Borba za dom

O izbačenima i dočekanima: Poetski akt gostoprimstva

Dragan Rubeša

Foto Screenshot

Foto Screenshot

Dok »Izbačeni« tretiraju dom kao okrutnu stvarnost, »Filmaševa kuća« tretira dom kao prostor utopije. Ekscentrične utopije o mjestu koje ne priznaje granice i štuje gostoprimstvo i inkluziju



Ne vjerujem da je kapitalizam sam po sebi problematičan, reći će Leilani Farha, posebna izvjestiteljica UN-a za stambeno zbrinjavanje u »Izbačenima« Fredrika Gerttena. »Ovo nije gentrifikacija. Ovo je nešto gore«, reći će u tom istom doksu sociologinja Saskia Sassen.


Grettenov komad nedavno prikazan u riječkom Art-kinu, fokusiran je na konflikt prava i profita. Zato će Farha u Harlemu upoznati čovjeka koji mora odvojiti devedeset posto vlastitih prihoda da bi platio najamninu za svoj dvosobni stan koji ga košta 3.600 dolara mjesečno, zbog čega će iz njega biti izbačen.


To je samo jedan od aktera koje Farha susreće na svojoj svjetskoj odiseji, otkrivajući osobnu tragediju i korporacijsku pohlepu, inkarniranu u nekretninskim investitorima i špekulantima.




»Tu se ne radi o stambenom pitanju. Zgrade danas funkcioniraju kao imovina«, nastavlja Sassen.


Suštinski nemoral


Zato ne čudi da je u praktički svakoj zgradi na opatijskoj glavnoj prometnici smještena agencija za nekretnine, zvučnog imena. Zato ne čudi da spisatelj Roberto Saviano u Grettenovu doksu objašnjava kako offshore kompanije funkcioniraju u nekretninskom pranju novca.


»Kupiš nekretninu legalnim novcem, a onda je prodaš vlastitoj kompaniji prijavljenoj u nekoj od poreznih oaza. Ako želiš dovesti svoj prljav novac natrag u tvoju državu, naprosto ćeš je kupiti od sebe po višoj cijenu no što si je platio… Zato kompanije ne zanimaju jeftine nekretnine. One žele platiti što više, kako bi mogle sakriti što veći novac«, reći će Saviano.


S druge strane, najmodavci namjerno puštaju da im zgrade propadaju e da bi otjerali njihove pauperizirane stanare i preuredili ih u luksuzne lokacije za elitno tržište. Zato Sassen svu krivnju prebacuje na financijsku industriju koja »prodaje ono što nema«.


A da bi to učinila, »treba osmisliti savršene instrumente koji će joj dopustiti da okupiraju druge sektore«. Iako je glavna babaroga Grettenova doksa norotna investicijska kompanija Blackstone.


Čak i kad ih nobelovac Stiglitz ne tretira kao »suštinsko zlo« već ih smatra »suštinskim nemoralom«, referirajući se na mirovinske i hedge fondove koji gomilaju dobit na uštrb ljudskog digniteta.


Zato jedna od najrazornijih scena »Izbačenih« ostaje ona u kojoj se Farha obraća na konferenciji u UN-u, gdje je nitko od prisutnih ne sluša. Pritom će autorova kamera zumirati jednog od njenih sudionika dok tijekom njena govora na mobitelu kupuje luksuzni sat. Time se začarani krug može zatvoriti.


Iako su »Izbačeni« nadasve relevantni u diskursu inteligentne knjige »Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti« koju je napisala aktivistica Prava na grad Iva Marčetić, ali i progresivnih politika po uzoru na građansku platformu »Barcelona en Comu« iz koje dolazi gradonačelnica katalonske prijestolnice Ada Colau, jedna od akterica Grettenova doksa, promovirajući participativnu demokraciju i nove modele turizma.


Jer, dok se Gretten bavi izbačenima, ekscentrični Britanac Marc Isaacs, u nas poznat po sugestivnom doksu »Sve je bijelo u Barkingu«, bavi se dočekanima.


Njegov najnoviji hibridni komad »The Filmmaker’s House« (»Filmaševa kuća«), uvršten u selekciju Kontroverzni doks ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, okreće kameru prema autorovu vlastitom domu i ljudima koji se njime kreću. Dok se »Izbačeni« bave onima koji ljude izbacuju iz njihovih stanova, »Filmaševa kuća« bavi se onima koji im nude gostoprimstvo.


Domaćini i gosti


U Isaacsovu doksu koji se može promatrati kao sugestivni spoj formalne vježbe i meditacije o procesu snimanja, najprije ćemo upoznati jednog Engleza, inače predanog navijača Arsenala, kojeg je autor angažirao da mu zamijeni vrtnu ogradu koja ga dijeli od pakistanske susjede zaogrnute u burku.


S time da nova ograda postaje niža, za inat Trumpu. Jer, kako to navodi Jacques Derrida kojeg Isaacs citira u završnici (»Akt gostoprimstva može jedino biti poetski«), svaki od karaktera ponudit će nešto zauzvrat – ljubav, dobrotu i novac.


Jedino slovački beskućnik u svom očaju ne može ponuditi ništa drugo osim zahvalnosti, dok mu autorova kolumbijska čistačica nježno ispire skorene tabane. Jer, dok »Izbačeni« pričaju o nemoralu, »Filmaševa kuća« priča o dobroti.


Iako ostaje pitanje da li Isaacsovi akteri »glume« sebe, ili su oni karakteri temeljeni na stvarnim likovima.


Zato će artificijelnost Isaacova projekta isplivati na površinu u sceni sukoba s autorovom nestrpljivom ženom, koja će na trenutak zaustaviti snimanje. Dok »Izbačeni« tretiraju dom kao okrutnu stvarnost, »Filmaševa kuća« tretira dom kao prostor utopije.


Ekscentrične utopije o mjestu koje ne priznaje granice i štuje gostoprimstvo i inkluziju. Iako će neočekivani finalni obrat okrenuti čitav autorov komad naglavce.


Jer, za razliku od mainstream doksa koji igra na predvidivost, Isaacsov introspektivni doks igra na fikciju koju pokreće autentičnost ograničenog prostora. U mikrokozmosu koji bi zasigurno prigrlio kasni Želimir Žilnik.


Jer, svaki novi sloj njegove artificijalnosti, postupno odbacuje afektacije stvarnosti.