RIJEKA Mile Smodlaka u predanom, ali opuštenom treningu s centrima, Sandro Sukno u provedbi nekih napadačkih zamisli i ideja, a sve pod nadzorom Ivice Tucka, koji neumorno uz rub bazena prati jutarnji trening, okvir je za sliku jednog dijelića priprema hrvatske vaterpolske vrste na Kantridi.

A sve je počelo teretanom, za fizičku pripremu zadužen je Pero Kuterovac. I tako se trening odluži na gotovo tri i pol sata. Propusta ne smije biti… Ulog je velik, u pitanju su Olimpijske igre.

Kako ste odabrali Rijeku i Kantridu za svoju bazu? Ovo su nikad specifičnije pripreme, od početka vas prate teške okolnosti, korona pa potom i potres koji ste osjetili i na bazenu za vrijeme priprema u Zagrebu?

– Godinama dolazimo u Rijeku i uvijek smo ovdje imali fantastične uvjete. Nigdje kao u Rijeci ne postoje uvjeti za rad. Tu imamo mir i infrastrukturu koja nam treba. Tu je i Opatija gdje smo smješteni. Hvala Rijeci i Primorju EB. Situacija zasigurno nije kao prije i ne treba previše filozofirati, vidimo da se svijet sporta uvelike promijenio, uostalom, kao i cijeli svijet.

Vidimo i kakvi se rezultati događaju u različitim sportovima, uzmimo nogomet i, primjerice, pobjedu Bayerna nad Barcelonom 8:2, Aston Ville nad Liverpoolom 7:1, NBA utakmice koje završavaju s 50 poena razlike… Pa i vaterpolski rezultat kao što je onaj Jug – Mladost 18:3. Moramo biti svjesni i oprezni da su s koronom došle nove okolnosti.

Koliko su, prije svega, psihološko opterećenje za Vas, stožer i igrače pripreme u kojima ne smije biti krivog koraka? Naravno, osim rezultata u Rotterdamu bitno je u isto vrijeme da momčad nema više od tri pozitivna na koronu.

– Ako bilo koji igrač bude pozitivan na COVID-19, automatski ne može u Rotterdam. A da ne govorim o kažnjavanju reprezentacije i diskvalifikaciji ako se dogode tri pozitivna testa za vrijeme samog natjecanja. Situacija je, nažalost, takva kakva jest i puno je okolnosti koje nam ne idu na ruku. Moramo biti jako oprezni, radit ćemo naporno i sa svoje strane napravit ćemo sve da uspijemo.

Nekooperativni Talijani

Ovakva strogost po pitanju korone i odlaska na OI dosad nije primjenjivana u ostalim momčadskim sportovima. Kako to tumačite?

– Nažalost, mi kao struka ne možemo utjecati na odluke ljudi koji vode svjetski i europski vaterpolo. To nema veze s logikom i zdravom pameću. A i pravno ne drži vodu. Olimpijska povelja daje pravo sudjelovanja svim sportašima koji izbore pravo nastupa na Igrama. U pitanju je pandemija i jasno je da nitko od igrača ili ljudi iz svijeta vaterpola u ovome trenutku ne želi dobiti COVID-19. Druga je stvar da su se stekle pretpostavke i uvjeti da se nitko ne zarazi. A niti onda nema garancija. Možete se zaraziti u hotelu, autobusu…

I onda će se penalizirati nekoga zbog toga? Da ne govorim o osam utakmica u osam dana. I to u tako teškom sportu kao što je vaterpolo. Nijedan sport to ne pamti. A šlag na torti je da ti isti ljudi koji ne dozvoljavaju niti jednu promjenu tijekom natjecanja nisu imali neko posebno stručno niti igračko iskustvo u svojim karijerama, uz dužno poštovanje prema njima.

Joković će se reprezentaciji priključiti tek 31. siječnja, Dobud i Bijač dolaze danas… Bili ste nezadovoljni postupcima njihovih inozemnih klubova?

