Delničanin Vukonić prvi je sportaš koji je nastupio za Hrvatsku na ZOI: "Imamo i previše talenata, ali nemamo kapacitete za razviti nešto više"

Siniša Vukonić

Volim reći da je Vedran Pavlek uspio. Bio je sportaš i razumio je sport. Drugo, bio je uspješan direktor i živio je u Zagrebu. Idealna kombinacija. Mi u ruralnim sredinama nemamo perspektivu. Iste se stvari događaju danas. Imamo primjer Jakova Faka, koji je otišao u Sloveniju, te Krešimira Crnkovića, koji je dobar, ali se ne može ostvariti. Okolnosti mu ne idu na ruku. Problem male sredine... - kaže Vukonić

povezane vijesti

Goranski sportaši ponos Hrvatske: Župan upriličio prijem za olimpijce
Bivši olimpijac osvojio zlato na Paraolimpijskim igrama u Cortini. Zadobio je tešku ozljedu prije četiri godine
Zlatne olimpijke odbile poziv Donalda Trumpa na njegov govor o stanju nacije

RIJEKA Za šest dana obilježit će se 30. obljetnica prvog nastupa jednog sportaša pod hrvatskom zastavom na Zimskim olimpijskim igrama, uopće prvoga pod olimpijskim krugovima. Delničanin Siniša Vukonić, tada dvadesetogodišnjak, nastupio je u Albertvilleu u utrci na 10 kilometara slobodnim stilom. Vukonić je zauzeo 75. mjesto sa 6:25.1 minutom zaostatka za pobjednikom Norvežaninom Vegardom Ulvangom. Utrka je održana po jakom snijegu.

– Za pripreme za Albertville nije bilo puno vremena. Krajem 1991. godine počeo sam trenirati u Sloveniji, sudjelovati na natjecanjima po Sloveniji i švicarskom Davosu jer se počelo govoriti o nastupu na Zimskim olimpijskim igrama. S prvim danima 1992. godine krenulo je priznavanje hrvatske države – kaže Siniša Vukonić, koji je, kada je Hrvatska izglasala državnost, pobjegao iz vojske u Tolminu…

Vukonić je nosio hrvatsku zastavu na zatvaranju Igara, a zatim je nastupio na Zimskim olimpijskim igrama i četiri godine kasnije u Lillehammeru, gdje je upisao dva 44. mjesta, u utrci na 30 kilometara i kombinaciji (10/15 kilometara). U Lillehammeru dobro pamti utrku na 50 kilometara, u kojoj je imao 54. vrijeme, uz južnoameričku nogometnu atmosferu uz stazu.

KANADSKA IDILA – Siniša Vukonić

– Bilo je zaista jako puno ljudi uz stazu. Prekrasno iskustvo. Ne, nisam se vidio na stazi s Antonijom Račkim, koji se sigurno pohvalio da me pobijedio u toj utrci, ha, ha… Antonio je otrčao jako dobru utrku sa samo 21 godinom i pokazao veliki talent. Bili smo si velika podrška i zdrava konkurencija. Ja sam se nadao se najboljem osobnom rezultatu na tim Igrama, da ću biti ispod 40. mjesta, ali sam pogriješio u odabiru skija. Uzeo sam klasične, mekane skije, tako da mi je pokupilo mažu nakon 20 kilometara. Bilo je: guraj dalje, samo da dođeš do cilja. Ali bilo je to lijepo iskustvo. Publika je bila strašna. Sjećam se i otvaranja, bilo je spektakularno, ispod skakaonica, ali bilo je jako hladno, minus 20 stupnjeva Celzijusa.

Strašan potencijal

Vrijeme leti, ali Siniša će ostati dio povijesti, 13. veljače 1992. godine bio je prvi hrvatski sportaš koji je nastupio pod olimpijskim krugovima pod hrvatskom zastavom.

– Što više vrijeme prolazi, shvaćam da je to povijest i ja više shvaćam da taj nastup ima svoju težinu. Iskreno, ne volim da me se pamti po tome, već po sportskim uspjesima, a bilo ih je i prije toga. Bio sam juniorski reprezentativac Jugoslavije tri godine, imao sam strašan potencijal. No, to je bilo loše vrijeme za bavljenje sportom. Podrška je bila slaba, nismo se uspjeli izgraditi koliko smo htjeli. Ni blizu. Rački i ja smo se rano prestali natjecati. Razlozi su objektivni.

