Ema Jusić

Unuka glazbenog velikana Đele Jusića gradi karijeru: “Prezime mi je i blagodat, i teret”

Ante Peričić

Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević

Unuka glazbenog velikana Đele Jusića te kći glazbenika Paule i Đele Jusića Jr. krenula putem bioloških prethodnika



Iako je pandemija koronavirusa mnogima usporila život i stala na put velikim planovima, mlada Zagrepčanka Ema Jusić odlučila je baš ovih povijesnih trenutaka slijediti svoju zvijezdu i ostvarivati svoje snove. Kako kaže naša narodna poslovica – »Što maca koti – miše lovi«, stoga i ne čudi da je unuka našeg glazbenog velikana Đele Jusića te kći istaknutih glazbenika Paule Jusić i Đele Jusića Jr. krenula putem svojih bioloških prethodnika.


Fizička je preslika svoje majke, a glazbeni dar kojim su bogovi blagoslovili dinastiju Jusić teče i njenim venama. Beskrajno talentirana, susretljiva, samokritična, a opet duhovita, ambiciozna i temperamentna, Ema je dosad izdala dvije pjesme te potpisala ekskluzivni diskografski ugovor s Croatia Recordsom. Kada govori o svojim planovima za ovu godinu – osnivanje benda, nastupi, izlazak novog albuma, završetak preddiplomskog i upisivanje diplomskog, studentsko višemjesečno putovanje u SAD i tako dalje, slušali smo je i istovremeno se pitali – otkud vremena za sve to?! Ali, kad čovjek nešto voli, za to nađe svo vrijeme svijeta jer je ljubav, na koncu, najveći ‘spiritus movens’.


Je li prezime koje nosite blagodat ili teret?


– Hm, i jedno i drugo. Mnoštvo ljudi od mene puno očekuje te se često nađem u situacijama u kojima me strah hoće li me osuđivati jer radim nešto drukčije od mojih predaka. Ipak je taj žanr moga nona i mojih roditelja znatno drukčiji nego što je moj i onda tu lako dođe do odstupanja. Tako da, postoji taj strah i osjećaj odgovornosti, ali dok sam ja zadovoljna svojim odabirom, nitko mi ne može stati na put. Pokušavam kritike i komentare, koji su dobronamjerni, usvojiti i iskoristiti ih za boljitak i razvitak sebe. Na one zlonamjerne i zlurade odlučila sam odavno zažmiriti te ih ignorirati.


ema_jusic

Foto: Davor Kovačević


Bezvremenski djed


Kad ste se već dotaknuli teme glazbenih stilova, kako to da niste krenuli stopama svoga djeda?




– Glazba moga nona i dandanas se rado sluša, ona je bezvremenska, ali mislim da, ukoliko bi danas netko išao raditi nešto u tom stilu, to jednostavno ne bi zaživjelo jer je duh vremena drukčiji. Svako vrijeme nosi svoje. Čak bih se usudila reći da u Hrvatskoj još uvijek teško prolazi i ovaj žanr koji ja radim. Mi smo, glazbeno, dosta čudan narod, glazbeni ukus i ne varira previše te je polariziran kao i, zapravo, više-manje sve u našoj zemlji. Moj elektro pop žanr, kako bih ga ja definirala, relativno je još uvijek u sjeni, malo je takvih pjesama na hrvatskom jeziku, ali vjerujem da će se i to vremenom promijeniti. Publika se odgaja – a ukoliko si svoj, primijetit će te. Ne želim ići u nešto samo zato što to trenutno prolazi, već ću raditi nešto što želim, što volim i u čemu uživam. Prilagođavanje trendovima me guši, zato ga i izbjegavam.


Iako ste u jednom razgovoru kazali kako ste privrženiji stranoj glazbi, koga biste s domaće scene izabrali, da možete, za duet?


– S obzirom da volim i balade, voljela bih da to bude Gibonni. Njega, kao umjetnika i čovjeka, izuzetno cijenim.


Vaše prve dvije pjesme – »Dovoljna« i »Drugačije je uvijek bolje« već samim naslovima nagovješćuju kako je tema vašeg trenutnog interesa upravo ovo što ste gore i spomenuli, a to je da treba biti svoj, a ne prilagođavati se trendovima.


