ZLOBIN – Jedan od boljih trkača u svom uzrastu u Atletskom klubu »Kvarner«, ali i u Hrvatskoj, je Matej Ružić, dvanaestogodišnji Riječanin, učenik šestog razreda OŠ Turnić. Dokaz tome su i dvije na posljednjem dvoranskom prvenstvu Hrvatske održanom u Zagrebu osvojene brončane medalje. To su prve državne medalje mladog atletičara koji živi na Turniću, ali je jako često i na Zlobinu jer je tata Alen Ružić pravi Zlobinjar, a to znači da »dite mora vidit nonu i nonota«.

Sportaš od vrtića

I tako Matej od djetinjstva svaki vikend i svake praznike provodi kod nonota Dadota i majke (none) Seke na Zlobinu, a oni su mu »zakon« kao i riječki nonići – nona Miljenka i nono Josip Tometić, bivši vrhunski kuglač i reprezentativac Jugoslavije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zbog zlobinjarskog podrijetla već mu se polako i stvara nadimak »Zlobinjarska strela«. Matej je u atletici već punih osam godina što je, uzme li se u obzir da ima samo 12 godina, jako puno. Otkud tako dugo u tom sportu, pitamo ga.

– Pa lipo. Zanimao me neki sport još dok sam bio u vrtiću, a kako mi nogomet baš nije bio nešto posebno zanimljiv, odlučio sam se za atletiku. Tako su me mama i tata prijavili u atletsku igraonicu u Atletskom klubu »Kvarner« i tako je počelo.

Tamo mi je bilo zanimljivo i zabavno pa sam dvije-tri godine kasnije iz igraonice prešao na ozbiljnije treninge, priča Matija i dodaje kako su treninzi na Kantridi stvarno bili ozbiljni. Radilo se minimalno tri puta tjedno, a kad su natjecanja, onda je to bilo i češće.

Ističe kako su treninzi bili zanimljivi pa mu nikad nije bilo ništa teško.

– Uz trčanje neki put smo radili i skok u vis i skok u dalj, ali najviše toga je vezano baš uz trčanje, sprint, duže staze ili trčanje s preprekama – govori Matej koji se rado sjetio prvih od do sada osvojenih dvadesetak medalja na klupskim, gradskim, regionalnim i državnim natjecanjima.

– Prvu medalju osvojio sam u atletskoj igraonici na klupskoj razini, a prva na natjecanju van kluba bila je zlatna medalja na krosu u Labinu gdje sam u uzrastu limač na 800 metara bio najbrži. Najdraže i najvrednije medalje su mi ove zadnje osvojene državne – brončana medalja na 55 metara s preponama u pojedinačnoj konkurenciji te isto tako bronca u štafeti 4 puta 200 metara.

Uz mene u štafeti su bili još Sven Karminski, Filip Vrkić i Roman Lučić. Zadovoljan sam ovim rezultatima, ali uvijek može bolje. Štoviše, mislim da sam mogao biti i prvi na toj utrci na 55 metara s preponama. Naravno, trudit ću se da budem što bolji i da jednog dana i budem prvi«, govori Matej kojeg su ovi uspjesi dodatno motivirali za bavljenje atletikom.

Nastavak slijedi

– Nastavit ću se baviti atletikom te nastojati biti što bolji u disciplinama koje su mi sada najdraže – 55 metara s preponama i štafeti 4 x 200 metara. Uz trenericu Sanju Đini koja je odlična i koja nas je jako puno toga naučila nastojat ću smanjiti sve mane, razviti dobre strane te biti što bolji, kako za sebe, tako i za štafetnu ekipu i cijeli klub – govori Matej koji, naravno, mora reći i nešto o svom Zlobinu:

– Kad nisam u Rijeci, onda sam na Zlobinu, kod none i nonota. U Zlobinu imam jako puno prijatelja i rodbine pa dolazim kad god mogu i uvijek mi je baš jako dobro jer se tamo mogu puno igrati, voziti bicikl po šumi i puno toga drugoga. Član sam i DVD-a Zlobin pa s njima idem i na natjecanja – rekao je Matej istaknuvši kako je dio ovih prvih državnih medalja koje je osvojio posvećen upravo i Zlobinu.

Roditeljska podrška

Tata Alen i mama Sandra podržavaju Mateja i kad god treba voze ga s Turnića na treninig na Kantridu.

Mama Sandra radi na Pošti na Zametu, a tata Alen u HEP-u i sigurno će i dalje pomagati, mada je Matej, kaže, u zadnje vrijeme sve češće na treninge odlazio s prijateljima autobusom.

Dok se naravno moglo i smjelo, odnosno prije koronakrize, i dok su autobusi normalno prometovali, a klubovi normalno radili.