– Naravno jer to dodatno sve otežava. Nikako da se skupimo i budemo zajedno. Pro Recco nam je donekle izašao u susret, zahvaljujemo predsjedniku kluba Felugu. Njih dvojica dolaze danas, a svakako da me ljuti potez Brescije. Trener kaže da Maro ne može ranije na pripreme jer imaju »nevjerojatnu tešku« utakmicu protiv Trsta koja će vjerojatno završiti 18:2. Što reći? Nisam mu niti odgovorio na poruku. To je čovjek kojem sam učinio niz usluga, preporučio neke igrače… A ovdje je riječ o olimpijskim kvalifikacijama, nečemu što je svetinja za svakog sportaša. Ja to nikad ne bih napravio svom kolegi.

Viskovića ste kasnije priključili, tu je i ozlijeđeni Butić?

– Visković je priključen baš zato što nema Jokovića, u trenažnom procesu treba nam još jedan ljevak. Butić je ozlijeđen i pozvali smo Žuvelu iz Juga. U hodu radimo neke promjene, entuazijam je prisutan kod igrača, održao sam dva sastanka s njima i dečki znaju važnost svega. Mi smo momčad koja je naučena raditi u stresnim situacijama. Ali moramo dodatno »otvoriti oči« i biti oprezni u ovoj koronasituaciji.

Koliko igrača putuje za Nizozemsku i kada ćete donijeti konačnu odluku? Postoje li neke velike dvojbe?

– Konačan popis napravit ću nakon sparinga s Amerikancima koji dolaze u Zagreb 5. veljače. Odigrat ćemo dvije službene utakmice i nakon toga ću imati jasniju sliku. Već imam u glavi ono što želim. U Rotterdam neće ići niti jedno ime niti jedna zasluga. Poštujem to, ali tamo će samo 13 najspremnijih. Kao trener moram sada razmišljati o svemu.

Sukno i Smodlaka

Je li poznato koje će sve reprezentacije sudjelovati na predolimpijskom turniru s obzirom na to da je bilo nekih dvojbi u jednoj od skupina?

– U našoj skupini sve je ostalo isto. Po redu igramo s Rumunjskom, Nizozemskom, Francuskom, Rusijom i Njemačkom, nakon čega ide četvrtfinale i važno je biti prvi ili drugi. Ako bismo završili kao treći, naletjeli bismo na Grke ili Crnogorce, što bi bilo užasno teško. Jurišamo ne samo na prvo mjesto u skupini nego na prvo mjesto na cijelom turniru.

Kako ste vidjeli finale Kupa Hrvatske na Kantridi, bio je to klupski šlager hrvatskog vaterpola?

– Prije svega bih rekao da je cijela sportska javnost ostala zatečena našim porazom za broncu s Crnogorcima i to je jedina medalja koju nismo osvojili od 2015. na velikim natjecanjima. A 2015. godine osvojili smo svjetsko srebro, 2016. olimpijsko srebro, 2017. svjetsko zlato, 2018. europsku broncu, 2019. svjetsku broncu…

Nesretno smo izgubili, a to je bio samo početak cijelog ovog ludila u sportu. Tako smo svjedočili i ovoj utakmici, 7:5 za Mladost, 10:7 za Jug pa serija »mladostaša« od 7-2. Kao čovjek koji živim i pratim vaterpolo vidim da to nisu više nekakve slučajne situacije. A utakmica je sigurno zadovoljila ukuse većine.

Kako ste zadovoljni suradnjom sa svojim pomoćnicima, Milom Smodlakom i Sandrom Suknom?

– I jedan i drugi su moj izbor i ja im vjerujem. Sandro je bio moj igrač, a s Milom nisam ranije surađivao. Riječ je o krasnim osobama, cijeli smo dan u razgovorima o vaterpolu, idejama svakog od nas. U svijetu sporta treneri za pomoćnike uzimaju ljude bez nekakva imena i težine i onda traže dodatnu potvrdu svog autoriteta. Ja nikad nisam išao tim putom, sretan sam što uz sebe imam tako velike igrače, sutra zasigurno i velike trenere. Meni trebaju suradnici, a ne oni koji klimaju glavom.