U tom trenutku nismo imali nikakvu podršku društva. To je jedini razlog. Volimo jako taj sport i nadali smo se dugim karijerama poput naših skandinavskih susjeda. No, mučili smo muku s financijama. HOO nije bio na razini na kojoj je danas, da podržava sportaše kroz stipendije. Hrvatski skijaški savez se tek izgrađivao. Jednostavno nismo imali novca, nismo imali ni za gorivo kada je trebalo ići na natjecanja. To je glavni razlog što nismo mogli opstati. Možemo kriviti pojedince i ne moramo. Nije to ni važno. Za sportaše je to bilo teško razdoblje.
Prošli su to i Kostelići, spavanje u kombiju, ali kada su došle medalje, stvari su se počele mijenjati.

– Volim reći da je Vedran Pavlek uspio. Bio je sportaš i razumio je sport. Drugo, bio je uspješan direktor i živio je u Zagrebu. Idealna kombinacija. Mi u ruralnim sredinama nemamo perspektivu. Iste se stvari događaju danas. Imamo primjer Jakova Faka, koji je otišao u Sloveniju, te Krešimira Crnkovića, koji je dobar, ali se ne može ostvariti. Okolnosti mu ne idu na ruku. Problem male sredine… Mi nemamo kapacitete za razviti nešto više, a imamo talenata i previše na tako mali broj ljudi.

Siniša Vukonić je Hrvatsku zamijenio Kanadom, živi u Vancouveru s obitelji, sa suprugom Mandicom. Djeca Eni i Fran stasaju u ljude.

– Ne mogu se žaliti. Okruženje je pozitivno u ovom dijelu Kanade, bez obzira na pandemiju. Brzo je usvojeno cijepljenje, Covid potvrde, ovdje nema tolikih stresova. Mi to ne osjećamo. Dobio smo državljanstvo 2018. godine.

U ALBERTVILLEU 1992. GODINE – Dvadesetogodišnji Siniša

Od prvog olimpijskog nastupa se, dakle, puno toga promijenilo.

– Promijenilo mi se puno toga u posljednjih pet godina, a ne samo u 30. Moj život je inače dinamičan, zato je to tako. Život piše čudne priče. Puno je promjena. Preselio sam se u drugi dio Vancouvera, što je bilo dosta korisno. Imam više vremena za sport… Iako sam mislio to neće biti moguće, nastavio sam jednu investiciju u Crnom Lugu. Zato dosta vremena provodim u Hrvatskoj. Posljednje dvije godine šest mjeseci provodim u Crnom Lugu, šest mjeseci u Kanadi. Zavolio sam Crni Lug, nacionalni park. Inače sam Delničanin, ali volim taj mir, tišinu, nitko nas ne dira.

Vrbovska poljana idealna je za trening skijaša trkača, ali u vrijeme kada je sve manje skijaških klubova, svaki od njih želi imati svoju stazu.

– To je veliki problem. Živim u Vancouveru, najtoplijem gradu u Kanadi, a imamo savršene zimske uvjete za bavljenje skijaškim trčanjem. Za 30 minuta vožnje sam na osvjetljenom skijalištu, na kojem možeš voziti do 22 sata. Ratraci prolaze dvaput i rade stazu. Za mene, koji sam došao iz one sredine, to je savršenstvo. Prošao sam puno skijališta u cijeloj Kanadi, to su nevjerojatni kapaciteti. A Kanada nije vrh vrhova u skijaškom trčanju. Mi, nažalost, nemamo kapacitete.

Dvije pobjede

Prije četiri godine dva Vukonića pobijedila su u dvije kategorije Memorijala mira. Siniša je bio prvi među starijom generacijom veterana, sin Fran prvi među juniorima.
– To se slučajno dogodilo. Došli smo u Hrvatsku na dva tjedna. Pao je veliki snijeg i baš je bila utrka u Mrkoplju. Nisam baš zainteresiran za natjecateljski dio, ali mi se baš puno bavimo rekreativno sportom, skijanjem i vožnjom bicikla. Tenisa sada ima malo manje – kaže Siniša.
Fran je krenuo očevim stopama, stigao je do reprezentacije Hrvatske, no i on je rano zaključio karijeru.
– Nastupio je u Švicarskoj prije četiri godine na Svjetskom prvenstvu. U tom trenutku još nije imao kanadsko državljanstvo. Trenirao je ovdje, imao je veliku želju, a imao je solidne rezultate. Kontaktirao sam Savez i tako je nastupio. Nakon toga je odlučio posvetiti se školi. U proljeće treba diplomirati arhitekturu na BCIT-u. Želio je biti arhitekt i sada završava prvu fazu, četiri godine.

Ivica i Jakov

Vancouver je olimpijski grad, 2010. godine ugostio je ZOI, na kojima je Ivica Kostelić osvojio srebrne medalje u slalomu i super kombinaciji, dok je Jakov Fak u Mrkopalj donio prvu goransku medalju, broncu u biatlonu u sprintu na 15 kilometara.