– Iako se često mogu čuti takve poruke te se, vjerojatno, smatraju »klišejastima«, one su doista istinite. Zapravo je svaki klišej nekako izlizana istina. Ja sam bila meta osuđivanja što u osnovnoj, što u srednjoj školi. Naravno, nije tu bilo riječi o nekim velikim maltretiranjima, već o standardnim situacijama kroz koje prolaze tinejdžeri i koje, prilikom razvitka osobe, doista ostave traga. Djeca prolaze kroz težak period i to zna ostati nezamijećeno i od roditelja i od nastavnika.


Koliko god se dijete trudilo pokazati da ga to ne dira – svakoga dira, nekog više, nekog manje. Nametanje trendova i podilaženje istima je nezdravo jer se postavljaju norme kako treba izgledati, kako se treba ponašati i dolazi do problema jer se djevojčice izgladnjuju, s jedanaest godina žele ići kod kozmetičarke. Pogubili smo se. Želim se boriti da ti mladi ljudi budu svoji te da svoj veliki ili mali nos shvaćaju kao posebnost, da se osjećaju dobro i s viškom i manjkom kilograma, s celulitom i bez njega. To je zdravo – prihvaćanje sebe. Da sam bar bila svjesna s 12 godina da ću se svim tim zlim komentarima danas smijati. Zato je to tema koja me zaokuplja i kojom pridajem na važnosti i koju ‘verbaliziram’ kroz svoju glazbu.


Đelo Jr., Ema, Hana i Paula Jusić


Nemogućnost zaborava


Kako teče rad na albumu prvijencu?


– Baš sam jučer bila u studiju. Snimili smo dvije nove pjesme i nadam se da će album do jeseni ugledati svjetlo dana. Puno je stvari koje želimo pripremiti i na kojima želimo raditi. Trenutno, za sad, imam petnaestak, dvadesetak pjesama, ali sumnjam da će sve ići na ovaj album. Inspirirana sam te, iz neobjašnjivog razloga, imam mnoštvo ideja koje bih htjela realizirati.


Kako biste tematski opisali album?


– Smiješno je što ne patim od toga da mi album bude tematski zaokružen, a ipak sve ide u tom smjeru. Kao što sam već spomenula, album će sadržajno biti vezan uz sve kroz što ja zapravo prolazim i kroz što sam prolazila. Iskreno, za vrijeme pandemije, postala sam malo frustrirana, najviše zbog prekida odnosa s ljudima koje sam poznavala cijeli život. Dođu tako trenuci kada se maske skinu i kada se pokaže pravo lice. Naučila sam tako lekciju o kojoj govori i moja prva pjesma – »Dovoljna«. Kad god te netko sputava, to ne treba tolerirati, već se treba maknuti jer, na kraju krajeva, svi se mi sami rađamo i sami liježemo u krevet svakoga dana. Većinu vremena provodimo sami sa sobom i trebamo se truditi da to vrijeme bude što bolje. Puno sam, u doba pandemije, naučila što o drugima, što o sebi. Nisam savršena – griješim te ću pjevati i o tome. Možda me na stvaranje potiču te teške životne situacije, ali poruka će uvijek biti pozitivna. Što god da nam se u životu događa – glavu gore!


Teško opraštate?


– Ne. Samo, to sve ostaje u meni i to me tišti – ta nemogućnost zaborava, ali vježbam da budem bolja.


Sve tekstove sami pišete, imate više od pedeset napisanih pjesama, dio je i poezija. Znam da idete u glazbenu školu te usavršavate pjevanje, ali i klavir. Što je sa skladanjem? Kako pristupate stvaranju pjesme?


– Istina. I sve pjesme na albumu, za sad, bit će iz mojega pera. Iako, otvorena sam za suradnje. Uvijek mislim da su dvije glave pametnije od jedne. Što se skladanja tiče, napisala sam jednu stopostotnu autorsku. Volim skladati, posebno kada mi dosadi vježbanje klavira koji je, nerijetko, moja vreća za boksanje. Kada sam nervozna, ljuta i nesretna, uvijek sjedam za klavir. Umiruje me, baš kao i slikanje. Što se pristupa tiče – ima ih više, ne držim se jednog. Nekad mi samo dođe da zapišem note, nekoliko akorda, nečega što jednostavno želi izaći iz mene, a nekad ciljano idem pisati glazbu za svoje stihove, odnosno uglazbljivati. Doduše, na tom treba još puno, puno raditi.


Odlazak u glazbeni studio vam ne predstavlja ništa novo jer je riječ o sredini u kojoj ste, zapravo, odrasli?


