DONJI ZAGON Boćarska fešta na jogima Donjeg Zagona. No, ona prava tek se priprema. Domaći ljubitelji boća u posljednjoj utakmici doigravanja matirali su sastav Škrljeva 18:4 i osigurali promociju u Prvu županijsku ligu. Velik uspjeh za malo mjesto od dvjestotinjak stanovnika u zaleđu Novog Vinodolskog. Zagon je još u prvom dijelu prvenstva bio uvjerljiv s devet pobjeda u isto toliko utakmica…

Sve je začinjeno dodjelom pehara i medalja od strane Vjekoslava Matetića, još jednog velikog boćarskog zaljubljenika i stručnjaka iz obližnjeg Jadranova, izbornika hrvatske U-23 reprezentacije i »kovača« mladih nadarenih boćara iz obližnjeg Sv. Jakova.

– Jako smo zadovoljni ovom sezonom. Pogotovo što je sve bilo skraćeno zbog koronavirusa. U prvom dijelu odigrali smo sedam kola, nakon čega je donijeta odluka da se odigraju još dva kola, odnosno prvi dio prvenstva – kaže Milivoj Jovanović, predsjednik, alfa i omega kluba.

– Odlukom HBS-a prva četiri sastava odigrala su play-off igrajući svako sa svakim s prijenosom bodova iz redovnog dijela prvenstva. Čestitke dečkima i svim prijateljima kluba. Kao i donatorima, malim, ali za nas vrijednim.

Zanimljivo, veliki prijatelj kluba, svojedobno i igrač je i Oleg Butković, ministar mora, prometa i infrastrukture.

– Ministar je jedno vrijeme i aktivno igrao za nas. Međutim, njegove obveze ne dozvoljavaju mu bavljenje ovim sportom iako je veliki zaljubljenik u boćanje. Klub postoji od 1998. godine, počeli smo se natjecati u općinskoj ligi. Prije registracije napravili smo dva boćališta koja smo kasnije natkrili, a kad se sve zahuktalo dobili smo uz veliki trud četiri joga.

Tu ne smijemo zaboraviti pomoć Grada Novog Vinodolskog, ali i PGŽ-a. Bili smo već u višem razredu, ali smo zbog određenih okolnosti ispali, prije svega bolesti nekih igrača zbog čega je momčad bila na minimumu. Sad smo malo rekonstruirali momčad, sve podigli na višu razinu i rezultati se vide – dodaje prvi čovjek kluba.

Tri kluba

Boćanje je na području Novog Vinodolskog u ovom trenutku svedeno na tri kluba.

– Zanimanje za boćanje je dosta veliko, međutim, ovo je malo selo. Nekad smo čak imali i školu boćanja, dolazio nam je pomagati Čedo Vukelić, naš poznati boćar i trener. Međutim, dečki su se raspršili, nitko nije ostao u klubu. Sve se svelo na nas starije, entuzijaste. Svoj klub imaju obližnje Ledenice, u Novom je Radinje. Ranije su svoje klubove imali Klenovica i Povile – informira Jovanović.

Najveća zvijezda kluba svakako je Sandro Klić, pokretač svega na jogima, ali i van njega uz svoju prepoznatljivu grobničku grintu. Ali i među prvima kad treba zabaviti i dobro nasmijati ovo boćarsko društvo.

– Mene prije svega zanimaju ambicije, ljudi su došli po mene za Grobnik i iskazali želju da idu ligu ili dvije više – kaže Sandro. – Naslov smo osvojili premoćno, niti u jednoj utakmici nismo imali problema. Pokazali smo da smo prejaki u ovoj ligi, a sad se treba dokazati u ligi više. Nedostaje nam još jedan igrač zbog širine kadra. Imamo kvalitetu i za razred više, odnosno Treću ligu.

Što je Grobničana privuklo u Donji Zagon?

– Vidio sam da se ovdje stvara lijepa sportska priča, a jednu stepenicu više smo napravili. Sad ćemo vidjeti što i kako dalje. Lijepo mi je ovdje, ljudi su sportski nastrojeni, ovo je prava sredina. Nakon dugo, dugo vremena jednostavno sam oduševljen. S posebnim guštom dolazim na treninge i idem na utakmice – dodaje Klić.

Grobničani

Boćanje je kako kaže dio njegove svakodnevice.

– Ja sam u boćanju praktički cijeli život. Već s trinaest godina bio sam registriran u matičnoj Rječini. Usporedo s nogometom uvijek sam bio u nekom boćarskom klubu. Kad god nije bilo nogometa i kad sam bio slobodan, uvijek sam igrao boće. Da budem iskren, nogomet je za mene bio baš posao, a boćanje je ljubav koja traje. Ne mogu sebe zamisliti bez boćanja. Svaki vikend sam uz boće, ako ne igram, obilazim jogove i pratim što se događa. To me posebno ispunjava – tvrdi Klić koji je nogometne obveze često morao usklađivati s onim boćarskim. Mijenjali su se zbog toga i klubovi…

Uz to, na Grobniku je zaživjela znana nogometno-boćarska kolonija. Većina ih se okušala u Rijeci i na Kantridi. Zoran Šestan, Roland Marčelja, Siniša Linić, Sandro Klić…

– Istina, klubove sam morao mijenjati zbog nogometa. Ovisno je li se igralo subotom ili nedjeljom. Prilagođavamo sam se. Igrao sam za Podhum, Frankopan, Rječinu, Zamet, Vežicu… Svugdje mi je bilo lijepo. Siniša i Zoran također su ljubitelji boćanja, a posebno sam dobar s Alenom, Šestanovim sinom koji igra za Vargon. S njim igram i parove na Klana Openu.

Idemo i u Pazin svake godine. Tko je najbolji boćar od nas nogometaša? Marčelja. Ali on se posvetio potpuno boćanju, bio je reprezentativac, a sad igra u Italiji. Tu je još s Grobnika i Siniša Juretić, koji je igrao također u Vargonu. Linić je s četrnaest, petnaest godina bio najveći potencijal. To će potvrditi i Čedo Vukelić. Ali odlučili smo se za nogomet – prisjeća se Klić.

Okušao se nedavno i slovenskoj Prvoj ligi. Ali…

– Igrao sam i u Postojni Prvu ligu, ali to mi je čak možda bila i pogreška. Odlazilo se praktički samo na utakmice, a kvaliteta momčadi je bila ispod očekivanja suprotno najavama. Malo sam se zaletio u odabiru sredine – priznaje Klić.