Slavni američki pijanist i skladatelj Ramsey Lewis preminuo je 12. rujna u svom domu u Chicagu. Imao je 87 godina. Lewis je višestruki dobitnik nagrade Grammy, ali i mnogobrojnih drugih nagrada i priznanja, među ostalima National Endowment for the Arts Jazz Master Award koja ga je svrstala u društvo klavirskih legendi kao što su Ahmad Jamal, Chick Corea, McCoy Tyner, Billy Taylor i Cecil Taylor. Dobio je pet počasnih doktorata i NAACP Image Award za izvanrednog jazz umjetnika. Njegove osobne uspomene nalaze se u Smithsonian Institutionu.

Ramsey E. Lewis Jr. rođen je 27. svibnja 1935. u Chicagu. Bio je sjajan glazbenik duhovitog i razigranog iskaza s istančanim osjećajem za blues.

Kroz svoje izvedbe ostvarivao je prisnu komunikaciju s publikom u kojoj su do izražaja dolazili spontanost i humor, uz uvijek prisutne pozitivne vibracije i velik entuzijazam, te vještinu koju je stekao kroz klasičnu naobrazbu i sviranje djela Bacha, Beethovena, Haydna, Brahmsa i Chopina.

Kao vođa sastava najviše je nastupao i snimao u trio formaciji, tek ponekad uz gudački ansambl ili jazz orkestar. S vlastitim je sastavom snimio stotinjak albuma. Neki od njih postigli su zlatnu nakladu.

Tijekom godina, Lewis je nastupao i snimao u različitim glazbenim okruženjima. Svjetsku popularnost stekao je svirajući sa svojim prvim triom u kojem su mu partneri bili kontrabasist Eldee Young i bubnjar Redd Holt.

Nakon što su Young i Holt otišli kako bi osnovali vlastitu grupu, Lewis je nastavio djelovati u trio formatu s basistom Clevelandom Eatonom te bubnjarem Mauriceom Whiteom, budućim vođom sastava Earth, Wind & Fire. Kasnije je eksperimentirao s elektroničkim klavijaturama.

Vrhunac je bio njegov album »Sun Goddess« iz 1974., koji je producirao White i na kojem su sudjelovali članovi sastava Earth, Wind & Fire. Ta snimka je Lewisu pomogla da postane ikona fusion glazbe. Tijekom 1970-ih prihvatio je R&B i latino glazbu ne odričući se mainstream jazza.

Godine 1983. na albumu »Reunion« ponovo je okupio svoj najpoznatiji trio. Godine 1995. predstavio je crossover supergrupu Urban Knights, u kojoj su bili Grover Washington Jr., Earl Klugh i Dave Koz. »Urban Knights I« bio je prvi od osam albuma tog benda.

Godine 2005., vraćajući se svojim gospel korijenima, Lewis je snimio album »With One Voice«, koji mu je donio Stellar Gospel Music Award za najbolji gospel instrumentalni album.

Lewis se jazzom zarazio u ranoj mladosti. Naime njegov je otac bio veliki obožavatelj te glazbe koji je kod kuće slušao ploče Dukea Ellingtona, Arta Tatuma i drugih velikana, a uz njega slušao ih je i sam Ramsey Lewis.

Također, otac ga je vodio na jazz koncerte te ga je na razne načine poticao da prihvati tu glazbu. Kao džezist je profesionalno počeo nastupati kao petnaestogodišnjak i otada je ostao vjeran tom stilu.

»Moj je otac jednom donio ploču Arta Tatuma i savjetovao mi da je poslušam«, prisjetio se.

»Slušajući je nasmrt sam se uplašio jer sam mislio da sviraju dvojica pijanista. U tim je izvedbama bilo toliko glasovira. Tada sam imao devet godina.

Mislio sam da gospodin Art i gospodin Tatum sviraju isti glasovir četveroručno. No kad mi je otac objasnio da je to samo jedan pijanist, samo jedna osoba, ostao sam bez daha. Nisam mogao vjerovati.

