Pionir filmske teorije

U riječkom Art-kinu predstavljena nova knjiga Hrvoja Turkovića: Milostiv prema čitatelju, no okrutan prema sebi

Ervin Pavleković

Foto Ana Križanec

Foto Ana Križanec

Za svoju novu knjigu u nakladi Hrvatskog filmskog saveza, autor je početkom ove godine dobio Nagradu Ante Peterlić koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara



Nova knjiga pionira filmske teorije u Hrvatskoj, Hrvoja Turkovića, “Tipovi filmskog izlaganja: Prilozi teoriji izlaganja”, nedavno je predstavljena u riječkome Art-kinu.


Knjiga koja se bavi načelima strukturiranja filmova, odnosno filmskim izlaganjem, obrađuje probleme teorijsko-nastavnog područja koja su dosad obrađivana jednoznačno, u različitim teorijskim disciplinama, a rezultat je dugogodišnjeg teorijskog rada koji je autor razvijao u sklopu teorijsko-nastavnoga rada.


Za svoju novu knjigu u nakladi Hrvatskog filmskog saveza, autor je početkom ove godine dobio Nagradu Ante Peterlić koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara za izvrsnost u području filmske publicistike, a izdavanja knjige su podržali Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatski audiovizualni centar te Ministarstvo kulture i medija.


Kako gledati eksperimentalni film




Prije same promocije knjige na kojoj su sudjelovali autor, urednica Diana Nenadić te moderator Saša Stanić, bio je prikazan film “Skoro ništa” Ane Hušman kojeg Turković analizira u svojoj knjizi. Taj eksperimentalni film je bitan zbog načina izlaganja, jer već “prvi kadar poziva gledatelja na promatračko uživanje”, kaže autor, stoga se radi o primjeru poetske liste koju autor, između ostalog, problematizira u knjizi.



– Kadar u tome filmu ne traje onoliko koliko treba da se samo prepoznaju stvari, već boje, oblici, kompozicija i toliko da se prepustiš senzibilnosti, osjetilnosti, vizualnom. Za gledanje nekog eksperimentalnog filma nikakve verbalne upute ne mogu pomoći, već treba gledati više eksperimentalnih filmova, čime ćemo moći razlikovati dobar od lošeg, personalizirani od ostalih filmova. Kao i drugi filmski rodovi, primjerice igrani, na koji prvo pomislimo kad kažemo film, i eksperimentalni filmovi također su posloženi, govori Turković.


Što se tiče knjige na kojoj je radio četrdeset godina i koja je nastala na temelju njegova rada, njezin cilj je “osvijestiti određene stvari u filmu”, a nastala je “spontanim interesom”, “nastojanjem da raščistim neke stvarima prvo sebi, a onda drugima, no tako da bude uvjerljivo i pristupačno”, naglašava autor.


Tijekom svojega znanstveno-nastavnoga rada, razne je probleme objašnjavao i sebi i studentima, no već se u svojim početcima interesirao za “strukturu filma koji uvlači u sebe” i koji privlači pažnju gledatelja.


Korištenje teorije u filmskoj kritici


U razgovoru se trojac također osvrnuo na korištenje teorije u filmskoj kritici. Turković koji je počeo kao kritičar kazao je kako razlikuje svoj kritičarski pristup od teorijskog, jer kritika je reakcija gledatelja, “vrijednosti, ali specifičan dojam o filmu”, no posao kritičara je različit od teoretičara.



Danas se različite teorije primjenjuju na neki film, a prema njemu to “lamatanje raznim teorijama na određen film je u redu s jedne strane, a s druge je strane to moda”.


Što se kritike tiče, osvrnuli su se na problem kritičarskog zadržavanja samo na sadržajnoj razini, a kako Turković smatra, potreban je modalitet da se govori i o drugim perspektivama; stilu i kako on pridonosi općoj percepciji filma, kako je kadriranje povezano s autorom i stilom te kako uopće stilski aspekt, koji je bitan, utječe na konstituiranje svjetonazora.


Tako on, primjerice, prepoznaje film Godarda, Hitchcocka ili Antonionija, a taj mu je zadatak prepoznavanja autorske crte u klasičnim filmovima, otkrio je, dao Peterlić svojim radovima.


O odnosu teorije i običnog gledanja


Na pitanje o odnosu teorije i običnoga gledanja, Turković je naglasio kako nekad film gleda i dva puta, jer neki ga filmovi uvuku u sebe, pa za potrebe analize gleda i drugi put, ne bi li uočio koji detalj ima kakvu težinu. U tom smislu, “interpretacijsko iskustvo te može učiniti koliko-toliko osjetljivijim, no nisam siguran koliko može unaprijediti iskustvo gledanja”, pojašnjava agilni Turković.



Autor u knjizi, osim pitanja naracije, odnosno verbalnog pojmovnog izlaganja, obrađuje i obrazovni film o kojem nitko, skrenuo je pažnju, ne govori ni u filmskim vrstama. Ne bi li napisao ovu knjigu, ali i druge, prethodne, autor je, rekao je, pročitao brojne druge knjige koje su mu pomogle u širem sagledavanju problematike o kojoj piše.


Još u svojem diplomskom radu bavio se pitanjem realističnosti, mimetičnosti, a od onda je proučavao i “konzultirao” razne teorije, od semiotičkih, lingvističkih, psihoanalitičkih, književnih teorija, pa sve do literature iz biologije; dakle mnoga je područja u svojem radu dotaknuo “kako bi došao do spoznaje i definirao nešto”.



Za svoje pisanje, po uzoru na Bordwella i Campbella koji su mu omiljeni teoretičari, kaže da je ponekad “teško, naporno, jer piše u fragmentima”, no cilj mu je biti “čitljiv, pristupačan i obrazloženiji”. Stanić je pak ocijenio kako je Turković “milostiv prema čitatelju, no okrutan prema sebi”, jer knjiga ne odiše lakoćom pisanja.


Glede Turkovićeve knjige, urednica Nenadić je naglasila kako nije bilo uredničkog posla, jer knjiga koja ima šest poglavlja već je bila uređena i strukturirana, a zanimljivo je i to što autor, ne bi li sve pojasnio “do zadnjeg detalja”, koristi više sinonima. Knjiga ima i detaljno kazalo pojmova, imena i filmskih naslova, filmografiju, literaturu, listu gdje je što prije objavljeno te rječnik na kraju knjige u kojem su pojašnjeni pojmovi.