RIJEKA Francuska je u ovom trenutku uistinu prejaka za Hrvatsku, to je vrlo brzo nakon početka polufinalnog ogleda ovih dviju reprezentacija u dvorani u danskom Herningu mogao mirno ustvrditi svaki objektivni pratitelj rukometa.

Aktualne prvakinje Europe u obrani svog naslova nasuprot hrvatskih “izazivačica” sav posao obavile su već u prvom poluvremenu, kada su snažnom obranom totalno dezorijentirali hrvatski napad, koji do ovog poluvremena nije nikada djelovao tako bez ideja i rješenja na ovom Europskom prvenstvu kao u tom prvom dijelu igre. Ostat će samo pitanje za rukometne ćakule je li u ovom slučaju francuska ekipa u stanju tako dobro odigrati u svojoj zoni da napade suparnica lako tjera kao dosadne muhe ili su se hrvatskim igračicama radi važnosti utakmice “skratile ruke“, je li činjenica da igraju u polufinalu sa suparnicama takvog ugleda bio pretežak teret na njihovim leđima koji ih je toliko ometao u ovoj utrci, koja se u do konca pretvorila u nadmetanje neravnopravnih selekcija.

Istine vjerojatno ima i u jednoj i u drugoj tvrdnji, za krajnji ishod je svakako odlučujuća francuska kvaliteta, ali isto je tako činjenica da ova hrvatska reprezentacija može svakako odigrati znatno bolje, pogotovo u napadu nego što je to bilo u prvom poluvremenu, u razdoblju koje se ispostavilo kobnim po želje igračica izbornika Nenada Šoštarića za još jednim velikim podvigom u Danskoj.

Hrvatska reprezentacija je u prvom poluvremenu protiv Francuske prošla kao bosa po trnju, isključujući početne minute kada su igračice izbornika Šoštarića zaigrale dobro, čvrsto, organizirano i odlučno, pobuđujući nade da mogu prirediti još jedno iznenađenje na ovoj kontinentalnoj smotri ženskog rukometa. Nade su, međutim, brzo ugašene, gorjele su kao vatra od slame, nekih nepunih deset minuta nakon kojih je počela duga tama u hrvatskoj igri dok su sjale Francuskinje, povećavajući iz minute u minutu svoje vodstvo.

U tim prvim minutama Hrvatska je povela u tri navrata, kasnije se ispostavilo da je to kao ptičji pjev u zoru, lijepo ga je slušati, no kako se sunce diže, postaje sve tiši dok ne umine. Tako je bilo i s hrvatskim napadom, koji kao da je odjednom naišao na neprobojnu rukometnu francusku “Maginot liniju”, koju nije znao ni probiti niti zaobići.

Počelo je s tri hrvatska vodstva golovima Ane Debelić i Ćamile Mičijević i to je bilo skoro pa sve od hrvatskog napada, koji je jednostavno ostao bez teksta, hrvatske napadačice su bile u statusu promatračica sve do odlaska u svlačionicu.

Začarana mreža

Sredinom prvog poluvremena se stekao dojam kako je ova polufinalna priča već ispričana. U tom dugom, po hrvatsku posnom razdoblju, francuska mreža je za hrvatske igračice izgledala kao začarana, Hrvatice su se, napadajući francusku zonu “6-0”, hvatale kao muhe u paukovu mrežu.

Kako se, kao po sustavu spojenih posuda “tricolorcama” u napadu otvaralo puno prolaza, suparnice su odjednom kao munja zabljesnule i zaslijepile svoje suparnice. Francuskinje su, kada bi dobile loptu, imale “zračnu luku”, prostora u napadu kao na pisti te su uglavnom poloukontrama i kontrama punile mrežu Hrvatica, povećavajući prednost koja se doimala ionako jako visokom.

Serija Francuskinja je trajala dugih deset minuta u kojem su aktualne europske prvakinje nanizale čak devet golova, a da je pritom njihova mreža ostala nedirnuta što je nepovratno moralo odrediti tijek susreta.

Francuska je u 18. minuti nakon minimalnog zaostatka 2:3 odjednom vodila s visokih 11:3, utakmica kao da se okrenula naglavce. Jasno da se sve adekvatno odražavalo na semaforu, kako su minute odmicale, sve se više stjecalo dojam kako u ovom poluvremenu igraju jučer dva skroz kvalitetno neravnopravna kandidata za finale.

Nije se ništa promijenilo do odlaska na odmor, hrvatske igračice su išle terenom kao grogirane, Francuskinje su odrađivale posao umirene visokim vodsvom, takvim vjetrom u leđa kojim su u biti mogle mirno jedriti čekajući plasman u finale Europskog prvenstva. Bilo je tako sve do isteka 30. minute, kada je francuska ekipa samo naglasila svoju dominaciju golom za 15:5, prednošću od čak deset golova koja bi i u košarci bila pristojno vodstvo.

Lavina

Početkom drugog poluvremena Katarina Ježić i suigračice, svjesne da u biti više nemaju što izgubiti, počele su popravljati dojam iz prvog poluvremena, dok su Francuskinje pak zorno demonstrirale radi čega su velike favoritkinje u ovoj utakmici.

Ovima je naravno opala tenzija u inače itekako agresivnoj obrani iz onog prvog poluvremena, samim time su se otvorili neki prolazi za napade, sve su to hrvatske igračice koristile i konačno su u napadu došle do daha. To je po njih kao u onom vicu “o dobroj i lošoj vijesti o 26. katu, ali krivom neboderu”, jer su Mičijević i suigračice počele davati golove, ali na drugoj strani nisu znale i mogle zatvoriti prolaze k svojoj golmanici Tei Pijević.

Rezultat svega toga je bila činjenica da je Hrvatska donekle smanjivala visoki zaostatak iz prvog dijela igre, ali suparnice su umirene visokom prednošću mogle mirno odigravati napadačke akcije, dodatno ih je umirivala činjenica da kada im treba, često i bez nekih većih problema prolaze pored hrvatske zone, održavajući visoko vodstvo dok se kraj utakmice bližio, pretvarajući sve više ove minute nastavka igre u dugo, po Hrvatsku i dosta mučno odrađivanje formalnosti.

Poluvrijeme je započelo s dva hrvatska gola, rezultat je smanjen na 15:7 za Francuskinje u tih prvih nekoliko minuta nastavka, ali ni oni najveći optimisti u hrvatskim redovima nisu time mogli pomisliti na neki senzacionalni, neviđeni preokret. Uz to su suparnice vrlo brzo preuzele kontrolu igre i rezultata, vraćajući igri ona obilježja u kojem one dominiraju pored Hrvatica, koje su pokušavale prirediti još jedno veliko iznenađenje, ali je ispalo da je ovog puta to za njih bio preveliki zalogaj, koji im nikako nije prolazio, zastao im je u grlu već u onom prvom poluvemenu.

Kasnije je bilo praktički nemoguće zaustaviti francusku lavinu, pitanje je bilo samo kolika će biti konačna šteta izražena u omjeru kojom će Francuskinje utrčati u finale. Ona su na koncu sve završile itekako uvjerljivom pobjedom.