U ovogodišnjem glasovanju u kategoriji Nagrade za životno djelo, članovi Međunarodne udruge jazz novinara najviše su glasova dodijelili legendarnom američkom kontrabasistu Ronu Carteru. A konkurencija je bila iznimno jaka.

Uz njega nominirani su bili Charles Lloyd, Pharoah Sanders i Roscoe Mitchell. Višestruki dobitnik nagrade Grammy, proglašavan najboljim kontrabasistom, Ron Carter je jedan od najutjecajnijih kontrabasista i violončelista u povijesti jazza.

Kao vođa skupina, ali i sideman, tijekom šest desetljeća karijere sudjelovao je u snimanjima više od 2.500 albuma. Snimio je glazbu za brojne filmove. Svestran je glazbenik koji uz kontrabas i violončelo odlično svira i gitaru.

Izvrstan je ritmičar i melodičar, jednako uvjerljiv kad svira s gudalom ili pizzicato, walking bass ili kad eksperimentira.

Zagrebačka publika slušala ga je 2005. kad je sa svojim sastavom Foursight nastupio na Zagreb Jazz Festivalu te 2013. kad je sa svojim Golden Striker Triom nastupio na festivalu Jazz.hr proljeće, što je bila prigoda da mu organizator uruči nagradu Porin Special Merit Award za posebna postignuća na području jazz glazbe.

Carter je poznat po tome što povremeno vodi sastave, često trija, u kojima ne svira bubnjar. S tim formacijama ostvaruje profinjene, prozračne izvedbe koje se doimaju posve jednostavnima. »Mi imamo ritam u našim glavama«, tvrdi.

»Nadam se da se taj ritam koji je odsviran u našim glavama može čuti samo u izvedbi gitare, kontrabasa i glasovira. Nema gospodina bubnjara koji svira (svira ritam rukama po stolu, opaska autora).

Jedna od poteškoća sviranja bez bubnjeva leži u tome što ljudi koji dolaze na koncert sastava u kojem su samo pijanist, gitarist i kontrabasist očekuju da će ih čuti. Zato što očekuju da će čuti bubnjeve, a ne čuju ih, nedostaju im.

Mi ne razmišljamo o tome. U takvoj situaciji publika ima priliku čuti glazbu puno bolje. Trojica glazbenika – dobra glazba – poslušajte! Recite kako se osjećate!«

Tajne glazbe

Premda je najpoznatiji po suradnji s Milesom Davisom, u čijem je legendarnom kvintetu svirao 1960-ih, ostvario je suradnje s raznim interpretima jazza i to onima najboljima, primjerice Lenom Horne, Gilom Evansom, Billom Evansom, Sonnyjem Rollinsom, Herbijem Hancockom, Charlesom Lloydom, Wayneom Shorterom, Freddijem Hubbardom, McCoyem Tynerom, Chickom Coreaom, Herbijem Mannom…

Mnoge od važnih suradnji ostvario je početkom 1960-ih, u značajnom razdoblju za jazz glazbu, kada je počeo djelovati kao vođa sastava. U tom su se dobu dogodile mnoge promjene, pokrenut je val nove glazbe u jazzu, a on je bio uključen u taj pokret.

»Nismo razmišljali o tome kao o nečem novom«, sjeća se. »Samo smo svirali. Tek godinama poslije ta je glazba proglašena novom. Bilo je to iznimno važno razdoblje moga života u kojem sam glazbeno sazrijevao surađujući s fantastičnim glazbenicima, divnim ljudskim bićima, primjerice s Ericom Dolphyjem, Malom Waldronom, Herbijem Mannom, Betty Carter.

Svi su oni važni za rano razdoblje moje karijere. Od njih sam naučio kako treba stvarati glazbu. Bilo je sjajno svirati standarde s Colemanom Hawkinskom ili Teddyjem Wilsonom. Naime, oni su poznavali izvorne izvedbe.

To je za mene bila besplatna škola. Tijekom osam tjedana, svirajući s Teddyjem Wilsonom, naučio sam tekstove svih skladbi koje smo svirali. Učio sam i od Hanka Jonesa, Kennyja Barrona, Tommyja Flanagana i ostalih glazbenika s kojima sam svirao.

