Telefonom iz Pariza

Goran Milić ponovno je “na cesti”: ‘Novinarski posao lakši je u starosti nego mladosti’

Jakov Kršovnik

Snimanje u Užicama, Foto: Facebook

Snimanje u Užicama, Foto: Facebook

Nakon što je »What’s up America?« radio na daljinu, novi serijal opet snima na putu



Goran Milić snima novi putopisni serijal. S pedeset godina novinarskog iskustva i sedamdeset i pet godina života, Milić, nakon prošlog dokumentarca »What’s up America?« na kojem je uglavnom radio »na daljinu«, ovoga puta ponovno je »na putu«, te snima u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Serijal će se emitirati na HRT-u u veljači ili ožujku iduće godine, te na njemu Goran Milić radi s ekipom Kombinat produkcije, s kojom je radio i na »What’s up America«. 


Javio nam se telefonom iz Pariza te kaže da ga ponajviše zanimaju trendovi u najjačim europskim državama, jer, Europa mu se iz Zagreba čini dosta posrnulom i pesimističnom. Zbunjenom pod utjecajem koronavirusa, uplašenom od perspektive jedne goleme Kine koja stalno napreduje.



– Kina izvozi, uzima poslove, a tu je i uvijek dinamična Amerika. Zato me zanima jesmo li na putu, da s našim socijalnim državama, s našim bezbrojnim povijesnim sukobima, dođemo u situaciju da ekonomski zaostanemo, da postanemo »kontinent slučaj«. No, jako su me ohrabrile stvari koje smo vidjeli. Na primjer, posjetili smo Stuttgart, bili u Porscheu i razgovarali sa šefom financija Porschea koji je i šef financija Volkswagena.




Čovjekom koji upravlja financijama od oko 40 milijardi eura. Frapirao me i ohrabrio podatak koji nam je ispričao. Oni samo Kini izvoze 90 tisuća Porschea godišnje, u vrijednosti od 14 milijardi dolara. Tu mi je odmah porastao optimizam jer, ako u jednom gradu kao što je Stuttgart, samo jedna tvornica izveze 14 milijardi Kini, onda Europa ima puno perspektive, kaže Milić.


Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL


Prijatelj iz djetinjstva


Podsjeća da je u Stuttgartu, u gradu od oko 600 tisuća stanovnika, i Mercedes, koji također izvozi milijarde i milijarde, a i Bosch, te spomenute kompanije izvoze koliko Hrvatska za 20 godina. Također, navodi jedan drugi primjer, torbi Louis Vuittona, koje su jako popularne u Kini, te mu se čini da Kina Europu ipak neće tako lako stići, a potom nam opisuje s kime su još do sada razgovarali i koje su gradove posjetili.



– Šef financija Porschea pričao nam je i o uspješnoj suradnji s Rimcem, a potom smo posjetili Strasbourg gdje sam išao u osnovnu školu. Dočekao nas je prijatelj s kojim sam sjedio u klupi u školi, Jean Jacques Oswald, i iako se nismo vidjeli 65 godina, primio nas je vrlo slikovito. Donio je jedno 50 bočica alzaških piva i nekoliko boca alzaškog vina te to poklonio našoj nemaloj ekipi od šest članova. Evocirali smo uspomene, razgovarali o povijesti i naravno, njemačko-francuskim odnosima, koji su u to vrijeme, 1950. godine, bili vrlo zategnuti. Ipak je to bio poratni period. Zanimljivo je da je on Nijemac, a ipak ima francusko ime, no to je čest slučaj ondje.


Njegov otac bio je ratni zarobljenik i odlučio mu je dati francusko ime. Potom smo išli kod Doris Pack koja je u Europskom parlamentu zadužena za zapadni Balkan, ali je također veliki autoritet u obnavljanju francusko-njemačkih odnosa. Ona živi u Saarbruckenu u Njemačkoj, toliko blizu francuske granice, da triput uđete i izađete iz Francuske da biste došli do nje. Beskrajno je zanimljiva i jako gostoljubiva, a kako je još starija od mene, bila je svjedok početnih stanja na francusko-njemačkoj granici, čak i u vrijeme rata, opisuje Milić.



Nakon susreta s Doris Pack, Milić je s ekipom posjetio Verdun, mjesto gdje je sukob u Prvom svjetskom ratu trajao skoro deset mjeseci. Kad još nije bilo tenkova te su Nijemci i Francuzi ratovali oko jedne linije, crte bojišnice, i gdje se procjenjuje da je poginulo oko 143 tisuće na njemačkoj strani te oko 163 tisuće vojnika na francuskoj strani, uz i veće brojke ranjenih na obje strane.



