Cannes je druženje, kolektivno mišljenje i utjecaj. Projekcije, aplauzi i zvižduci, kazao je Thierry Fremaux u recentnom intervjuu, odbacujući pomisao na bilo kakvu digitalnu festivalsku verziju. Jer, bilo kakav online Cannes naprosto je nezamisliv. Nijedna online projekcija »Tonyja Erdmanna« ne bi mogla zamijeniti frenetičnu atmosferu njegove premijere na lanjskom Cannesu, kad smo se kolektivno smijali do suza i urlali na scenu golog rođendanskog tuluma.

​Slična atmosfera dogodila se na ovogodišnjem Berlinaleu tijekom projekcije najnovijeg komada starih pankera Benoita Delepinea & Gustavea Kerverna. Riječ je o ekscentričnoj komediji »Effacer l’historique« (»Poništiti povijest«), koja je na tom istom Berlinaleu osvojila Specijalnu nagradu žirija (Srebrni medvjed). Bio je to ujedno i posljednji veliki pre-pandemijski festival. Nakon njega, dio festivalskog života prebacio se u digitalnu sferu s kojom se taj belgijski tandem koji priziva anarho-radikalne narative stare škole, tako fino sprda u tom filmu.

Katalog horora

Jer, već smo se umorili od svog tog digitalnog terora, razlomljenih ekrana i njihovih samoizoliranih individua. Izluđeni terorom agresivnih reklamnih spotova telekomunikacijskih korporacija koje su nam pružile šansu da zagrlimo baku online, ako je već nismo strpali u neki starački dom u kojem je trunula od Covida. Jer, ako ste se ikad osjećali frustrirano kad je neki portal zatražio od vas da odaberete fotografiju semafora da biste dokazali da niste robot, ili ste se znojili u pokušajima da upamtite sve te silne passworde koje je internet od vas tražio, onda je »Effacer l’historique« film za vas. Film koji je poput spam foldera na Googleu natrpan iščašenim opservacijama o tome kako pametni telefoni, društvene mreže i sve te silne »inovacije«, izmišljene da bi vam olakšale svakodnevnicu, istu još više zakompliciraju.

Zato je kompletni opus Delepinea i Kerverna, nalik katalogu svakodnevnih horora, sveden na figure koje se nalaze u vječnim problemima s modernim svijetom. One uvijek debelo kaskaju za njegovim ostatkom. Nitko ih previše ne poštuje i uvijek se moraju suočiti s teškom situacijom. No negdje duboko u njima krije se njihov san o bijegu iz tog začaranog kruga. Sada je priča fokusirana na tri figure iz belgijskog provincijskog predgrađa, koje se moraju suočiti s posljedicama koje im nameće novi digitalni svijet. Marie se praktički ne odvaja od svog pametnog telefona, frustrirana što nije zaradila ni lipe od viralnog videa s njenom mačkom koji je pogledalo čak 700 milijuna korisnika, iako joj treba novac da bi isplatila ucjenjivača. Usamljeni udovac Bertrand upušta se u intimne razgovore s Mirandom s Mauricijusa koja se bavi telemarketingom. A bulimična Christina ne prestaje bindžati svoje omiljene TV serije, što se pretvara u patološku ovisnost (»Muž me je ostavio nakon ‘Kuće od karata’«).

Svi oni ujedinjuju se s jednim jedinim ciljem – krenuti u bespoštednu borbu protiv telekomunikacijskih predatora koji ih tlače. No iako oni prizivaju klasičnu loachovsku galeriju, Delepine i Kervern puno su bliži narativima braće Farrelly s kraja devedesetih. Ne samo zbog famozne scene sa spermom na Bertrandovu smartphoneu (šifra: »Svi su ludi za Mary«), već zbog klasičnih situacija u koje bivaju katapultirani, suočeni sa životima koji im ne pripadaju, ali i pokušavajući im se oduprijeti svim silama koje im stoje na raspolaganju. Tako će Marie u potrazi za pravdom krenuti u središte Googlea u kalifornijskom Palo Altu, prizivajući bajkera Gerarda Depardieua koji u »Mamutu« odabire neposluh i kreće u potragu za bivšim kolegama s posla. Marie čuva žuti prsluk u pretincu svog Ubera. A Bertrand pokušava učiniti sve da zaštiti kćer od cyber-bullynga.

Magična školjka

Jer, »Effacer l’historique« je prije svega film koji sanja o povratku u pre-digitalni svijet (ali i pre-digitalnu eru filma), na što aludiraju telefoni s lažnim žicama s kojima smo se igrali u već zaboravljenom djetinjstvu, razgovarajući na distanci od par metara (simbolika s našim distanciranim svijetom ne može biti aktualnija), dok će Bertrand tijekom boravka na Mauricijusu staviti na uho magičnu školjku. Upravo je taj lažni telefon ono što nas povezuje u našim »porukama brižnosti«, a ne ona digitalna stvarčica s kojom smo, eto, tako blizu našim bakama koje ne možemo posjetiti. U Delepinea i Kerverna, komično i tragično postaju dio jedne te iste medalje, združujući ludilo i melankoliju.

Tu je i cameo neizostavnog Michela Houellebecqa, koji je već postao zaštitni znak njihova opusa. U filmu »Near Death Experience« dodijelili su mu čak glavnu ulogu operatera u call-centru koji biciklom jezdi planinama Provanse, gdje doživljava blisko iskustvo sa smrću. Sada je smrt nanovo u njegovoj agendi, dok pokušava izvršiti samoubojstvo u autu uz pomoć cijevi. A tu je i neodoljivi Benoit Poelvoorde u cameo ulozi dostavljača »Alimazonea« koji poludi kad mu Marie prolije kavu preko liste narudžbi, do pokušva »glovati« paket s mineralnom vodom online kupcu. Jer, većina dijaloga ispisana je na njihovim ekspresivnim licima. U kojima se zrcale sva naša lica i naše percepcije stvarnosti. Stvarnosti kojoj je jedina pročitana knjiga ona na čijim koricama stoji natpis »Kako odabrati pravi mobitel«.