Prošlo je puno vremena dok nisam mogao s razumijevanjem poslušati neki Tatumov album, a i tada sam ih slušao sa strepnjom. On je, naravno, među onima koji su ostvarili najveći utjecaj na moje stvaralaštvo.«

Identitet i izražajnost

Lewis je satove klavira počeo pohađati u dobi od četiri godine, a još kao dijete svirao je klavir u crkvi u kojoj je njegov otac bio zborovođa.

Upravo je tradicija glazbe koja se svirala u crnačkim crkvama važna za razvoj jazza, ali i za njegovo stvaralaštvo. Zahvaljujući nastupima u crkvi rano je shvatio važnost poznavanja tradicije i posvetio se njezinom proučavanju.

Od samih je početaka svoj jazz iskaz zasnivao na tradiciji gospela i bluesa.

»Na tom području važna osoba bio je Thomas A. Dorsey«, tvrdi.

»U ranoj tradiciji crkvene afroameričke glazbe oponašali su europske hvalospjeve, primjerice ‘Amazing Grace’. Tek u četrdesetim i pedesetim godinama prošloga stoljeća Thomas A. Dorsey, koji je bio pijanist i svirao je blues, zapalio se za religiju i odlučio svirati crkvenu glazbu.

Napisao je pjesmu ‘Precious Lord, Take My Hand’ koja je odredila početak gospela kakvog danas poznajemo. Tako je blues postao dijelom nečega što nazivamo gospelom.

Ne kažem da je gospel glazba zasnovana na bluesu niti da je blues zasnovan na gospel glazbi, ali oba su stila zasnovana na afroameričkim iskustvima.

Ova je glazba nastala na iskustvima Afroamerikanaca. Proučavajući je vraćamo se u robovlasničko doba, vraćamo se duhovnoj glazbi.

Spirituali su se izvodili nedjeljom ujutro na bogosluženju, a glazba koju su robovi izvodili subotom navečer bila je namijenjena zabavi.

Izvodili su je kako bi zaboravili nedaće koje su ih zadesile. Isprva su svirali na raznim glazbalima koja su robovlasnici odbacili: violinama, mandolinama, gitarama…

Sastajali su se subotom navečer i zabavljali. Ta je glazba prethodila jazzu. Bio je to početak razvoja nečega što danas nazivamo jazzom.

Ponovit ću – na jedan ili drugi način glazbenici moraju pokazati da razumiju podrijetlo te glazbe. U toj glazbi koristimo harmonije karakteristične za europsku glazbu, a prisutni su i drugi utjecaji europske glazbe, ali ako ste stopostotni Europljanin i svirate jazz – to može biti sjajno, ne kažem da to ne može biti sjajna glazba – ali ako ne vodite računa o temeljima te glazbe to nije to.

Jazz je poseban zbog slobode osobnog izražavanja, ali onaj tko svira tu glazbu mora znati dosta o njezinoj tradiciji. Osjeti se da netko tko voli glazbu i voli svirati, ali nije proučavao glazbu, nije tako dobar kao netko tko voli glazbu, tko uistinu voli izvoditi glazbu, ali je dobro proučio djelo, primjerice, Jellyja Rolla Mortona, Charlieja Parkera, Dizzyja Gillespieja i Arta Tatuma, tko je proučio ono što je njih nadahnjivalo.

Ako pokažu da im je stalo do poznavanja tradicije njihova osobnost, identitet i izražajnost dobit će na dubini. Ne kažem da trebaju oponašati – to je najgore što netko može učiniti – ali svoje će izvedbe produbiti svi koji su svjesni korijena na kojima grade svoju umjetnost.«

Drukčija glazba

Još dok je Lewis bio u srednjoj školi, saksofonist i pijanist Wallace Burton, kolega crkveni glazbenik čije su jazz izvedbe privukle mladog pijanista, zamolio ga je da se pridruži njegovom bendu Clefs, septetu koji je spajao jazz i R&B. Uz to postupno se upoznao s bebopom i drugim jazz stilovima.