Mjesto simbolizira sva krvoprolića i užase rata, sa svim svjedočanstvima, a danas ondje stoje Njemačka i Francuska zastava te se naglašava prijateljstvo dviju država, govori nam Milić, koji je posjetio i Reims u regiji Champagne, za koju ne moramo posebno govoriti po čemu je poznata.



– Bili smo u jednoj kući šampanjca i razgovarali o pravu te provincije da svoj šampanjac zovu »šampanjcem«, kao i o prijeporu s Rusima, jer Rusi ne smiju izvoziti pod imenom šampanjac u Europsku uniju. Zanimljivo je da su proizvođači koji izvoze u Rusiju smanjili svoj natpis »champagne« na malena, malena, slova. Tu su razne interpretacije, neki kažu da se popustilo Rusima, a drugi ipak misle da se pokazala čvrstina. U taj grad i podneblje dolaze raditi i naši ljudi, iako ih je ove godine bilo manje, bila je neka afera oko dolaska, a i inače zbog koronavirusa.


No, evo još jedna zanimljivost. Znate li koliko košta kila grožđa od kojeg se pravi šampanjac? Šest i pol eura! To je 50 kuna, naše grožđe s Pelješca nije toliko, ni plavac mali. Tamo čovjek s hektarom i pol vinograda živi život, ne bogate srednje klase, ali recimo malo niže srednje klase. A s tri hektara ste bogat čovjek, opisuje nam Goran Milić.


Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL


Priča o izbjeglicama


Kako smo rekli, u trenutku kad smo razgovarali bio je u Parizu te su večer prije posjetili festival gastronomije na koji su pozvani kuhari koji imaju najmanje jednu Michelinovu zvjezdicu, a ima i kuhara koji imaju tri, što je maksimum. Festival se održava u velikom sajamskom prostoru s tisućama i tisućama ljudi i Milić kaže da je najmanje 60 Michelinovih zvjezdica bilo na okupu. No, zbog velikog broja posjetitelja, bilo je teško dobiti izjave chefova. Jer, svatko bi želio nešto pitati, prokomentirati, biti blizu kuhara, bila je to borba za svaku rečenicu i svaku riječ, opisuje.



– Probali smo delicije koje pripremaju, koje nisu jeftine. Jedan tanjurić košta 10-12 eura, a potrebno vam ih je pet-šest da se donekle najedete. Potrošit ćete silne novce, ali ljudi su oduševljeni. U Francuskoj je sada u modi japanska kuhinja, o njoj se najviše priča i najviše je ljudi bilo pred japanskim štandovima. Nažalost, jedan japanski chef koji ima tri zvjezdice nije bio, no uspjeli smo razgovarati s jednim drugim koji ih ima tri. Bila je i jedna žena koja je sjekla tartufe, no ne hrvatske, i to je radila vrlo efektno, a uz to je i plesala. Inače, istarske tartufe svi smatraju najboljima na svijetu i jedino njih spominju od hrvatske gastronomije, govori nam Milić.



Nakon festivala gastronomije krenuli su snimati priču o izbjeglicama u Parizu. Dolaze iz raznih područja, a najviše ih ima iz frankofonske Afrike, Obale Bjelokosti, Čada i ostalih država podsaharske Afrike. Goran Milić taj dio dobro poznaje jer je bio na reliju »Pariz-Dakar« 1988. godine te prošao te zemlje automobilom i avionom.



– Volonteri u Parizu udomljavaju izbjeglice, no samo na jednu noć. Dobiju večeru, doručak i onda traže druge načine kako bi se snašli. Ako ne nađu novog udomitelja, spavaju u šatorima u parku koje im također podižu volonteri. No, u deset ujutro moraju otići, šatori se sklapaju te park ostaje čist, inače dolazi policija i svih odvodi. Ima i ljudi koji ih hrane, organizacija, i ta je hrana relativno pristojna. Susreli smo i rumunjske Rome koji su bili najveseliji, samo što nisu zapjevali.


Oni ipak nose jedan drugi, europski, mentalitet, dok su Afrikanci vrlo tužni i nepovjerljivi. Boje se da će netko dati signal da ih se deportira, što bi za njih bio kraj. Jer, te zemlje podsaharske Afrike su stvarno jako siromašne, kaže Milić. Migranti se okupljaju ispred gradske vijećnice, »Hotela de Ville«, a prva žena gradske uprave, gradonačelnica Anne Hidalgo, odlučila je ući u kandidaturu za predsjednicu države na predstojećim izborima koji bi se trebali održati u travnju 2022. godine.


Trenutno nitko iz gradske uprave nije htio davati izjave, no zato je ekipa produkcije Kombinat snimala mlade koji su upisali fakultet, brucoše, koji se jako vesele studiranju, a maturu slave vrlo organizirano.


“What’s up Paris, London, Berlin”, ispred katedrale Notre Dame de Reims.


