Nakon što je 2021. godine »How Beautiful Life Can Be«, debitantski album britanskog sastava The Lathums došao do broja jedan, isto im je uspjelo i s drugim studijskim radom, sjajnim »From Nothing To A Little Bit More«.

Stvaranje pobjedničkog niza albuma ovog sastava posebno raduje sve ljubitelje gitarističkog rocka jer je četveročlana ekipa iz gradića Wigana okrenuta gitarističkom indie rock zvuku, pri čemu im uzore treba tražiti u rasponu od davnih američkih country rock čarobnjaka The Byrds, preko na Otoku iznimno cijenjenih The Smiths, ali i škotskih ljubitelja praštećih gitara iz grupe The Jesus and Mary Chain.

Definitivno, ako vam je električna gitara omiljeni instrument u svijetu rocka, onda nemojte propustiti ovaj energični, plesni i zvukom razigrani album.

Optimizam i energija

Mada je uz zvukove trinaest pjesama ovog albuma nemoguće sjediti na miru, sva ta energija i ritmičnost pomalo su u suprotnosti s tekstovima koje piše sjajni pjevač Alex Moore koji se na ovom albumu »razračunao« s nekima od svojih teških ljubavnih poraza pa se album zaista može nazvati ispovjednim dnevnikom izgubljene ljubavi.

Kako preboljeti prekid veze i nadvladati očaj i osjećaj izgubljenosti, tema je niza pjesama koje usprkos melankoličnom ozračju tekstova nude, ponajprije zahvaljujući gitarističkim udarima, optimizam i silnu energiju.

Odlično se to već vidi u izvrsnoj uvodnoj »Struggle« koja počinje piano uvodom, ali brzo priču preuzimaju sjajne gitare i odlični Alex Moore koji nam priča o tome na koje se sve načine bori da bi si olakšao patnju zbog izgubljene ljubavi. Tekstom joj je slična »Say My Name« koja jakim disco basom i pjevnim refrenima jednostavno zahtijeva live izvedbu. Uz »I Know Pt I« njihat će se i lagano plesati svi koji vole davnašnji soulom obojeni Motown zvuk i dodire Rickenbacker praštavih gitara.

»Lucky Bean« jedina je sretna ljubavna što se osjeti i u tempu te dobroj puhačkoj sekciji, dok su indie rocku također okrenute »Facets«, »Rise and Fall« i »Sad Face Baby« koje svojim čvršćim ritmom idealno odgovaraju odličnom mladom gitaristu Scottu Concepcionu.

Krajnja iskrenost

Završni dio albuma namjerno je mirniji i donekle tiši. »Turmoil« je balada uz piano u stilu Beatlesa ili grupe Queen, »Land and Sky« nudi malo utjecaja reggae zvuka, a završna, punih osam minuta duga »Undeserving« Moorova je ozbiljna samoispovijed uz akustičnu gitaru. Tu je još, a nju zaista treba izdvojiti, izvrsna »Crying Out«, pjesma koja je još 2019. godine objavljena kao njihov prvi službeni singl, a obrada na ovom albumu je izuzetna, kako kad je riječ o glazbi, tako i o Mooreu koji pjevajući o tome kako žudi za nekim tko će ga voljeti glas diže na razinu jecaja i plača, što djeluje vrlo dojmljivo i moćno.

Sve u svemu, album koji je producirao Jim Abiss (Arctic Monkeys, Adele…) potvrda je da bi The Lathums mogli biti novi veliki britanski bend. Nisu upali u zamku drugog albuma, ostali su vjerni onome što im ide najbolje, oduševili su iznova krajnjom iskrenošću…