Nakon izbijanja Korejskog rata vojni rok je služilo nekoliko članova Clefsa, uključujući Burtona. Tri člana koji nisu izabrani – Lewis, basist Eldee Young i bubnjar Redd Holt – formirali su sastav koji je poslije postao poznat kao klasični Ramsey Lewis Trio. Godine 1956. objavili su svoj prvi album »Ramsey Lewis And His Gentlemen Of Jazz« za izdavačku kuću Chess.

Tri godine kasnije, Lewis je pozvan da nastupi s triom u Birdlandu u New Yorku. Njihov trotjedni nastup prethodio je nastupima na Newport Jazz Festivalu i u Village Vanguardu, te snimanja s Maxom Roachom, Clarkom Terryjem i Sonnyjem Stittom.

«To se dogodilo posve slučajno«, rekao je. »Nakon jedne nedjeljne mise u crkvi glazbenici iz crkvenog sastava predložili su mi da im se pridružim kao pijanist.

Njihov ih je dotadašnji pijanist napustio jer se pridružio pjevačici Sarah Vaughan. Naravno da sam bio fasciniran jer je jedan član meni bliskog sastava postao suradnik slavne Sarah Vaughan. Bio je jako dobar jazz klavirist. Priključio sam se nakon što sam glazbeničko iskustvo stjecao svirajući u crkvi.

No, ostala je ritam sekcija. Nastavili smo svirati diljem grada. Zapravo, do tada nisam svirao jazz, no kad su me pozvali da im se pridružim nisu me pitali znadem li svirati tu glazbu. Do tada sam nedjeljom svirao u crkvi, a to je ipak bila drukčija glazba. Trebali smo snimiti album, a nismo imali naziv za trio.

Tada je disk džokej Daddy-O-Daylie predložio da se zovemo Ramsey Lewis Trio zato što se radi o pijanističkom triju, jer je klavir dominantno glazbalo. Ipak, zapravo smo bili partneri. Svi smo u triju bili jednaki u svemu i svi smo primali isti iznos od honorara.

Tako je nastao trio. Nisam imao namjeru utemeljiti upravo trio. Kao trio snimili smo sedamnaest ili osamnaest albuma prije nego smo se se rasformirali.«

Dogodila se čarolija

Jedan od zapaženih albuma koje je snimio s tim triom je »The In Crowd«. Ta je ploča dospjela i na pop ljestvice. Istoimeni elegantni funky singl nagrađen je Grammyjem i uvršten je u Grammy Hall of Fame.

Naime, osim kao skladatelj, Lewis je bio poznat i kao osebujan interpretator hitova raznih žanrova: traditionala, bossa nove, pop-jazza i soul-jazza, uključujući i popularne autore poput Boba Dylana, Marvina Gayea, Lennona i McCartneya i brojnih drugih.

»To je bio sedamnaesti album mojeg trija«, rekao je.

»Odlučili smo snimiti jazz standarde, ali i neke zabavne skladbe. Tako smo započeli djelovati na nekoliko ranijih albuma. Primjerice, na prethodnom smo albumu objavili izvedbu skladbe »Something You Got« koja je poslužila kao desert, ništa previše ozbiljno.

No, za ovaj album nismo znali koja će to skladba biti. Svirali smo u klubu Bohemian Caverns u Washingtonu D.C. koji je tijekom dana bio kafeterija u kojoj smo neprestano visili.

