Recenzija

Iggy Pop – Every Loser: Kum punka se ne da pripitomiti ni u 75. godini života

Tihomir Ivka

Foto: Wikimedia Commons

Foto: Wikimedia Commons

Iggy Pop na svom dvadesetom albumu odaje dojam čovjeka koji je zadovoljan sobom, no to ne znači da mu se sviđa što vidi oko sebe i da ga se to ne tiče. Nije ljut, ali s visine secira svijet oko sebe britko, ponekad s dozom ironije, ponekad otvoreno sarkastično



Kad je 2009. izdao album „Préliminaires“, prožet jazz i bossa nova duhom kojeg je Rolling Stone nazvao „definitivno najčudnijom pločom karijere kuma punka“, pa onda pretežito obradama francuskih šansona ispunjen  „Après“ tri godine kasnije, činilo se da je jedna od najdivljijih zvijeri rock and rolla napokon pripitomljena. Iggy Pop je zagazio u šezdesete, smirio se u vili pored Miamija uz prekrasnu 25 godina mlađu bivšu stjuardesu Ninu Alu. I ne samo to, desetljećima građenu reputaciju rock neotesanca zamijenio je neočekivanim intelektualizmom. Počeo je snimati glazbu inspiriranu „teškim“ piscima poput  Michela Houellebecqa, pjevati na francuskom, držati gotovo znanstvena predavanja o glazbenom biznisu uz duhovite anegdote iz prve ruke, postao je i voditelj na BBC gdje već gotovo desetljeće tjedno vodi dvosatnu emisiju „Iggy Confidential“ i s puno stila podsjeća na staru glazbu i otkriva slušateljima novu entuzijazmom mladića. Uz to, svoj topli bas posuđuje u radio dramama i dokumentarcima „visoke umjetnosti“…


Izgledalo je da su njegovi ludi glazbeni dani iza njega i da je taj proces nepovratan. A onda je 2016., u godini kad je umro njegov prijatelj i nekadašnji mecena David Bowie izbacio „Post Pop Depression“, nevjerojatno svjež, autorski pregnantan i glazbeno beskompromisan album za starijeg gospodina na pragu 70-ih godina.


Što tek reći nakon novog „Every Loser“ albuma? Ovdje sad već 75-godišnji Iggy isijava začudnu fizičku energiju, umnu visprenost i podsjeća u poznim godinama da je i dalje majstor u skladanju zaraznih rock stvari. Jer, na novom djelu autorski ne kaska sam za sobom iz najboljih dana, ima ovdje stvari koje mogu stati uz bok jednoj „China Girl“ ili „Passenger“.




I dok se na „Post Pop Depression“ vidi jasan „rukopis“ Josha Hommea pa je glazbena atmosfera nekako ujednačeno tmasta, ovdje je Iggy krenuo eklektičnije. Album zvuči kao neka vrsta juke boxa s hitovima raznih žanrova i iz raznih dekada. Tako žestoki rock ritam uz udaranje po jednoj tipki klavira nepogrešivo zaziva ostavštinu njegovih Stoogesa (Modern Day Rip Off),  a narko-balada „Strung Out Johnny“ će podsjetiti na njegove „mekše“ i komercijalnije godine, drugi dio osamdesetih kad je znao doći do šireg auditorija pjesmama „Living On The Edge Of The Night“ ili „Candy“.


Sjajna i pomalo ironična oda njegovom Miamiju u „New Atlantis“ odaje Popovu melankoličnu pop stranu, baš kao i nešto gitarskija i jednako sjetna „Morning Show“ koju kao da su za Iggyja skladali Bono i Edge iz kasnijih dana U2. Najbrža stvar na albumu „Neo punk“ otkriva u naslovu pjesme njen žanr, no ovdje je od brzine standardne punk melodije zanimljiviji tekst u kojem Iggy Pop, čovjek koji je nekad doslovno krvario na pozornici, ismijava današnje samozvane „neo-pankere“, pozere koji se prenemažu uz bazene, glumataju na društvenim mrežama i – kako pjeva – ni ne moraju pjevati da bi bili popularni u današnjem svijetu.


Iggy Pop na svom dvadesetom albumu odaje dojam čovjeka koji je zadovoljan sobom, no to ne znači da mu se sviđa što vidi oko sebe i da ga se to ne tiče. Nije ljut, ali s visine secira svijet oko sebe britko, ponekad s dozom ironije, ponekad otvoreno sarkastično.  Poput starog mudrog gunđala iz nekog drugog vremena koji se tu i tamo ne libi dignuti srednji prst svakome i svačemu.


Kao i uvijek, Iggy Pop se okružio glazbenim znalcima oko sebe i opet pogodio. Pokojni bubnjar Foo Fightersa Taylor Hawkins, sadašnji i donedavni član Peppersa, Chad Smith, odnosno Josh Klinghoffer, Basist Gunsa Duff McKaggan, Travis Barker iz Blink 182, svirači iz Jane’s Addiction, gitarist Pearl Jama Stone Gossard…, duga je niska suradnika koji su svojom glazbenom imaginacijom, i – možda važnije – razumijevanjem Iggyja Popa, oplemenili njegovo novo dojmljivo djelo.


Šaren i zabavan,  „Every Loser“ ne zvuči kao oproštajni album, već kao novi početak. S obzirom na životni stil prije 40 ili 30 godina nitko normalan se ne bi kladio da će Iggy Pop 2023. godine biti živ i zdrav, a njegovi kompanjoni i pokrovitelji David Bowie i Lou Reed već dugo pod ledinom. Sad nam se čini ivrlo vjerojatnim da će i s 80 snimati superiornu rock glazbu kakvu je ponudio na ovom sjajnom albumu.