EL SHATT

Novi album ansambla Vladimir & Kalafat: Glazbom oživjela sjećanja na dalmatinsku ratnu tragediju

Marinko Krmpotić

Foto: Promo

Foto: Promo

Putovanje Mediteranom zamišljeno je kroz skladbe s nazivima gradova (Komiža, Bari, Taranto, Port Said, El Shatt) te prekrasnom završnom »Škoji«, maestralnim dalmatinskim gospelom od 59 sekundi



Prije nepune tri godine Vladimir & Kalafat rijetko je kojeg glazbenog znalca i sladokusca ostavio ravnodušnim zahvaljujući sjajnom albumu »Riva Degli Schiavoni«, a slične će reakcije nedvojbeno izazvati i njegov novi album nazvan »El Shatt«. Pod tim je nazivom Vladimir Mićković – jer on se krije iza imena grupe – odlučio dati svoje viđenje i oživiti sjećanja na jednu od ratnih tragedije dijela Dalmacije.


Izbjeglička drama


Naime, bježeći od ratnih zbivanja i fašističkog terora, brojni su stanovnici dalmatinskih otoka i nekih drugih dijelova Dalmacije početkom 1944. godine organizirano i uz pomoć međunarodnih ustanova krenuli u izbjeglištvo.


Odredište im je bio egipatski El Shatt, pustinjsko područje nedaleko od Sueskog kanala na poluotoku Sinaju, u kojem je više od dvije godine, točnije od veljače 1944. do ožujka 1946. godine u kompleksu od nekoliko izbjegličkih logora boravilo oko 40.000 Dalmatinaca. Ta je izbjeglička drama ostala urezana u kolektivnoj svijesti ovog dijela Hrvatske, napisane su o njoj knjige, publicističke i beletrističke, snimani dokumentarni filmovi, a sad je eto ušla i u svijet world music okvira u kojima Vladimir i njegovi »kalafati« sjajno plivaju.


Instrumentalna glazba




Temi je Mićković pristupio isključivo s instrumentalne strane pa, primjerice, u odnosu na njihovo već spomenuto debitantsko ostvarenje »Riva Degli Schiavoni«, na ovom albumu – osim završne »Škoji« – nema pjesama sa stihovima ni vodećih vokala, već samo u nekim pjesmama kratki back vokali koji glazbi dodaju ljepotu pratećih glasova. Putovanje Mediteranom ovog je puta zamišljeno kroz skladbe s nazivima gradova (Komiža, Bari, Taranto, Port Said, El Shatt) te prekrasnom završnom »Škoji«, maestralnim dalmatinskim gospelom za koji je velika šteta što traje samo 59 sekundi. Svaki je grad, odnosno svaka skladba, jedna od etapa puta davnašnjih izbjeglica, a štorija koju nam donose Vladimir i kalafati kreće iz Komiže.




I dok ljepota tog otoka i sklad svega što Mediteran u tom dijelu Jadrana nudi neizostavno na lice zaziva osmijeh sreće, glazba te skladbe nudi, potpuno logično, nešto sasvim drugo – pomalo nokturalno rasploženje, dominaciju klavira, sumorno rasploženje motivirana fašističkim zlom i mržnjom koje je sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća vladalo u brojnim dijelovima svijeta, pa tako i tim dijelom Dalmacije. Baš stoga Kalafati putovanje i počinju uz puno tuge, straha, patnje, prijetnje… Malo je tu onog veselog, razigranog i rasplesanog Mediterana, a ako ga i ima, osjeti se u orijentalnim žičanim instrumentima koji ipak »uzmiču« pred tamnim tonovima klavira te pomalo srednjovjekovnim i horror back vokalima.


Optimizam i nada


Temelji postavljeni u toj uvodnoj skladbi osjete se i u svakoj sljedećoj. Tema »Bari« ničim ne asocira na Italiju, već zurlama i ostalim orijentalnim dodirima zaziva i ne tako daleku od Barija obalu Afrike. Isto takvo ozračje susrećemo i u skladbi »Taranto« koja je posvećena talijanskom gradu iz kojeg je krenuo prvi transport izbjeglica brodovima prema Egiptu. Nema u »Tarantu« nimalo paklene i života pune tarantelle.


S Otrantskih se vrata »vidi i čuje« Afrika, put u nepoznato nikad možda nije tisućama dalmatinskih prognanika neizvjesniji i strašniji bio no u trenutku kad su napuštajući Jadran shvaćali kako idu nekamo daleko, daleko. I baš to oživljava svojim ozračjem ova pjesma, kao što i dvije sljedeće vezane uz egipatsku luku Port Said te El Shatt nude ipak nešto pozitivnije ozračje, optimizam, nadu i vjeru u bolje dane. A ti bolji dani i dolaze, osjeća se u prekrasnoj završnoj narodnoj »Škoji«, divnoj minijaturi prepunoj ljubavi prema zavičaju.


Majstorsko djelo


Konceptualni album »El Shatt« Vlado i kalafati »izradili« su majstorski, poput pravih kalafata koji su davali završni oblik brodovima. Uz Mićkovića (udaraljke) to su ovog puta bili Gabrijel Prusina (klavir), Meho Radoović (klarinet, harmonika), Oliver Đorđević (čelo), Mohamad Ait-Mghar (rebab), Mirza Redžepagić (oudo) Dino Šukalo (glissentar), Dinko Šimunović (kontrabas) te prateće pjevačice Inga Bodul Pranjković i Ivana Marijanović.


Dalmatinska odiseja

Evo osnova o izbjegličkoj dalmatinskoj odiseji u El Shattu. Sveznajuća Wikipedija kaže: »Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, velik broj civila u strahu se od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto. U zbjegu je bilo gotovo 40.000 ljudi, najviše Makarana (oko 5.800), zatim Korčulana (4.500), Bračana i Šoltana (4.300), Vodičana (4.000), Višana (3.800), Hvarana (3.000), Trogirana (2.000), Šibenčana (2.000), kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.