RIJEKA – Sudbina tinejdžera Zacariasa, koji 1917. biva katapultiran u afričko srce tame da bi u Mozambiku obranio portugalski kolonijalni imperij, naizgled priziva sve one komade koji se bave djecom ratnicima, s kalašnjikovima većim od njih, poput Fukunaginih »Beasts of No Nation« (»Zvijeri bez nacije«) i Nguyenove »Rebelle« (»Ratna vještica«). Jer, iako Zacarias ima 17 godina, njegovo gotovo dječačko lice blisko je svim onim dječjim ratnicima koje psi rata sustavno regrutiraju u svoje gerilske postrojbe, eksploatirajući ih pod izlikom da odrasli vojnici nisu dovoljni za obranu, već im je potrebno svježe dječje meso u maskirnoj uniformi da bi zajedno savladali brojčano jačeg protivnika.

Romantičarski nacionalizam

No Pintov film kojim je otvoreno lanjsko (fizičko) izdanje etabliranog Rotterdam Film Festivala, poznatog po radikalnijem programskom pristupu, puno je više od toga. Febrilna denuncijacija portugalske i ine kolonizacije Afrike. To podvlači i jedna od uvodnih scena u kojoj tamnoputi robovi prenose na leđima bijele vojnike jer njihov brod ne može doploviti do obale. Portugalci su dakle oni koji doslovno jašu afričke starosjedioce, svedene na tegleće konje. Doduše, Zacarias se u rat javlja dragovoljno, nošen krilima romantičarskog nacionalizma. On je taj koji nazdravlja ratu i »drži rat u mislima, a domovinu u srcu«. No ubrzo ostaje bez svog velikog rata i bez vlastite postrojbe.

Kao što i Pinto snima ratni film čija se priča odvija daleko od prve crte bojišnice. Tada se junakovo tumaranje pretvara u besmislenu halucinantnu odiseju natopljenu znojem malarije, koja balansira negdje na pola puta između Conradova »Srca tmine«, Herzogova »Aguirrea« u teen varijanti i Coppoline »Apokalipse danas« (u jednoj sceni junaku će se dogoditi bliski susret s ludim kolonizatorom, koji se doima poput portugalske verzije pukovnika Kurtza).

Močvarne sjene noći

Iako nismo uvijek u stanju vjerovati Zacariasovu malarijskom pogledu na svijet koji ga okružuje. Da bi situacija bila apsurdnija, Zacarias će se i sam naći u situaciji inverzivnog ropstva, kad okonča u selu žena, ispražnjenom od njihovih muževa, možda ubijenih, a možda mobiliziranih. Tada autorov junak ne gubi samo vjeru u domovinu kojoj se toliko divio, već i vlastiti razum.

Uvijek su u prvom planu močvarne sjene noći, koje transformiraju autorove figure u nejasne i nesigurne siluete. Iako nikad nismo posve sigurni gdje će nas Zacariasovo lutanje odvesti. Zato Pintov komad odbacuje klasične plakatne antiratne narative, denuncirajući portugalsku kolonijalnu povijest i njene patrijarhalne modalitete kao okvir za nasilje i nezamislivo Zlo.