to nije slučaj u Svjetskom kupu.

Veleslalom joj je jača disciplina, a prve bodove u Svjetskom kupu osvojila je u slalomu. Očekivanja od Pekinga? Teško je reći. Konkurencija je manja nego u Svjetskom kupu. U veleslalomu može ući među prvih 20, u slalomu također s jednim dobrim skijanjem.

Kostelići su osvojili deset od 11 hrvatskih odličja na ZOI-u. Jedna je zasjala oko vrata Jakova Faka u Whistleru. Za osvajanje dvanaeste najveću šansu ima Filip Zubčić u veleslalomu. Možda se iznenađenje zove – Leona Popović.

– Jedna medalja bila bi super. Zubčić ima najviše šanse. Leona? Ona bi nas mogla iznenaditi. Na olimpijskim igrama često ne pobjeđuju favoriti, pobjeđuje netko iz drugog reda. Ona nije u elitnoj skupini, u prvih osam, ali se probija, u prvih je 15. Na Igrama su oni iz drugog reda također favoriti za medalju jer takva natjecanja često ovise o dnevnoj inspiraciji. Pogledajmo moj slučaj i moja srebra. Ispred mene su u tri slučaja bili ljudi koji nisu bili u prvom redu favorita, ni Ted Ligety, ni Giuliano Razzoli, ni Sandro Viletta. Kvote su manje i pritisak velikih nacija je manji pa je nama odmah lakše. U Svjetskom kupu se zna dogoditi da se ako netko iz prve skupine nema dan, uvijek pojavi netko iz pozadine.

Kostelići su zakotrljali hrvatsku skijašku lavinu, koja traje. Ne samo to, Snježna kraljica je važan dio Svjetskog kupa.

– Zadovoljan sam do kuda je stiglo. Imamo reprezentaciju koja je nedavno ostvarila izvrstan ekipni uspjeh na kojem na svi čestitaju. Naime, naša reprezentacija je uvijek malobrojna. Kao i u drugim sportovima, nedostaje nam ljudi. U skijanju je to dosta izraženo zbog toga što su ozljede česte. Prošle i ove sezone izgubili smo dva dečka koji nisu vozili veći dio natjecanja i to se osjeti. Zato sam zadovoljan i ponosan kada se dogode rezultati.

Matematički gledano, mi postižemo izvrsne uspjehe, bez lažne skromnosti, nađemo se u vrlo visokom društvu kada su u pitanju ekipni dosezi kao lani na Sljemenu. Dečki su ostvarili i visoke plasmane. To su trenuci na koje čovjek može biti ponosan. Iza svega stoji dugotrajan i mukotrpan rad. Nema tu prirodne selekcije, koja proizlazi iz masovnosti, kao što je slučaj u velikim sustavima. Mi imamo pojedinačne projekte, u koje je uloženo puno truda. Drugog načina nema, mi smo premali.