Od tih glazbenika, kao i od Clarka Terryja, Eddieja Lockjawa Davisa, Joea Jonesa, Colemana Hawkinsa ili Sonnyja Rollinsa, nikad nisam čuo da pričaju o glazbi. Nikad mi nisu rekli koju notu trebam odsvirati, kako trebam svirati, a ipak su me uputili u tajne glazbe.

Glazbenici o kojima govorimo: Blossom Dearie ili Bobby Jaspar, poznavali su suštinu skladbi, znali su kako su nastale, u kojem su tonalitetu izvorno izvedene. Sad već znam podosta o tome, ali uvijek se zapitam mogu li još nešto naučiti.«

Sjajnu suradnju ostvario je s gitaristom Jimom Hallom. Zajedno su snimili nekoliko albuma, a »Alone Together«, »Live at Village West« i »Telephone« u duo formaciji. »Užitak sviranja s Jimom bio je u tome što je on očekivao da ga ponukam da svira drukčije«, rekao je.

»Naime, dobri glazbenici nadahnjuju jedni druge. Moja je uloga bila nagnati ga da svira drukčije, a da se pritom zadrži njegov swing i ljepota izvedbe. Bio je instrumentalist prepoznatljivog zvuka, čiste intonacije i lijepih akorda.

Unaprijed je imao koncepciju u glavi, a ja nisam smio dozvoliti da se nešto dogodi osim ako ne odsvira određeni zvuk. Kad bi se to dogodilo, bilo je predivno svirati s njim. Nedostaje mi ta suradnja.

Iako sam s njim snimio nekoliko divnih ploča, naše najbolje izvedbe nisu snimljene zato jer u tim trenucima nismo bili u studiju, već na nastupu. Tada ste trebali biti ondje i slušati nas!«

Nevidljivi Hermeto

Zahvaljujući svojoj svestranosti Carter je poznat i kao session glazbenik, koji je svirao i snimao s umjetnicima drugih žanrova. Primjerice, snimio je ploču »Ron Carter Plays J.S. Bach«, kao i »Brandenburg Concerto« s izvedbama istoimenog Bachova djela, ali i djela Ravela, Bartoka, Griega i Handela, dok je za album »Friends« snimio obrade skladbi Rahmanjinova, Satiea, Faurea, Chopina, Kreislera…

Osim toga, surađivao je s B.B. Kingom, Jamesom Brownom, Arethom Franklin, Dianom Ross, Carlosom Santanom, Robertom Flack, Mette Midler, Billyjem Joelom…

»Uvijek me ugodno iznenade glazbenici koji ne dolaze iz jazz okružja«, rekao je.

»Zaprepašten sam kad vidim da znaju za mene iako je njihova glazba potpuno drukčija od onoga što sviram sa svojim sastavom. Iznenadio sam se kad su me, primjerice, zvali menadžeri Billyja Idola ili Billyja Joela ili Jamesa Browna i zamolili da sviram s njima. Znali su da sam upoznat s njihovom glazbom.

James Brown je znao za mene. Znao je da sam svirao s Milesom Davisom, Herbiejem Hancockom i Wesom Montgomeryjem i to mu je bilo dovoljno. Primjerice, Harry Bellafonte me nazvao i pitao možemo li skupa snimati.

Imponira mi to što glazbenici drugih glazbenih žanrova znaju za mene i imaju u mene povjerenje, vjeruju da će moj angažman pomoći da njihova glazba bolje zvuči.«

Carter često svira s autentičnim latin-jazz glazbenicima, zapravo s najpoznatijim interpretima tog stila kao što su Tito Puente, Eddi Palmieri, Gonzalo Rubalcaba, Willie Bobo, Patato Valdes…

»Bilo je uzbudljivo s njima istraživati suštinu te glazbe«, rekao je. »Obožavam tu glazbu.«

Zapažene su i njegove suradnje s brazilskim glazbenicima, među ostalima s Antoniom Carlosom Jobimom, Miltonom Nascimentom, Astrud Gilberto, Luizom Bonfom, Eumirom Deodatom. Posebice je dojmljiv bio sastav s kojim je sudjelovao u snimanju albuma »Seeds On The Ground – The Natural Sounds Of Airto« Airta Moreire, u kojem su uz njih svirali Sivuca, Hermeto Pascoal i Flora Purim – s njima je i kasnije surađivao – i drugi uglednici brazilske glazbe.