London i Berlin


Milić je razgovarao i s jednim političkim analitičarem, čije ime nije htio spominjati, no kaže da je vrlo tražen i da dosta varira u svojim stavovima.



– Po nekim stvarima ima velike bliskosti sa stajalištima Katarine Peović, a s druge strane je blizak suverenistima, kad je u pitanju Europska unija. On EU vidi kao zajednicu nacionalnih, suverenih država, koja ne smije podleći eurobirokraciji. Smatra da je jedinstvo već maksimalno, a možda i preveliko, te ističe tešku i propalu situaciju u smislu nejednakosti, ljudskih prava, i njihovih zloporaba u raznim segmentima. Snimali smo ispred Sorbonne, okruženi studentima, svih nacija i boja kože, što govori i o multikulturalnosti Pariza, opisuje Milić.



Nakon ovog »raporta«, dotaknuli smo se Velike Britanije koja je sljedeća na karti, kao i Berlin, kojeg će također posjetiti. Našem sugovorniku Engleska sigurno nije strana jer je ondje živio 1970. godine, nakon što je diplomirao i odslužio vojsku. Otišao je u London kako bi učio engleski te je radio u jednoj prodavaonici namještaja, tovario namještaj i vozio ga, isporučivao.



– Jedan momak i ja bili smo zaduženi za prijevoz. Na sreću, tada zgrade nisu imale više od četiri kata, a naučio sam i da je namještaj »georgian« stila puno teži od viktorijanskog. No, pamtim London iz 1970. godine, a i iz 2010. kada sam ga za HRT također posjetio, i kada nam je puno pomogao Goran Štrok, koji je stanovao u Windsoru te nas povezao s mnogim značajnim ljudima.


Rekao bih da je London iz 1970. bio bolji, ne zato što sam nostalgičan, nego mi se stvarno tako čini. U svakom slučaju, i iz Engleske ćemo donijeti priče o trendovima, a ne trenutnim političkim zbivanjima, jer koga će oni zanimati za šest mjeseci kada se serijal budu emitirao, retorički pita Milić. Na primjer, kaže da je trenutno u Francuskoj jako aktualan raskid ugovora s Australijom oko podmornice gdje je Francuska izgubila milijarde dolara i jako se posvađala s Englezima i Amerikancima.


Jer, Francuzi smatraju da su oni iza leđa potpisali novi strateški ugovor o zaštiti tog dijela Pacifika u kojem je Europa izbačena. I sada, naravno zbog novca i te strategije, dižu veliku galamu i to je glavna politička tema, ali koga će to zanimati u ožujku kad se serijal bude emitirao.


Ispred Sorbonne


Najbolje godine


Milić će snimati i u Berlinu, a ondje ga zanima kakva je situacija na kulturnom polju. Jer, čini se da Berlin postaje središte kulture i zamjenjuje Pariz, smatra. Pita se kako se to dogodilo i je li to trajan proces. Je li to zato što je Berlin jeftiniji te umjetnici ne mogu izdržati skupoću Pariza? Ili je pak Berlin liberalnijii, otvoreniji, nije opterećen, optimističniji? Goran Milić reći će da ne zna, ali će probati doznati što ljudi kažu.


Za kraj, neizbježno je dotaknuti se 50 godina karijere i motivacije za daljnji novinarski rad i istraživanje, što čovjeka motivira i vodi naprijed nakon svih godina karijere? Milić kaže da je on u najboljim godinama jer je prošao tri četvrtine života.



– Novinarski je posao lakši u starosti nego mladosti. U mladosti ste pod stresom, bojite se da vam jedan pogrešni izvještaj, jedna pogrešna rečenica ili kašnjenje mogu uništiti karijeru i da ćete ostati bez posla. A novinarski je posao specifičan, pogotovo kada pišete za novine. Nerijetko se piše unaprijed, jer tekst mora ranije ići u tisak, pogotovo je to bilo izraženo u ranijim godinama. Na primjer, sjećam se kako je moj kolega Braco Ćosić kao prvi novinarski posao imao izvještaj s koncerta Miše Kovača u Imotskom.


On je tada morao tekst slati autobusom iz Imotskog u Split za Slobodnu Dalmaciju. Napisao je kako je bilo odlično, ljudi su dizali ruke, pjevali Mišine pjesme, nabrojao je par pjesama, hitova i tako dalje. Tekst je izašao, a Mišo nije došao na koncert. On je tada mislio da je sve gotovo… Tako da kad ste mladi ste u velikom stresu, a kad ste srednjih godina ste najčešće urednik i imate veću odgovornost. Kada dođete u moje godine onda se možete igrati, zaključuje Milić.


Intervju s Lutzom Meschkeom, direktorom u Porsche SE