Konobarica je rekla: »Što to radite?«

– »Pokušavamo smisliti koju ćemo još skladbu snimiti za album.«

– »Koje vrste skladbu?«

– »Nešto lijepo, plesno…«

– »Jeste li čuli pjesmu ‘The ‘In’ Crowd’ u izvedbi Dobie Gray?«

Nikad nisam čuo tu pjesmu. Rekla je da je možemo poslušati iz džuboksa u kafeteriji. Kad ju je pustila iz džuboksa rekao sam: »To je to! To je zabavna pjesma!«

Iako je do tada ta pjesma za nas bila španjolsko selo, tri mjeseca poslije, kad je album objavljen, i to pod tim nazivom, nazvao nas je netko iz izdavačke kuće i rekao: »Dečki, mislim da imate hit ploču.«

U to doba nije bilo hit ploča u jazz miljeu, možda jedna u deset godina.

Pitao sam: »Kako to mislite, da imamo hit ploču?« – »U prodavaonice ploča dolazi sve više ljudi koji su zainteresirani za ploču ‘The In Crowd’.

Naime, publici se svidio nastup na kojem je snimljen album. Dogodila se čarolija.«

Čarolija se dogodila i na nastupu u istom klubu, koji su također snimili i objavili na ploči »The Ramsey Lewis Trio at the Bohemian Caverns«.

Naime, Lewis je upravo na koncertnim snimkama zračio nekom posebnom pozitivom i radošću. »Kod ploča snimljenih uživo vrijedi poslovica – što vidiš to dobiješ«, tvrdi.

»Nemaš priliku vratiti se i nešto ponoviti, popraviti dio u kojem si odsvirao krivu notu, očistiti nešto. To je glazba nastala u trenutku, u kontaktu s publikom koja te nadahnjuje.

Zabavnije je snimati na taj način, iako znaš da imaš tek jednu priliku, osim ako znaš da ćeš snimati dvije ili tri večeri, ali opet, to je to.

Volim snimati koncertne, ali i studio albume. Album »The Ramsey Lewis Trio at the Bohemian Caverns« prethodio je albumu »The In Crowd«.

Bilo je to dobro razdoblje. Obožavali smo taj klub i publiku koja nas je dolazila slušati. Bilo je jako zabavno.«

Rasprodana premijera

Lewis je bio poznat i kao plodan skladatelj. Posebice puno je pisao glazbu u ranom razdoblju karijere. Napisao je mnogobrojna glazbena djela od kojih su neka postali hitovi.

U kasnijem razdoblju pisao je skladbe većeg opsega za jazz trio i balet, jazz trio i gudački kvartet te simfonijski orkestar, kao i multimedijska djela.

»Zanimljivo je da sam na početku karijere pisao glazbu učestalije nego poslije«, kaže. »Nakon što sam objavio neke ploče koje su postale hitovi, nisam više toliko pisao glazbu, no sad se vraćam pisanju.

Najvažnije je da uspijem pronaći vremena da sjednem uz glasovir i posvetim se skladanju. Nadahnjujem se životom, prijateljima. Često se rađaju nove zamisli, čujem melodije u svojoj glavi.«

Jedno od njegovih važnijih skladateljskih djela posvećeno je Abrahamu Lincolnu. Nastalo je kad je kao glazbeni direktor jazz programa na čikaškom Ravinia Festivalu zamoljen da pripremi cjelovečernji koncert.

Naime, u povodu dvjestote obljetnice Lincolnova rođenja svaki grad u državi Illinois na neki mu je način odao počast, jer on je, iako nije rođen u toj državi, proveo većinu vremena u Illinoisu.

Napisao je opsežno djelo za dvadesetjednočlani orkestar, koje je u izvedbi trajalo dva sata.

»Otišao sam u Springfield u državi Illinois gdje je Lincoln proveo mnogo vremena i pročitao nekoliko knjiga o njemu tako da sam bio jako dobro upoznat s njegovim životom«, rekao je Lewis.

»Skladajući to djelo njegov je život proticao ispred mene kao da gledam film o njemu. Bilo je lagano pisati te stavke, jer svaki je bio nadahnut jednim dijelom njegova života.

