U Histrionskom domu u Zagrebu jučer je, točno u podne, premijerno prikazan i predstavljen HRT-ov dokumentarni film »Tenžera, podstanar u novinama« autorice Branke Kamenski. U gledalištu Histrionskog doma i oni uz pomoć kojih je autorica pokušala, i u dobroj mjeri uspjela u 52 minute sažeti život i djelo jednog od najvećih hrvatskih pisaca i novinara druge polovice 20. stoljeća.

U publici su i Igor Mandić sa suprugom Slavicom, Josip Pavičić, Zlatko Vitez i Ćiro Blažević, baš kao i Seadata Midžić i Željko Žutelija, a na filmu između ostalog o Tenžeri govore i Marko Grčić, Zdravko Zima, Igor Zidić. Govore oni u filmu, kako to ističu autori, o Veselku Tenžeri, toj karizmatičnoj osobi koju je publika čitala i voljela, a šefovi jedva podnosili jer je svojom intelektualnom nepotkupljivošću i domoljubnim nabojem uvijek bio u koliziji sa službenom politikom tadašnjega vremena.

Promocija je održana u Histrionskom domu, Foto: Davor Kovacevic

Veselko Tenžera je cijeli svoj radni vijek proveo kao novinar u Kulturnoj redakciji Vjesnika, dok nije tragično umro na operacijskome stolu 1985. godine, samo deset dana nakon 43. rođendana.

Dokumentarac o Tenžeri je tako i priča o jednom vremenu, o jednom drukčijem Zagrebu, o jednoj generaciji. No, ponajprije je to priča o iznimnom autoru i novinarstvu, onom nekom drugom, danas skoro izumrlom, u kojem je srce i intelekt prvo i najpreče, koja god cijena bila, a rečenica taman takva da i protivnici teško mogu skriti poštovanje.

Za one mlađe bi pak sjajna preporuka za gledanje mogla biti rečenica što je u filmu izgovara Igor Mandić kada kaže da su Tenžera i on bili Seinfeldi hrvatske lake proze. I zaista jesu. Ovaj dokumentarac Branke Kamenski te direktora fotografije Ivana Kovača i montažera Hrvoja Mršića, u ponedjeljak će biti emitiran i na Prvom programu HTV-a u 20.10 sati.

Autorica Branka Kamenski, Foto: Davor Kovacevic

»Na 35. godišnjicu Tenžerine smrti, gledateljima HTV-a otkrit će se fascinantan život čovjeka kojega se i obožavalo i omalovažavalo; ciničnog i melankoličnog; nesretnog i zaigranog, jednom riječju – jedinstvenog Veselka Tenžere«, poručuju autori.

A što bi na sve kazao Tenžera!? Sigurno je samo to da ne bi riječju i perom štedio nikoga, vjerojatno ni sebe samog, a da bi se i opet svi znali i mogli, ako već ne zaljubiti u njegovu rečenicu, ono joj se s poštovanjem nakloniti.