Prosinac je, zima je, korona ne da u kafiće, kava što se pije na klupici jedva da nešto grije, ali Luciji Rukavini ništa nije ni problem ni teško. Tek je malo u čudu što se našla u ulozi one koju intervjuiraju. Morat će se naviknuti, a ako smo prvi koji su je posjeli sučelice diktafonu, neka smo. S 25 odraditi gotovo sat vremena dugu monodramu pa još s tematikom koja nas vraća par stoljeća unatrag, nije ni malo ni beznačajno. Zato smo Luciju »oteli« na tren Akademiji dramskih umjetnosti i to jedva. Jer, kraj je godine, ispiti se redaju…

Jedva smo vas ulovili, ovi na Akademiji vam »dušu vade«. Non stop ste unutra.

– Više si mi sami dušu vadimo. Dva sata pokret, dva sata govor… Nemaš kad izbivati. Najbolje prijatelje vidim svaka dva mjeseca, pogotovo kada ovako krene žustro pred ispite.

Foto: Davor Kovačević

Stajat’, disat’ i bit’

Na četvrtoj ste godini. Je li žustro i zbog te činjenice da je završna godina pa se žurite to čim prije skinut’ s grbače ili je jednostavno tako.

– Ove je godine čak nekako suprotno, bojimo se da ne potratimo godinu. Zato nam je drago da unatoč pandemiji dolazimo na Akademiju i možemo raditi na sebi. Tri godine diplomskog boriš se s osnovnim stvarima; boriš se sam sa sobom, s neugodom, s tehničkim osnovama, doslovno – stajat’, disat’ i bit’! Na četvrtoj je godini slobodnije. Sad imam kontrolu nad stvarima i u isto vrijeme tu neku opuštenost da mogu dalje.

Svašta vam se otvorilo unatrag malo vremena. Ja ću prvo spomenuti Anicu Dobru, činjenicu da u »Crno-bijelom svijetu« nju glumite. I bome, sličite!

– Ja vam tamo samo prošećem kao Anica, dobila sam šiške i outfit, ali ništa važnije od toga, nemam repliku.

Ja bih svejedno volio biti dubler nekog junaka mog djetinjstva.

– Rekla sam, ako bih itko htjela biti, bila bih rado Anica. S tim sam počašćena.

Znači, nije vam Anica nepoznanica? Znali ste nešto o njoj?

– Znala sam zato što su me roditelji učili tim nekim kultnim stvarima, od glazbe do filma. Nisu mi roditelji umjetnici po vokaciji, ali su frikovi, svi po redu, haha. Bilo mi je simpa raditi CBS, još mi je sestra asistirala na šminki pa smo imale jedan lijep dan na setu, kao uvid neki u budućnost.

Presudila duhovnost

Zahvaljujući CBS-u više će vas ljudi vidjeti, makar pojavljivanje bilo kratko, ali ovo što se dogodilo nedavno i Teatru ITD bome je veliko. Četvrta godina tek i uloga u predstavi redatelja Jakova Sedlara »Heloise i Abelard«, koja se bavi pričom iz 13. stoljeća. Kako ste u to uletjeli?

– Ne znam ni sama, jednostavno je došlo. Jakov je htio da radimo poeziju Rupi Kaur u suradnji s glumcima iz Tel Aviva, da bi jedan dan došao s Heloisom i pismima i pitao što mislim o tome. Meni, eto, bilo lijepo, ali nisam tad shvaćala to kao nešto što bih mogla raditi. Taj tren bilo mi je to van pameti. No, prošlo je ljeto, došla sam u Zagreb u rujnu, sjeli smo za stol i pitao me bih li to voljela raditi kao monodramu. I ja reko’ – ajmo, izazov je!

Trebalo je za to hrabrosti, kako god da čovjek okrene!?

– Naravno, ali za sve ovo treba hrabrosti. Meni je cijeli ovaj studij, odabir glume kao posla, svaki dan izazov u smislu da prebrodim svoj strah. Svaki dan imam isti osjećaj, svaki dan ti bude malo nelagodno, malo trema, ali svaki dan si sve sretniji i sretniji. Baš sam zadovoljna, ispunjena kad nešto kažem. Sad vjerujem.

Sedlar vas je zapazio na Akademiji.

– Da, gledao je ispite i odabrao me.

Znate li što je bilo presudno, što je to prevagnulo da Heloise budete vi?

– Pričali smo o tome i došli do duhovnosti kao nečemu o čemu smo mogli razgovarati. Tema je to o kojoj se u glumačkom svijetu i ne priča previše.

Generalno se o duhovnosti ne priča baš u ovo naše vrijeme, bar se meni tako čini.

– Da, kao da je skroz iščezla.