Premijera je bila rasprodana, došle su tisuće ljudi. Nema sumnje da je koncert u čast Abrahama Lincolna bio jedan od najvažnijih u povijesti festivala.

Organizatori iz Kennedy Centra u Washington D.C.-u čuli su za to i zamolili me da taj program izvedemo i tamo. Tako smo otišli u Washington D.C. Izvedbi u Kennedy Centeru radovao sam kao i onoj na Ravinia Festivalu.«

Nebo je granica

Ravinia Festival, koji je ljetni dom Chicago Symphony Orchestra i to od početka dvadesetog stoljeća, obilježio je velik dio Lewisovog života i djelovanja.

U sklopu te manifestacije organizirali su programe raznih glazbenih žanrova, uključujući jazz.

»Tijekom godina postao je vrhunski festival koji predstavlja najbolje glazbenike i orkestre svih žanrova«, kazao je.

»Kao mladić maštao sam da ću jednog dana svirati na tom festivalu, a to se ostvarilo nakon što sam objavio album ‘The In Crowd’.

Od tada sam na festivalu svirao svake dvije ili tri godine, sve dok Zarin Mehta, brat dirigenta Zubina Mehte, nije postao glavni izvršni direktor festivala.

On mi je ponudio da budem umjetnički direktor jazz programa. Kad je on otišao na Istočnu obalu njegovo je mjesto zauzeo Welz Kauffman koji mi je ponudio da ostanem, sviram i nudim nove zamisli kako bi čim bolje prezentirali festival. To je ogroman srednjozapadni festival.«

Za Lewisovu profesionalnu karijeru iznimno je važna bila i televizijska emisija »Legends of Jazz« koju je vodio. U toj je emisiji ugostio slavne džeziste poput Clarka Terryja, Bennyja Golsona, Davea Brubecka, Tonyja Bennetta, Chicka Coreae, Pata Methenyja, Dr. Lonnieja Smitha, Marcusa Millera, Kurta Ellinga i drugih.

»Bila je to važna emisija zato što je u to doba zamirala aktivnost jazz klubova«, prisjetio se.

»Kroz emisiju ‘Legends of Jazz’ podsjetili smo ljude da su legende još uvijek žive, da jazz glazbenici ne izumiru. U emisiji sam ugostio i mlade glazbenike čija je karijera bila u usponu. Uživao sam radeći tu emisiju.«

Jedna od legendi jazza o kojima Lewis govori je bubnjar i skladatelj Max Roach. Naime, svirao je s mnogima od njih, pa i s njim.

»Prema mojem mišljenju doprinos Maxa Roacha za jazz glazbu jednak je onom Charlieja Parkera, Dizzyja Gillespieja ili Buda Powella«, tvrdi.

»Oni su postavili osnove te glazbe, kao i Kenny Clarke. Bio je jedan od kamena temeljaca. Bubnjevi su bili njegovo glazbalo, ali njegova ljubav prema glazbi omogućila mu je da čini različite stvari, primjerice s big bandovima i zborovima.

Za Maxa Roacha samo je nebo bilo granica. Budući da je on bio bubnjar, a ja sam pijanist, izvršio je ogroman utjecaj na moj život, ne samo zbog svojeg načina sviranja bubnjeva.

Obožavam njegov način sviranja bubnjeva i zato kupujem svaku ploču sa snimkama na kojima Max Roach svira, bez obzira je li vođa sastava ili sideman.

Kad sam ga upoznao bio sam impresioniran njime kao osobom. Kad mi je ponudio da sudjelujem u snimanju njegova albuma nisam od prve pristao jer sam mislio da nisam toga dostojan, ali on je bio uporan.«

Izazovna provokatorica

Iskustvo koje je stjecao svirajući s Roachom, ali i drugim velikanima jazza, Lewis je poslije prenosio mladim jazz glazbenicima. Naime bavio se i pedagoškim radom predajući na raznim glazbenim školama.

