Iako, posebno mi u Delnicama, jako volimo vedro i sunčano vrijeme, bili su to dani kad smo molili Boga da bude što je moguće više kiše, oblaka i magle, da se ne vidi “prst pred nosom”. I bilo je tako svih potrebnih dana do 5. studenog kad smo zauzeli vojarnu i gotovo u cijelosti ispraznili skladište s oko šest tisuća tona streljiva i eksploziva. Kad je nakon toga granulo sunce, odmah su se iznad nas pojavili neprijateljski avioni i krenuli granatirati. Cilj je bilo središnje skladište u kojem je prije naše akcije bila najveća količina eksploziva. Odmah su i pogodili, ali osim popucanih stakala na svim okolnim zgradama, štete nije bilo. Da je sunce granulo samo koji dan ranije – Delnice od studenog 1991. godine više ne bi postojale.

Iznimno živopisno, svježe, kao da se jučer dogodilo opisao je vrijeme iz prvih dana djelovanje 138. brigade njezin legendarni zapovjednik, brigadni general Miljenko Balen. Učinio je to u središtu Primorsko-goranske županije gdje su prijem povodom 34. godišnjice osnutka 138. goranske i 128. riječke brigade zajednički organizirali Primorsko-goranska županija na čelu s dožupanom Tonjem Štimcem, pročelnicom Erminom Duraj i savjetnikom Zlatkom Mihelcem kao i gradovi Rijeka – na čelu s gradonačelnicom Ivom Rinčić i pročelnicom Karlom Mušković te Delnice koje su predstavljali gradonačelnik i njegov zamjenik Igor Pleše i Johan Klarić.

U sličnom tonu, zorno pokazujući kako je prva dekada studenog – uz zauzimanje delničke vojarne bilo je to vrijeme blokade vojarni na širem riječkom području što je urodilo odlukom o povlačenju JNA iz Rijeke – imala silno važno značenje za okretanje smjera rata, govorio je i prvi zapovjednik 128. brigade Joko Đipalo. Riječki i delnički vojni uspjesi imali su možda i presudno značenje u zaustavljanju  prodora neprijateljskih snaga u dijelu Hrvatske koji se protezao  na prostoru od Ogulina do jugoistočnih dijelova Like. U Delnicama se naime skladištilo i cjelokupno oružje TO prostora koji se danas definira kao Primorsko-goranska županije, tako da je došlo do toliko potrebnog naoružavanja hrvatskih branitelja, baš kao što je dolazak 128. brigade na područje Gospića i Perušića, ukupno 40 kilometara fronta, značilo zaustavljanje prodora neprijatelja do Karlobaga i rušenje plana o stvaranju famozne linije okupacije između tog podvelebitskog grada i Virovitice.

Branitelje su uvodno pozdravili njihovi domaćini, dio njih – dožupan Štimac, gradonačelnica Rinčić i gradonačelnik Pleše – po prvi put u svojim novim ulogama. S aktivnostima veteranskih udruga brigada prvenstveno fokusiranih na pomoć socijalno ugroženima i općenitom razvoju civilnog društva govorili su predsjednici – Walter Cvjetan iz 128. te  Željko Sokol iz 138. brigade.

Dan 128. brigade kroz koju je prošlo 7500 branitelja, od kojih je njih 25 nažalost poginulo, je 22. listopada, dok 138. brigada – koju su osim Gorana činili i branitelji s Krka, te nekadašnjih općina Rijeka, Crikvenica i Opatija – svoj dan osnutka bilježi 28. listopada 1991. Njezin je sastav činilo pet tisuća branitelja – 15 ih je dalo život za današnju slobodu.

Obnova spomenika

Cvjetan je posebno istaknuo potrebu obnove spomeničke baštine koja je uslijed djelovanja godina i vremensko-klimatskih utjecaja u lošem stanju.

– Osvježenje i obnova su potrebni svim spomenicima, posebno onom u Čanku gdje su imena žrtava skoro nečitljiva. Vjerujemo u razumijevanje i materijalnu susretljivost Grada i Županije po tom pitanju, naglasio je Cvjetan.

Kad će konačno Dom?

Izvan formalnog dijela susreta, kao jedna od najvažnijih tema sa sve manjim strpljenjem veterana ističe se konačno osmišljavanje riječkog Doma hrvatskih branitelja. Udruge danas djeluju na “sto” adresa, jako često i u ponižavajućim uvjetima. Velik iskorak u adekvatnom tretmanu branitelja učinila je Županija osmišljavanjem 13-članog odbora za branitelje, očekuje se i aktivnost novog čelništva Grada koje bi po pitanju Doma trebalo učiniti presudni iskorak. Sve drugo značilo bi dati prevlast biologiji, neumitnoj prolaznosti ljudskih života. Kako je istaknuo general Balen, od pripadnika 138. brigade njih 500 više nije među živima.