– Bio sam u Whisteru kada je Jakov osvojio medalju, pratio sam i alpsko skijanje, neke utrke u skijaškom trčanju. Poslije utrke sam se čak vidio s Jakovom. Već tada je priznao da ima zainteresiranih, Amerikanci, Slovenci, čak i Talijani željeli su ga pridobiti. Tada sam mu rekao da će imati kuću na Bledu ako uzme slovensko državljanstvo, ili u Aspenu ako uzme američko. Odabrao je Bled… Kao da sam znao. To je bio dobar izbor. Nikako ne bi bilo dobro da je ostao u Hrvatskoj, on jednostavno ne bi trajao kao sportaš, niti bi postigao puno kao čovjek u biatlonu.

Kao što nisu uspjeli, na neki način, Siniša Vukonić i Antonio Rački. S obzirom na talent.

– Nitko nije uspio. Pogledajmo alpske discipline. Koliko se njima otvaraju vrata, čak i poslije karijere. To je činjenica. Mi ni u lokalnoj zajednici nemamo podršku. U maloj sredini vlada zavist. Rački i ja smo bili zaposlenici Hrvatskih šuma 1993. godine i to je trajalo jednu godinu, do dolaska novog direktora. Ni taj minimum nismo mogli ostvariti.

Danas je priča druga, po uzoru na Italiju, vrhunski sportaši su zaposlenici Hrvatske vojske.

– To je logično, pogotovo za zimski sport. U naše vrijeme to nije bilo moguće, iako je bilo talenata. Uz mene i Račkog, bili su to Kristian Tomiša iz Rijeke, Antonijev bratić Ratomir Rački… Bilo je puno talenata, ali tlo nije bilo plodno.

Hokejaška momčad Vacouver Canucks su daleko do doigravanja. Triput su igrali za Stanley Cup, ali sva tri puta su poraženi.

– Posljednji put 2011. godine, kada su izgubili od Boston Bruinsa. Sada su katastrofa. Zato je Toronto osvojio NBA krunu. Kanada je velika zemlja. Nema toliko stanovnika, ali su ima značajne uspjehe u sportu.

Siniša je jedva dočekao Zimske olimpijske igre.

– Pratim sve. Inače pratim rezultate. Gledao sam i Australian Open. Volim sport i gotovo. Radujem se Igrama, ali uz ove sve mjere zbog pandemije, sve je na granici regularnosti. Osobno me smeta što je u posljednje vrijeme sve otišlo u Aziju. Pratim politiku, znam što se događa. Kanada je u tim strateškim odnosima između SAD-a i Kine, što se prelijeva na druge stvari, gospodarstvo i ekonomiju. Posljednja olimpijska natjecanja bila su u Aziji, a tamo nema te sportske strasti kao u Europi. Oni će sve savršeno napraviti, od hotela nadalje, ali to nije tako važno. Puno je važniji duh koji se otvara oko Igara.

Karta za Hrvatsku je kupljena. Iz Vancouvera prema Zagrebu i dalje za Crni Lug.

– Imam jedno društvo. Znamo se voziti brdskim biciklima. Tereni su super. Crni Lug je odmor za dušu…

Whistler skijalište bogatih

Od Igara u vancouveru prošlo je 12 godina. Vancouver je kapitalizirao olimpijske krugove. Whistler također.

– Whistler je postao skijalište za bogate ljude. Ako im je to bio cilj, onda su uspjeli. Imamo prijatelje koji tamo imaju apartman i prošlog vikenda smo bili kod njih. To je toliko skupo da je to teško shvatiti. Oni su pucali na američke goste. Kanadski je dolar slabiji u odnosu na američki i onda su tu velike zarade. Oni jesu uspjeli, ako se to smatra ekonomskim uspjehom. S Vancouverom je isti slučaj. To je grad poželjan za život. Ima prekrasnu klimu, nema ovdje pravih zima. Snijega ima na planini koju vidimo. Temperature volim usporediti s Rijekom. Možda je za jedan sloj robe Vancouver hladniji, dva, tri stupnja Celzijusa. Zimi je rijetko ispod nule. Ako i padne snijeg, zadrži se koji dan. Prije je Vancouver bio poželjan, sada je još više. To ima i negativne implikacije za društvo jer su cijene nekretnina porasle dva i pol puta, možda i triput u odnosu na 2010. godinu. To je pozitivan, a možda i negativan utjecaj, ovisi iz kuta. Primjerice, jedan mladi par mora za mali stan platiti milijun dolara. Nisu tu toliko plaće veće da to izgleda jednostavno – kaže Vukonić.