RIJEKA Na području Primorsko-goranske županije živi malo više od tisuću slijepih i slabovidnih osoba, podaci su to Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije. Trećina njih, točnije malo više od 300 učlanjeno je u Udrugu slijepih i slabovidnih osoba Primorsko-goranske županije, osnovanu daleke 1949. godine, koja ove godine u suradnji s Lions klubom Korzo obilježava Međunarodni dan bijelog štapa, 15. listopada, koji se svake godine obilježava s ciljem podizanja svijesti o pravima i potrebama slijepih i slabovidnih osoba, i ove godine pod motom “Ako ne vidimo – nismo nevidljivi”. Nažalost, kako je istaknuto na konferenciji za novinare, većina slijepih i slabovidnih osoba ne izlazi iz kuće zbog straha i nesigurnosti.

Sve više prepreka

– Posebno se situacija u tom smislu pogoršala nakon epidemije COVID-a, a dodatno i s brojnim radovima koji su se posljednjih mjeseci, pa i godinu-dvije, odvijali u našem gradu, a neki još uvijek traju. Oni predstavljaju prepreke i osobama koje dobro vide, a posebno slijepim i slabovidnim osobama. Nažalost, ovaj grad je postao sve teže prihvatljiv osobama s invaliditetom. Problema je puno, a mi u Udruzi nastojima ih riješiti ili barem pomoći u rješavanju na najbolji mogući način. Kao jedna od 26 članica Hrvatskog saveza slijepih, naša Udruga svake godine šalje istu poruku – “Ako ne vidimo – nismo nevidljivi”. Upravo tu svoju nevidljivost želimo kroz razne akcije i programe koje provodimo prikazati javnosti, privući pažnju na nas i naše probleme.

Jako je mali broj slijepih osoba koje su vidljive u javnom prostoru, a svemu tome doprinosi nepristupačnost brojnim institucijama, naši suvremeni autobusi, unatoč opremljenosti, i dalje nemaju glasovnu najavu autobusnih stanica, što je već normalna stvar u 21. stoljeću, pa vi u Rijeci ne znate gdje se nalazite, kada ćete i gdje te na kojoj stanici izaći iz autobusa, morate nekoga pitati, rekao je član Udruge Emil Mandarić, dodajući kako sve navedeno ne potiče i sprječava osobe s oštećenjima vida da se uključe u život i izađu van iz kuće, nego ih tjera da budu zatvoreni u svom domu, a trebalo bi biti suprotno – da ih se potiče na otvorenost i izlazak. Mandarić je upozorio i na problem manjka osobnih asistenata, odnosno iznimno mali interes među ljudima da se jave Udruzi kao osobni asistenti. U Rijeci taj posao uglavnom obavljaju stariji i također slabo pokretni sugrađani, dok na otocima i u Gorskome kotaru i dalje nema nikoga tko im pomaže. Razina državne potpore za videće pratitelje iznosi svega 11 eura po satu, većina tih sredstava ode na edukaciju, a gdje su tu još putni troškovi, plaćeni godišnji odmor i slično, rekao je Mandarić ističući kako u Hrvatskoj nije ni usvojen zakon o Brailleovom pismu, pa kada slijepa ili slabovidna djeca krenu u školu, pišu se projekti i traže donacije kako bi se toj djeci osigurala literatura.

Donatorska večer

Uz članove Udruge slijepih i slabovidnih osoba te predstavnike Primorsko-goranske županije, konferenciji su nazočili i predstavnici Lions kluba Korzo, koji, zajedno s Udrugom i Gradskim društvom Crvenog križa Rijeka ove srijede, 15. listopada, organizira zanimljivu donatorsku večer.

– Riječ je o donacijskoj “Večeri u mraku”, koja će biti održana u Domu Crvenog križa na Pećinama, 15. listopada s početkom u 16,30 sati. Svi sudionici večere, a uz članove Udruge slijepih i slabovidnih osoba to su i članovi Lions kluba Korzo, članovi naših klubova i riječkog Crvenog križa, bit će s povezom na očima kako bi se barem na neko vrijeme stavili u položaj osobe koja ne vidi. Mislim da ćemo na taj način bolje razumijeti, a i bolje podržavati slijepe i slabovidne osobe, da će društvo i zajednica pokazati više interesa i stvarati prilike i prava za osobe s invaliditetom. Cilj nam je, ustvari, na jedan drugačiji, jedinstveniji način obilježiti Međunarodni dan bijelog štapa. Inače, mi kao Lionsi, generalno na međunarodnom nivou smo posebno senzibilizirani na problematiku slijepih i slabovidnih osoba, odnosno, to je jedan od naših strateških ciljeva, rekla je predsjednica Lions kluba Korzo Mirjana Zečević Rutar. Naime, upravo se uvođenje bijelog štapa u Sjevernoj Americi pripisuje organizaciji Lions Club International (LCI), jer je 1931. godine član Kluba spazio slijepog čovjeka kako s crnim štapom pokušava prijeći prometnu ulicu. Uvidjevši da je crni štap bio jedva vidljiv vozačima, Lions Club International odlučio ga je zamijeniti bijelim štapom kako bi ga učinio što vidljivijim vozačima i tako je zahvaljujući LCI započeo nacionalni program promoviranja korištenja bijelog štapa za slijepe osobe. Američki kongres je 6. listopada 1964. godine donio odluku da se 15. listopada proglasi danom bijelog štapa, a u Hrvatskoj je na poticaj Hrvatskog saveza slijepih 18. lipnja 2000. godine donešena odluka o proglašenju 15. listopada Danom bijelog štapa.

Pressica u potpunom mraku

Kako je biti slijep, živjeti u potpunom mraku 24 sata na dan, na kratko su se mogli uvjeriti i novinari, snimatelji i fotoreporteri ove konferencije koja je organizirana u mraku, kako bi se medijima i gostima barem nakratko približio svakodnevni život slijepih osoba. Članovi Udruge na početku su, prije gašenja svjetla i potpunog mraka koji je obavio prostoriju, upozorili na mogućnost nelagode, panike, pa i jačeg lupanja srca, a to se nekim od prisutnih uistinu i dogodilo. Osobno sam, kao sudionica pressice, pratila jedini mali izvor svjetlosti, crvenu točku iz uređaja za snimanje, koja mi je puno pomogla, čak i smanjila prisutnu nelagodu i paniku. Ali, cilj organizatora konferencije za novinare u mraku je postignut – svi smo potaknuti na dublje razumijevanje izazova s kojima se susreću slijepe osobe, a koje unatoč svom invaliditetu mogu pokazati koliko su sposobne, aktivne i ravnopravne članice zajednice.