OPATIJA – Ako ćemo po nečemu pamtiti ovogodišnje punoljetno 18. izdanje Liburnia Film Festivala, to je onda neodoljivi komad Nikoline Barić »Doktorice, pem v’ grobeka«.

Njegova autorica potpisuje ne samo režiju, već i scenarij, fotografiju, montažu i (samostalnu) produkciju. Iako autoričin film nadilazi daleko razvikanije izdanke hrvatske dokumentaristike. U njemu Barić ulazi u majčinu ordinaciju obiteljske medicine, lociranu u zagorskom gradiću na granici sa Slovenijom, promatrajući njenu »borbu« s nimalo lakim pacijentima.

Kaotične ambulante

U prosječnom »pristojnom« danu, njenom ordinacijom prodefilira i do 85 ljudi. »Minimalizam je ono što ti treba. Samo ih zagrli«, kaže joj kolegica. Jer, autoričin iznimni film veličanstvena je sondaža hrvatskog trulog zdravstvenog sistema koji tjera svoje potplaćene radnike da rade nekvalitetno za male novce (»Radnik na naplatnoj kućici zarađuje više od liječnika«, kazat će autoričina majka). One koji još nisu spakirali kufere i završili u nekoj austrijskoj ili irskoj bolnici. To nije onaj isti bolnički sustav u koji uranja genijalni Christi Puiu u »Smrti gospodina Lazarescua«. To su one brojne (ne)organizirane i kaotične ambulante, kao simbol urušenog i umirućeg zdravstvenog sustava na respiratoru, čiji djelatnici nikad nisu imali »dobre faze«.

Pritom Barić ne želi da njena kamera vječno ostane neinvazivna. Ponekad su majčini pacijenti itekako svjesni njene prisutnosti (»Skužio me da ga snimam«, kazat će autorica majci). A oni su i više nego osebujni, od starice koja se žali liječnici da joj se čitav život svodi na »e«, od »e-doktora« pa nadalje, do stanovitog Bože koji »treba fukati«, terorizirajući liječnicu čestim nepotrebnim dolascima u njenu ordinaciju, sam protiv sistema, kao da je izašao iz romana Kristiana Novaka. Ponekad se autoričina mama mora suočiti s onim neizbježnim »znakom pažnje« kojim će je darivati pacijent. Ostaje tek sumanuti prizor s Božom kojeg autorica promatra kroz prozor majčine ordinacije, dok svojim traktorom izlazi iz kruga ambulante, gdje je bio parkiran.

Film Vlaste Delimar

Među zapaženijim doksima koji su oblježili završnicu Liburnije valja izdvojiti »Milu« Karla Voriha snimljenu s pečatom provjerenog ADU-a, čiji autor prati svoju aktericu ulicama Stuttgarta, dok mu otvoreno priča o temi nasilja u vezi. Ali i »Ivanova igra« Tomislava Žaje, sugestivni portret nogometaša Ivana Gudelja kojem je dijagnosticiran hepatitis B, snimljen i uz potporu UEFA-e, kao nezaobilazno štivo ne samo za fanove nogometnog doksa.

Liburniji se dogodila i svjetska premijera autorefleksivnog komada Vlaste Delimar »Užarska radionica Ivana Delimara«, u kojem se autorica nanovo vraća u svoj Štaglinec, gdje je njen otac u obližnjoj radionici vječno »šnirao, salao, ambindao, ajnfektao i necao« konoplju tijekom izrade užadi. »Prokleta užarija«, kazat će autorica u potrazi za izgubljenim vremenom. U dodiru blatne zemlje i seminalne Maričke.

Radionica će kasnije postati performerska meka. Iako od svih tih vremena, Delimar pamti tek jednu sovu na grani topole. Zato je intervencija bagera koji ruši očevu trošnu radionicu, poštedjevši obližnji zdenac (zenac?), ujedno i neka vrsta autoričina destruktivnog oproštaja s prošlošću i stvaranje novog početka. Uz glazbu koja priziva japanski zenovski minimalizam.