– Tako je. Studio mi nije nepoznanica. Moji roditelji posjeduju jedan u kojem sam provodila vrijeme od svojih prvih koraka, a i svoju prvu pjesmu sam, skrivečki, snimila u našem obiteljskom glazbenom studiju.


U kojoj mjeri se roditelji miješaju u ono što vi stvarate?


– Ni najmanje. Ne zato što ne žele, već zato što im ne dam, ha, ha. Definitivno volim njihove savjete, cijenim ih, ali kada sam napravila prvu pjesmu, oni uopće za to nisu znali. Uzela sam ključeve studija, otišla sa Stjepkom Zebecom i taj dan dolazi tata u studio i čudi se, nije znao što se događa i nije mogao vjerovati. Izbacili smo ga iz studija i zamolili da dođe za sat vremena, ha-ha. Kasnije su me pitali zašto im ništa nisam rekla, a nisam zato jer želim sama sve napraviti i onda im to predstaviti. Ako bude i loše – nema veze, važno je učiti na svojim greškama.


Đelo, Ema i Đelo Jr. Jusić


Kriv je – tulum


Kako je došlo do suradnje sa Zebecom?


– Nas se dvoje znamo relativno kratko, oko dvije godine. Bili smo na tulumu zajedničke prijateljice. Na svim je tim zabavama on svirao gitaru, ja sam pjevala i tako smo se sprijateljili. I nekako, na inicijativu prijatelja, otišli smo u studio i napravili svoju pjesmu kako bismo mogli svirati nešto svoje. Stjepko je izuzetno talentiran glazbenik i super radimo zajedno.


Potpisali ste ugovor s Croatia Recordsom te tako zapravo nastavljate tradiciju suradnje obitelji Jusić s našom najvećom diskografskom kućom.


– Tako je. Croatia Records je institucija i biti dio nje je velika čast. Moj nono je također snimao za Jugoton, kasnije Croatiju. Nazvali su me nakon što su poslušali moju prvu pjesmu, ponudili mi ekskluzivni diskografski ugovor koji je meni, s obzirom na moje glazbene početke, puno značio. Sve je teklo prirodno, hvala Bogu, jer ne volim forsirane stvari. Istovremeno radim i na formiranju benda, tako da – život mi nije monoton.


Mladosti unatoč, imali ste, između ostalog, i jedan kazališni izlet kojeg se rado sjećate?


– Članica sam zbora Capella Odak i 2016. nas je nekoliko odabrano kako bismo radili na predstavi »Kao na nebu« Renea Medvešeka, u kazalištu Gavella. Predstava se igrala sve do 2020. i žao mi je što se prestala igrati jer je za mene to bilo jedno od najljepših životnih iskustava. Odmalena obožavam kazalište, kao i taj vid umjetnosti. U tih nekoliko godina puno sam naučila od svih tih sjajnih umjetnika i drago mi je što je glazba nekako bliska kazalištu i dramskoj umjetnosti, pa vjerujem da ću i u budućnosti nekako surađivati s kazalištima.


Vaš je nono, a naš veliki glazbenik – Đelo Jusić, ostavio na vama velikog traga. Ima li neka njegova pjesma, dosad neobjavljena, koju biste voljeli snimiti?


– Ima, naravno. Čak je on, dok je bio u bolnici, počeo meni pisati pjesmu koju, nažalost, nije stigao dovršiti. Ima podosta neiskorištenog materijala i on je doista polagao velike nade u mene. Njegovih posljednjih dana u bolnici zajedno smo i skladali, provodila sam puno vremena s njim. Nadam se da ću uspjeti napraviti nešto od toga, a ako ništa – obradit ću neke njegove pjesme koje su bezvremenske. Baš sad idem u Dubrovnik na Festu gdje ću pjevati njegove pjesme.


 


Urođena znatiželja


Što vas je privuklo studiju odnosa s javnošću?


– Moja brbljavost, komunikativnost i urođena znatiželja. Odnosi s javnošću su, u našem stoljeću, sveprisutni i nude široku paletu zanimanja. Smatram da su jako važni i u glazbi, pa sam i tu profitirala jer nemam problema s predstavljanjem sebe, odnosno s javnim nastupima.


Trenutno završavate preddiplomski studij, a što nakon toga?