U predstavi se radi o ljubavi dvoje ljudi, ali nerealiziranoj.

– Realizirala se na tren, a onda im je izmakla.

…što glavnu junakinju vodi ravno u samostan, da bude časna sestra.

– Da, ona sebe u samostan vodi kao po kazni. Na bi ni bilo razloga za monodramu da je to normalna, zadovoljna časna sestra koja je u samostan otišla zbog poziva, ali ovo nije ta situacija. To je normalna cura koja je svašta proživjela, svašta htjela i htjela bi još, ali nema tu mogućnost i onda je njezina odlučnost toliko jaka da napravi tako radikalnu odluku.

Foto: Davor Kovačević

Sve je u emociji

Godina vam je 25, studirate glumu, cijeli život je pred vama i morate em u mantiju časne sestre, em razmišljat’ kao žene iz srednjeg vijeka!?

– Ma, ja sam razmišljala kao cura danas. Ne možeš tako jako pomaknutu situaciju nikada sebi u potpunosti ni predočiti. Ali, cijela »shema« je emocija. Ovdje bez toga nema ničeg. Ne bi htjeli ni doći slušat’ neka pisma da nije emocije.

Redatelj Sedlar će reći da ova pisma potvrđuju kako ljubav pobjeđuje. Ja takav dojam i nisam stekao s obzirom na to da osim mali milijun pisama što ih glavni junaci jedno drugom pišu tu ničeg konkretnog ne bude.

– Istina, kontradiktorno je, dugo sam i ja mislila da je kontradiktorno. Kakva prava ljubav kad nije bila moguća. Svi su na kraju bili nesretni, s tim da mi je na kraju rada bilo upitno je li uopće Abelard bio nesretan ili je on bio sasvim ok, a ja mala, zaluđena, zaljubljena cura. No, u tom trenutku ona je samo jedna potpuno predana, zaljubljena, normalna djevojka.

Je li takvo što danas moguće? Abelard očito jest, ali Heloise, nisam siguran.

– U šali sam znala govoriti da je to kao kad vidiš da te netko »seena« na WhatsAppu pa čekaš jako dugo njegovu poruku. Samo, to su intervali od 20 minuta u kojima se živciraš oko banalnosti, a ovdje ipak čekaš mjesecima, godinama i onda dobiješ pismo u kojim ti šalje filozofsku i etičku prodiku, a ti govoriš: »Molim te, daj, nemoj me zanemarivati, voli me, jer ništa drugo nemamo!«

Ništa mi se kod Abelarda ne sviđa.

– Ma Abelard je koma, haha.

Je li vas tekst natjerao da razmišljate o još nekim stvarima, životnim temama koje su vam možda bile daleke prije predstave. Spominjemo slobodu, ljubav…

–To mi je sve blizu, a ono što mi je bilo daleko u smislu da se s tim pomirim, to je ta neka usamljenost. Često bi, prije ove pandemije, našla vremena za biti sama, kad poželim, kad trebam. Ne tužno sam bauljati negdje, mučiti se i patiti namjerno, već odvojiti vrijeme za sebe, sabrati se sa svojim mislima. U tramvaju, recimo, s obzirom na to da pola dana i provedem u tramvaju na relaciji Gajnice – ADU. A trebalo se pomiriti s tim da doista jesi sam. Uvijek bih govorila »Sam se rodiš i sam ćeš umrijet«, ali nisam to shvaćala do kraja. Ovaj tekst mi je dokazao da je stvarno tako, plus shvaćanje da si u najvažnijim životnim trenucima uvijek sam.

Uf, to je grdo.

–To je baš grdo. Tvrda spika, ali istinita.

Lucija Rukavina, HELOISE I ABELARD

Rasprodana predstava

No, predstava u ITD-u, rasprodana stalno…

– Da, da, haha, traži se karta više po ovim epidemiološkim mjerama.

Šalu na stranu, no rekoste mi da vam je zapravo predstava dobro došla da vas odvuče malo od ovog pandemijskog vremena.

– Privilegija je to. Nemaš se pravo žalit’ da ti je teško jer dok ljudi umiru, spašavaju se, ne spašavaju, ti imaš vremena i mogućnosti razmišljati o fiktivnoj osobi koju ćeš napravit’ sobom. Sretna sam.

Jeste li uzeli što od glavne junakinje.

– Pa dosta toga je moje, sve je moje. Ne vjerujem da je lažem.

Heloise i Abelard sahranjeni su zajedno na pariškom groblju Pere Lachaise. Kakav je to osjećaj bio?

– Predivan. Do tog trenutka nije mi uopće bila realna cijela ta priča, to što ću raditi, bilo me strah, a onda sam došla tamo, primila te rešetke i shvatila: ovo je bilo i uvijek će biti na ovaj ili onaj način. Baš sam izazvala sebe taj dan. Bio je to lijep početak putovanja.

