Kao da nisu ni stali – temeljni je dojam nakon prvog preslušavanja novog odličnog albuma Grada, najgradskije riječke rock grupe koja je od godine osnutka (1985.) pa do danas napravila sedam studijskih albuma te sjajnu kompilaciju »Best Of/Band On« objavljenu prije nepune dvije godine.

»Brdo« je njihov najnoviji studijski album. I zaista je šteta što ih nema više jer je svaki od njih nudio pravi gradski rock, vrlu energičnu, rasplesanu i poletnu svirku koja traži reakciju i odgovor.

Tako je i s devet pjesama smještenih na »Brdo«. Opet smo suočeni s očaravajućim slapovima gitarističkog zvuka, uigranom ritam-sekcijom, dojmljivim i prepoznatljivim vokalom te tekstovima koji definitivno nisu tu samo da bi se nešto pjevalo.

Teme bijega

Uvodna i naslovna »Brdo« uz pomalo hipnotički ritam nudi priču o nužnosti bijega iz gradske sredine, odnosno ovakvog i ovog društva – u prirodu.

Puno gitarističkih udara iz te skladbe raste u sljedećoj, a to je »Titanik«, u još žešće rafale prošarane klavijaturama i sjajnim tekstom o nedostatku slobode u zajedničkom životu, u vezi – »Ja se uz tebe živ utapam, nikada nisam sam posve sam – to mora stat, to mora stat…« – pjeva Dean Škaljac, koji u odličnoj »Top« dobro kombinira svoj glas s rock ritmom i soulu bliskim puhačima u još jednoj pjesmi o želji za odlaskom izvan okvira u kojima se živi.

Na tom tragu nezadovoljstva i straha su i mračna »Kursk« te odlična »Sjever« inspirirana apokaliptičnim pričama, filmovima i romanima kao što su »Cesta« Cormaca McCarthyja ili sada vrlo popularna TV serija »The Last of Us«.

Foto: MLADEN STIPANOVIĆ

Kombinacija žanrova

Sa suvremenom kulturom ima veze i »Big Lebowsky«, koji sliku neprilagođenog pojedinca (»Godine lete, a ja nikud ne idem, a ja nikud ne idem, potpuno sam zarobljen, život me uči, ali nije uspio, nije uspio«) gradi na istoimenom filmu koji su 1998. režirala braća Joel i Ethan Coen i u kojem je glavnu ulogu odigrao Jeff Bridges.

No, od ove funky i reggae dodirima oplemenjene i vrlo radiofonijske pjesme ta je tema još bolje obrađena u sjajnoj – tekstom ponajboljoj na albumu – »Sve što nemam« u kojoj je gubitak identiteta koji nestaje pod uniformiranošću navika i nezdravog ritma života sjajno iskazan stihovima – »Više se ne vidim jasno, ima li tom kraja, ‘ko zna – sve što nemam ja, sve što nemam ja, sebe nemam ja, nemam sebe ja?«.

Kombinacijom raznih žanrova i pristupa (opet jako dobri puhači) »građani« i ovom pjesmom potvrđuju svoju kvalitetu, a rokerski štih potvrđuju u već poznatoj »Deset«, odličnoj ljubavnoj rock pjesmi iz koje od pjevača saznajemo da, da mu ponude deset kraljevstava i tron, ne bi ih uzeo jer »sve što želim ja za sebe, ovaj mali svijet samo naš.

Nema druge osim tebe, ti si jedina koja znaš. Svaki osmijeh tvoj bih ja zlatom platio, zlatom platio i kroz vatru i kroz led u stopu pratio, u stopu pratio!«.

Mračan završetak

Album završava mračnom »Mrak«, iznimno uspješnom skicom posrnule psihe, odnosno odlično opisane nepotrebne i opasne agresivnosti. Iako je riječ o jednom od rijetkih sporijih trenutaka albuma, gitare Orijena Modrušana i Igora Stevanovića pletu tihu agresivu u stilu ponajboljih alt rock trenutaka devedesetih.

Definitivno »Brdo« je veličanstven i pažnje vrijedan povratak pravovjernih gradskih rokera, povratak koji se naslućivao od trenutka objave već spomenute kompilacije i plasiranja novih singlova (»Deset«, »Sjever« i »Top«). Dobro je da se napokon i dogodio, a ono što bi bilo lijepo je to da opet ne prođu puste godine do novog albuma.