– Svakako ću upisati diplomski, samo još ne znam što točno. Želim svoje glazbeno obrazovanje podići na neku višu razinu, iako se i sada redovito obrazujem kroz solo pjevanje i klavir. Mislim da bih mogla završiti i diplomski studij odnosa s javnošću ili novinarstva, ali – vidjet ćemo. Sve u svoje vrijeme.


Govorite li dubrovačkim govorom?


– Tata je dosta pokupio zagrebačkog i ponekad doma govori dubrovački, ali ja sam kajkavka, Zagrepčanka, iako mi nitko nije iz Zagreba. Mama mi je napola Makedonka, napola bodulka, tako da vučem gene sa svih strana, ali se najviše osjećam Zagrepčankom.


Ljetujete li na Pagu?


– Najviše vremena provedem na Mljetu, ali posjećujem baku na Pagu. Ipak je tamo noćni život ljeti najbolji u Hrvatskoj.


Čime se bavi vaša samozatajna sestra Hana?


– Iako je glazbeno izuzetno talentirana, odmakla se i od glazbe i od javnog života. Živi i radi u Šibeniku, uvijek se šalim da je pobjegla od mlađe sestre koja ju je maltretirala, ha,ha.


Glazbeni žanr koji vas zanima u hrvatskoj javnosti, kako ste rekli, još uvijek nije prepoznat. Znači li to da se vidite u inozemstvu?


– Teško pitanje jer volim biti ovdje, volim Hrvatsku. Tek kad čovjek ode van, shvati kako smo mi, unatoč svemu, zapravo super. Želja mi je otići, skupiti iskustvo, ali dugoročno se vidim ovdje jer ovdje mi je dom. Spremam se baš na studentski program u SAD ovog ljeta, valjda pandemija to neće spriječiti, kako je to napravila 2020. godine.


Za kraj – najdraža skladba klasične glazbe, te najdraže književno djelo?


– Obožavam svirati Chopina, Nokturno op. 9, a najviše volim pjevati »O mio babbino caro«. Što se literature tiče – najdražu knjigu ne mogu izdvojiti, ali od proze tu su svakako Dostojevski i Kafka, dok oduvijek cijenim i uživam u poeziji našeg Tadijanovića.


 


Paula i Đelo Jusić Jr.: Ema ima viziju, stav i svoj zvuk

Jeste li zadovoljni putem kojim je krenula? Glazbeni put, u kombinaciji s javnim poslom, izuzetno je zahtjevan i drukčiji od svega ostaloga.
– Kao i svaki roditelj, naravno da smo sretni i ponosni i zapravo nam je drago da Ema nastavlja taj glazbeni put i njegovanje glazbene tradicije naše obitelji. Opet, ono što nas veseli je to što ona ima svoju viziju, svoj stav i jedan, kao što smo rekli, potpuno drukčiji, moderniji i zanimljiviji zvuk, u skladu sa svojim godinama, s vremenom koje jest i koje dolazi, u skladu sa svojom mladošću i energijom. Mi smo tu da je podržavamo, savjetujemo i da je pustimo da uživa u svojoj percepciji i viziji glazbe.


Kako gledate na Emin glazbeni žanr?
– Sjajan odabir, nešto mladenački i novo, nešto čega nedostaje na našoj glazbenoj sceni te, ono najvažnije, vidimo kako ona u njemu uživa i kako ju glazba ispunjava i čini sretnom.


Koji je najvažniji savjet koji ste joj dali?
– Naš je životni moto raditi ono što voliš jer samo s ljubavlju čovjek može stvarati. Ema je izuzetno talentirana mlada djevojka i bila bi šteta da se taj talent ne izgrađuje i da ne krene u tom pravcu. Školovana je, ima svoj životni odabir i svoje zvanje tako da, ukoliko bude uspjela spojiti ono što voli i ono što zna, na način da od toga može kvalitetno živjeti – da bude ispunjena i radosna, mi ćemo biti najsretniji ljudi na svijetu. Ovaj posao, kao i svaki drugi, ima svojih ljepših i tmurnijih strana.


Puno trnja je na putu, naravno da ne treba ugaziti baš na svaki trn te ćemo mi, kao roditelji, koliko god budemo mogli, s puta micati to trnje. Ema je svjesna da će jedan dio tog trnovitog puta morati preći i sama, jer neće sve biti ružičasto. Ono najvažnije – iza sebe ima nas kao roditelje i kao prijatelje. Na koncu – što bi bio život da je sve samo lijepo i lagano. Neka ostane svoja, neka ostane izvan kalupa i neka voli život, ljude i ono što radi.