Osim toga, tijekom svojih putovanja diljem Sjedinjenih Američkih Država u srednjim školama i koledžima održavao je glazbene tečajeve.

Pobrinuo se da i nakom njegove smrti njegova iskustva budu dostupna svima kojima je to intrigantno. Naime Lewis je proveo posljednju godinu svog života radeći s koautorom Aaronom Cohenom na svojim memoarima.

Knjigu će, pod naslovom »Gentleman of Jazz«, sljedeće godine objaviti Blackstone Publishing.

«S veseljem i ponosom mogu reći da danas djeluje velik broj srednjoškolskih jazz sastava u kojima sviraju sedamnaestogodišnjaci i osamnaestogodišnjaci, kao i studentskih sastava – stotine njih«, rekao je.

»Mladi glazbenici jazz održavaju na životu, ali nedostaje nam prostora u kojima bi mogli nastupati nakon što diplomiraju, kao što je bilo u stara vremena kad su svoje karijere razvijali svirajući u jazz klubovima, koncertnim dvoranama i raznim drugim mjestima, te poduzimajući turneje po Sjedinjenim Američkim Državama i diljem svijeta.

Sad radim na tome da se poboljša ta situacija. Srećom, u tome će nam pomoći nova televizijska emisija koju planiramo pokrenuti, u kojoj ćemo tisućama gledatelja predstavljati, ne samo slavne jazz glazbenike, nego i one koji tek dolaze.«

Ramsey Lewis je tijekom karijere ostvario važne suradnje s velikim pjevačicama, primjerice s Nancy Wilson s kojom je snimio dva albuma: »The Two Of Us« i »Meant To Be«, te s Dee Dee Bridgewater s kojom je oduševljavao publiku na koncertima što su ih održavali diljem svijeta.

Između ostalog, s njom je 2013. nastupio na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju.

»Jednog dana zazvonio je telefon«, prisjetio se.

»Javio se moj agent i rekao da bih trebao ostvariti suradnju s nekime. Naime do sada sam imao nebrojene turneje kao vođa sastava, a jedinu turneju u suradnji s nekim drugim imao sam s pjevačicom Nancy Wilson.

Odgovorio sam da bi to bilo dobro, a on je predložio Dee Dee Bridgewater.

Odgovorio sam: »Šališ li se? Obožavam je! Je li to zaista izvedivo?«

– »Želiš li da se raspitam je li zainteresirana?«

– »Molim te učini to!«

Uskoro su potvrdili da je zainteresirana, a ostalo je povijest. Dee Dee je, kao što znamo, sjajna zabavljačica, ali je ujedno i fantastična pjevačica.

Kad spojite to dvoje, dobijete nešto neuobičajeno. Naime postoje pjevači koji baš nisu dobri zabavljači i zabavljači koji baš nisu dobri pjevači.

No, ona je sve to spojila u jedan paket. Kreće se cijelom pozornicom i ostvaruje kontrolu nad svime što se na njoj zbiva. Svoje suradnike uvijek provocira i potiče da učine nešto neočekivano. Uvijek spremno uzvraća izazov.

Nekoliko skladbi izvodimo upravo na taj način. Zadirkujemo jedno drugo. Izazivam ju, a ona nepogrešivo prihvaća igru i tako svaku izvedbu čini još boljom.

Upuštamo se u duele, ponekad samo kao pijanist i pjevačica, potpuno neplanirano improviziramo u tim našim »dvobojima«.

Pri kraju nekih skladbi koje izvodimo, primjerice »Living for the City« i još jedne, ona me pogleda, a ja započnem svirati nešto što mi u tom trenutku padne na pamet.

Istog trena ona prihvati i pridruži mi se. Predivna je. Želim reći da nije samo vrhunska pjevačica nego izvrsna glazbenica. Obožavam svirati s njom.«