RECENZIJA

PLANET HASHISH Treći studijski album stoner rock benda Achachak

Marinko Krmpotić

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Od svijeta svakodnevice utjeha se traži u bijegu



Neće ih valjda »droga uzeti«. To je jedan od mogućih komentara novog, trećeg studijskog albuma hrvatskog stoner rock benda Achachak.


Naime, album se zove »Planet Hashish« i u najvećem dijelu i obrađuje život pod utjecajem opijata, što hašiša, što meskalina, što bog te pita kakvih drugih »supstanci«. Šteta, dakle, ako su se momci iz Vučipolja (Zagoro, moja Zagoro… pjevali su dečki iz grupe Metak jednom davno) navukli na »haš«.


Divljanje i skakanje


Šalu na stranu. »Planet Hashish« vrlo je dobar album koji će se dopasti svakom ljubitelju stoner rocka, kao i većini fanova heavy metal i hard rock zvukovlja. U većinu pjesama grupa ulazi moćnim udarima odlično spojenih gitarističkih rifova i ritam-sekcije, a na sve to onda se dodaje upečatljiv vokal često blizak zvuku horror rocka ili death metala. Konačan je proizvod pjesma koja tjera na aktivnost, da ne kažemo divljanje i skakanje. Pogotovo ako se zvučnici nabriju na malo više decibela.




Mada u takvim okvirima tekstovi često i nisu bitni, Achachak (ime dolazi od indijanske riječi koja znači duh) i tome posvećuje pažnju pa ćemo u osam od devet pjesama (»Celebration for the Desert« je vrlo dobar instrumental koji slušatelju osigurava dodir s pustinjom i glazbom Orijenta te vizurama Sahare) slušati razne priče iz kojih je lako izvući zaključke o tome kako autorima tekstova ovaj svijet svakodnevice i nije odveć mio pa se utjeha traži u bijegu, bilo uz pomoć opijata, bilo snagom duha u svijet mašte i science fiction tema.


Ideja eskapizma


Čujemo to već u uvodnoj i naslovnoj »Planet Hashis« u koju nas uvodi moćni »ljepljivi« zvuk gitare i ponavljajući ritam koji je u skladu s idejom pjesme koja govori o opijumskom uživanju. »Breathe« je novi doprinos ideji eskapizma jer je želja da se živi u nekom drukčijem svijetu više no očita, a potvrđuje je potom i »Orange Moon«, dojmljiva slika nekog dalekog planeta ili, možda, mračne budućnosti Zemlje.


Od kulta Djece Sunca koja se u toj pjesmi mole Narančastom mjesecu, potom se ukracavamo u »Weed Wagon« što je već samo po sebi dobra ideja, a stihovi koje prati moćna ritmična (ipak smo u vlaku!) glazba, kažu kako bi taj vlak mogao izletjeti i izgorjeti prije no što krene na novo putovanje.


No, nema veze, jer pjeva Ante Kodžoman, »To ride is to fly, to be caged is to die«. »Shaman’s Horse« uz moćan šamanski ritam srednje brzine i velike snage donosi priču o iskustvu s meskalinom, meksičkom drogom uz čiju su pomoć i veliki književnici (Aldous Huxley) znali pisati svoja djela (»Vrata spoznaje«).


Foto: Facebook


Biser za kraj


Završne tri pjesme potvrđuju pripovjedačke sposobnosti Achachak ekipe. »Desert Eye« je SF štorija o padu svemirskog broda u pustinju, pri čemu je utjecaj Herbertovih »Dina« itekako uočljiv. »Hashish Eater« s pričom o starom hašišaru Peteru (puno bolje djeluje na engleskom – Peter, the Old Hasshees Eater) osvaja moćnim rifovima i maničnim ritmom, ali i stihovima poput »My first impression of this world was I have to leave«, ili »Moj prvi dojam o ovom svijetu bio je da – moram otići.«


Napokon, za kraj »duhovi« iz Zagore čuvaju biserni trenutak – »Fisherman’s Friend« prava je a la Led Zeppelin hard rock balada koja govori o ribaru na velike ribe koji postaje lovina. Možda to i nisu htjeli, ali od početka ova pjesma »zaziva« kultnu »Stairway to Heaven«, s izuzetkom zadnje minute kad odstupa od akustike i pretvara se u ono što Achachak i jest – žestok i agresivan stoner rock band.


Nedvojbeno, Achachak nastavlja niz pažnje vrijednih albuma začet 2020. godine albumom »At the Bottom of the Sea« te potom nastavljen prošle godine jako dobrim »High Mountain«. »Planet Hashish« korak je dalje.


Članovi grupe i diskografija

Grupu čine Ante Kodžoman (vokal), Luka Gobin i Patrik Zelenika (gitare), Lovre Gobin (bas) i Milan Mijač (bubnjevi). Osnovani su 1999. godine. Debitantski EP »Thick Hill« objavljuju 2000. godine, potom dvije godine kasnije EP »Pale Rider« te 2004. godine treći EP »Wet Grave«. Nakon toga su »šutjeli« sve do 2020. godine kad kreću jako i nezaustavljivo pa u ove nepune tri godine imaju tri albuma.