»To je izvrsna ploča«, rekao je.

»Nastojim se vidjeti s tim glazbenicima kad god mogu. Još uvijek uživam svirati brazilsku glazbu. Posebice cijenim Hermeta Pascoala. On je genij. Šteta što nije dovoljno poznat.

Snimio je nekoliko ploča i tada nestao na neko vrijeme. Kad god odem u Brazil raspitujem se o njemu, ali rijetki ga viđaju. Nevidljiv je. Tamo je negdje. Šteta, jer je izvrstan glazbenik i predivna osoba.«

Stvarni jazz život

Njegova se svestranost očituje i u tome što uz kontrabas u sferi jazz glazbe svira i violončelo. »Kontrabasisti koji sviraju i violončelo sviraju ga kao mali kontrabas, kao što je Oscar Pettiford svirao«, objašnjava.

»Ray Brown je također svirao violončelo, kao i Sam Jones. Svi oni uz kontrabas sviraju violončelo naštiman kao kontrabas. Ne znam niti jednog kontrabasista koji svira violončelo naštiman kao violončelo.

Jedan od razloga zašto kontrabasisti ne koriste često gudalo je taj što njihov zadatak u sastavima ne zahtijeva takav način sviranja, osim ako ne sviraju doista složene aranžmane zasnovane na klasičnim djelima ili sviraju zajedno s orkestrima klasične glazbe.

No, njihov posao uglavnom nije takav, možda tek kad sviraju neki brodvejski šou. Ako to nije njihov posao u jazz sastavima. Potrebno je proći školu. Puno više vremena treba da bi netko naučio svirati arco tehnikom, ali obično nemamo toliko vremena. Također, u jazz glazbi neme potrebe za dostizanjem te razine vještine arco sviranja.«

Uz to, Carter je ponekad svirao tzv. piccolo bas i vodio Piccolo Quartet. Istodobno u ritam sekciji je svirao i kontrabasist.

»Htio sam biti vođa sastava, biti ispred sastava«, rekao je.

»No, trebao sam glazbalo koje će me istaknuti ispred sastava. Zamolio sam prijatelja koji je graditelj glazbala da mi napravi manji bas. Dovršio ga je dvije godine poslije.

Nazvao sam ga piccolo bass jer je puno manji od uobičajenog kontrabasa i ugađa se više tako da ima viši zvuk, no još uvijek je kontrabas.«

Ron Carter je idealna osoba za prenošenje znanja mlađim naraštajima. Osim što je objavio niz stručnih knjiga pod naslovom »Building a Jazz Bass Line in Music of Ron Carter«, koje uključuju 140 njegovih objavljenih ili snimljenih skladbi, djeluje i kao profesor glazbe na njujorškom City Collegeu.

»Najvažnije je započeti s obrazovanjem jazz glazbenika u redovnom programu«, tvrdi.

»Nadam se da će jazz obrazovanje biti sastavni dio programa visokoškolskih ustanova, što bi omogućilo da polaznici barem četiri puta tjedno nastupaju u jazz klubovima i tako se upoznaju sa stvarnim jazz životom, da izađu iz učionica, iz soba za vježbanje i upute se u stvarno jazz okružje.

Tada će polaznici imati bolji uvid u mogućnosti koje im se pružaju, procijeniti u kojem se smjeru kreću. Jedan od problema je što postoji tek nekoliko klubova, doista važnih jazz klubova koji organiziraju jazz svirke.

Možda bi vlasnik mogao omogućiti da u klubu jednom tjedno sviraju studenti, da ne misli samo na posao. Studentima treba omogućiti odlazak u okružje u kojem će svirati, posebice sad kad više nisu u mogućnosti svirati u kafeima ili pizzerijama kao što je nekad bilo.«