Dokumentarni film

Ponoćna obitelj u Art-kinu: Divlja zona zdravstva u meksičkoj zoni sumraka

Dragan Rubeša

Foto Screenshot

Foto Screenshot

Našli smo se u meksičkoj zoni sumraka, koja balansira negdje na pola puta između moralnog i amoralnog. Iako bi ono »moralno« trebalo podrazumijevati spašavanje života



Ulicama hrvatskih gradova ovih dana prečesto odjekuju sirene žutih ambulantnih kola. Za njihovim volanom najčešće možemo onako u prolazu ugledati vozača u bijelom zaštitnom odijelu s plavim križem na leđima, koji priziva dresove NK-a Rijeke. Iako taj isti vozač i njegovi suvozači ne idu na Rujevicu, već vjerojatno odvoze još jednog COVID-19 pacijenta na respirator ili u boljem slučaju na bolničko liječenje. I sumanuti drugi doks Lukea Lorentzena fokusiran je na slična ambulantna kola. Samo što ona nisu žuta, već crvena.


Jer ako ste mislili da su »Posljednja ambulantna kola Sofije« u režiji Iliana Meteva bila vrhunac denunciranja sedmog kruga zdravstvenog pakla, onda ste se prevarili. Dok Bugarin Metev slijedi postkomunističku trajektoriju ekstraordinarnog Puiuova komada »Smrt gospodina Lazarescua«, jednog od najvažnijih filmova u posljednjih nekoliko dekada, Lorentzen je dobro nažuljao testise u ludoj vožnji ambulantnim kolima po ulicama Mexico Cityja u društvu šutljivog Fernanda/Fera Ochoe i njegovih sinova Juana i Josuea.


Sedamnaestogodišnji Juan je mozak operacije, dok njegov pretili mlađi brat Josue krati sate tamaneći tko zna koju kesicu čipsa. U tom istom megalopolisu, koji broji devet milijuna stanovnika, broj službenih vozila hitne pomoći ne može zadovoljiti potrebe njegovih stanovnika. Zato se u igru ubacuju Ferova privatna rasklimana ambulantna kola, u vječnom spoju rivaliteta i očaja, skrbi i profita.


Tko prvi, njemu profit




Možda će jednog dana Juan odvesti oca u onu istu bolnicu u koju je on prevozio svoje pacijente, tražeći od njih da mu na licu mjesta pokriju troškove prijevoza ako su bili pri svijesti. Jer, ta ista ambulantna kola praktički su njegov jedini dom. Njegov stan, koji krasi oltar s kipićem tko zna kojeg katoličkog sveca, ionako je ispražnjen od namještaja i kreveta na kojem bi mogao prespavati sa sinovima između dviju frenetičnih vožnji.


Jer, Ferova ambulantna kola postaju nešto poput meksičke varijante autobusa iz Šijanova »Tko to tamo peva«. U gradu u kojem službene vlasti operiraju s manje od 45 tih istih vozila, dok ostatak otpada na privatnike inkarnirane u Feru, koji se utrkuje sa suparničkim kolima u pravoj maniri akcića da bi prvi došao na mjesto nesreće. Tko prvi, njemu profit. Kao da smo se zatekli u zoni ranog Inarritua (šifra: »Pasje ljubavi«), s paramedičarima umjesto pasa.


Kaos Mexico Cityja


U totalnom kaosu Mexico Cityja, u kojem Fer pokušava oživjeti bebu teen džankija čije ruke bazde na ljepilo, i dovesti do privatne klinike teško ozlijeđenu pacijenticu koja je pala s četvrtog kata. Ona će preminuti na putu za bolnicu, nakon čega Fer traži od njezine majke da mu plati prijevoz (njihov razgovor dopire izvan kadra, dok autor promatra prazni bolnički hodnik). To je možda najpotresnija scena Lorentzenova sugestivnog komada.


Sve se dakle svodi na tanku liniju koja razdvaja zaštitu od vlastitog interesa i profita. Iako u Lorentzenovu komadu mnoga pitanja ostaju neodgovorena. Imaju li Ochoe dozvolu za djelatnost koju obavljaju? Koliko je ona legalna? Jer, Ochoe operiraju u divljoj zoni zdravstva u kojoj je sve dopušteno. Uključujući natjecanje sa suparničkim ambulantnim kolima i dogovor s korumpiranom policijom.


U meksičkoj zoni sumraka, koja balansira negdje na pola puta između moralnog i amoralnog. Iako bi ono »moralno« trebalo podrazumijevati spašavanje života. Možda bi u nekom normalnijem svijetu Fer i njegovi sinovi bili dobri momci.


U Mexico Cityju, tenzičnom megalopolisu u kojem se smrt svodi na iznuđivanje, to je praktički nemoguće. S autorom, skrivenim negdje u stražnjem dijelu Ferovih ambulantih kola, snifajući teški miris Josueova čipsa.