Jakov Sedlar, čovjek oko kojeg je često nekih kontroverzi. Kako ste surađivali?

– Bili smo totalno nekontroverzni, haha. Ova predstava se na koncu ne tiče ničega osim ljubavi, nade, ideje, duhovnosti, predanosti. Bilo je lijepo raditi.

U predstavi ste sami, tek se čuje glas Joška Ševe, koji vam je i profesor na Akademiji. Kako je on zadovoljan?

– Zezamo se sad na hodniku, zazivamo s »kolega«.

Zadovoljne su i Aida Bukvić i Doris Šarić Kukuljica, koje vam drže klasu!?

– Ja sam zadovoljna. Haha.

Sprava za mučenje

Pravo velite, to i jest najvažnije. Forma je zapravo intimna, skoro pa jedino moguća za ovo vrijeme.

– A i osjećam da je to intimni iskaz jedne osobe zato što imam jednu klečalicu, crnu kutiju, mrak i sebe. Kad god vidim klečalicu, pomislim »Evo moje sprave za mučenje«, ali ne zato što mi je loše dok to radim, nego zato što moram izreći neke teške stvari.

Prije glume je bio suvremeni ples i to 18 godina! Pa kad ste počeli!?

– Kao klinka, znate kako to počne.

Ali, postalo je ozbiljno u školi Ane Maletić.

– Postalo je i uvijek će mi biti ozbiljno. Dandanas vozim se u tramvaju i plešem u glavi na neku glazbu. To mi je ostalo i lijepo je. Ne osjećam se kao da je gluma jedino što me zanima, a opet glavna je, primarna i sadržava sve stvari kojima sam se dosad bavila. Zato glumu i želim. Sve moje ukomponirat’ u glumu, jer je sav moj život.

I mogli bi otplesat’ sve što ste nekada mogli!?

– Uz malo vježbanja… haha.

Vidite li se onda i u nekom takvom žanru, mjuziklu, recimo?

– To pitanje me nasmije zato što još nemam pojma. Ne znam za što sam sposobna ni za što ću biti, ne osjećam se zakucana za jednu ideju. Ne možeš ovdje imat’ plan. Ovo je đir života od dana do dana. Ne da mi je to super i genijalno, ali tako je.

Ako išta ovu moju generaciju plaši, to je ta nesigurnost o kojoj govorite, a u njoj su glumci stalno.

– To je to, bit će dana kad neće bit’ vremena za šest sati sna, a bit će i dana kad ćeš šest mjeseci ležati na kauču i gledati na mobitelu ima li kakav poziv.

I nema straha?

– Uopće se ne bojim.

Rimsko pravo

Nego, je li istina da ste prije upisa na Akademiju studirali pravo?

– Jesam. Rim mi je bio cilj. Rimsko pravo odraditi. Čisto da roditeljima pokažem da to nije bilo za mene. Zapravo, uopće ne znam što je meni bilo. Jednostavno sam imala osjećaj: »Ma kakva akademija kraj toliko ljudi koji tu dolaze, ipak si ti Lucija iz Gajnica«. I onda sam se okuražila, pa se još jednom okuražila i iz trećeg puta je upalilo. U međuvremenu sam svašta bila, studirala na Filozofskom fakultetu i judaistiku, srpski, slovenski. Zato se rado šalim kako znam gotovo sve o svemu i ne znam ništa ni o čemu.

Znači tri puta ste probali. To je ok.

– Treća sreća. Klasika. Tako sam i planirala, haha.

Elem, rimsko pravo u malom prstu, dobro znaš srpsko-hrvatski, monodrama je tu, a već vidim da bi naslov mogao biti »Lucija iz Gajnica«.

– Lucija iz Gajnica, haha! Klasik!

Neću vas ni pitati za planove jer znam da na to odgovarate s onom koja kaže »Kad napraviš planove, Bog se nasmije«.

– Dobra je ta. I ne volim tumačit’ to na način da se mršti, već na način da kaže: »Joj, daj, nemoj toliko razmišljat. Bit’ će ti tako teže ako pođe po zlu«.

Nije s vama lako razgovarat’, izbijete novinarima sva ova uobičajena pitanja o planovima i karijeri.

– Hahaha. Ali, zar nije sve neizvjesno!? A i ne znam vam odgovoriti, recimo na pitanje što je gluma. A opet mislim da bit i jest u tome da ne znaš.

Meni se ta iskrenost sviđa. Nego, što će nam Lucija iz Gajnica za kraj još reći!?

– Hm… Reći ću vam ovu Andrićevu koja me inspirira svaki dan, a kaže: morate plivati! To je to.