Živjeli smo u istom kvartu, izlazili na ista mjesta, voljeli sport

Dolazili smo i iz sličnog miljea, roditelji su nam bili ponosni radnici... Obitelj mora imati zajedničke temelje. Uvijek sam to tako postavljala: ja sam vam majka, no za neke odluke mora postojati potvrda i oca, sa smiješkom priča Snježana Mišković

Veze Rijeke i Seville, najvećeg i najznačajnijeg grada Andaluzije, kroz povijest su se svodile tek na sporadične turističke posjete. S obje strane. Sevilla jest lijepa i u svakom slučaju posebna, no kad je o emisiji hrvatskih turista riječ, najprivlačniji su Madrid i Barcelona. Kad je druga strana u pitanju, situacija je još i gora – Andalužani Hrvatsku skoro da i ne »doživljavaju«. No, lanjskog prosinca sve se okrenulo naglavačke: Sevilla je doživjela pravu invaziju razdraganih Riječana. Bilo ih je u svakom njezinom kutku, najviše dakako na glavnom gradskom trgu, uokolo monumentalne, gigantske gotičke katedrale Santa Maria de la Sede. Igrala se zadnja utakmica Europa League između Betisa i HNK Rijeka. I dok je za domaćine to bio još jedan u nizu europskih nastupa, »Rijeka« je plasmanom u to moćno natjecanje napravila jedan od najznačajnijih povijesnih uspjeha. I mnogi su, kako bi bili sudionicima upravo tog povijesnog trenutka, potegnuli do Seville. Ne računajući dakako da će se taj unikatni biser Andaluzije opet tako skoro pojaviti u žiži njihova zanimanja. Jer »Rijeka« je te 2013. godine ulovila EL, tko zna hoće li tako skoro opet. No, svega desetak mjeseci kasnije, ne samo da je »Rijeka« ušla u Europa League, nego je u skupini opet dobila jedan klub iz Seville, istoimenog aktualnog osvajača tog elitnog nogometnog natjecanja! Pa se tako Sevilla na Kvarneru prometnula u jedan od najznačajnijih ne samo španjolskih, već i svjetskih gradova.  

 Od Seville do Seville

Na simboličkoj razini period od Seville do Seville se pokazao kao vrijeme u kojem je »Rijeka« doživjela fascinantni preporod. I to ne samo u nogometnom nego i u društvenom, socijalnom, gospodarskom smislu, pretvorila se u sportski kolektiv koji je zapravo svjetlo na kraju poprilično mračnog hrvatskog tunela.

  – Rekla sam mu najprije – Damire, budi oprezan. Dugo si ti izvan Hrvatske, druga su ti ovdje pravila ponašanja kad su gospodarstvo, investicije u pitanju. No, kad sam vidjela njegovu odlučnost, silnu energiju i želju da iskustva stečena radom u ozbiljnim poslovnim sustavima prenese i u Rijeku, bila sam jako zadovoljna što će pomoći nogometu našeg rodnog grada, našoj »Rijeci«.

  Istaknula nam je to Snježana Mišković, supruga predsjednika HNK Rijeka Damira na početku razgovora koji smo jučerašnjeg jutra s njima vodili u VIP salonu stadiona Kantrida. Kišna noć, poplava, »bazen« ispred mitskog zdanja stiješnjenog između stijena i mora, ali i period velikih sportskih uspjeha, tek četrdesetak sati nakon sjajne pobjede protiv moćnog Standarda iz Liegea. Povod susreta bila je dakako transformacija kluba u sportskom smislu, no jednako su nas zanimale i refleksije na život grada koje se događaju zahvaljujući investiciji Social Sporta u HNK Rijeku, preuzimanja 70-postotnog vlasništva. Ono što se kroz period »Miškovićeve Rijeke« također snažno nameće je zapravo prenošenje pozitivne energije jedne obitelji na razbijanje depresivnog stanja na razini ne samo grada, nego i društva u cjelini.

  Mišljenja smo naime da temelj uspjeha »Rijeke« zapravo leži u »osovini« na čijim se krajevima nalaze upravo Snježana i Damir Mišković. Njihova kemija, upornost, svijest da se samo cjelodnevnim radom bez »fige u džepu« može do uspjeha. Jer ma koliko je priča o toj obitelji dijelom jedna od čestih kad su u pitanju Rijeka i njezino gospodarstvo unazad dvadesetak godina, ipak je riječ ne tako čestoj hrvatskoj pojavi, o ljudima koji na valu osobnog uspjeha sebe nesebično daju svojoj okolini.  

 Očevim stopama

Znamo, devedesetih godina prošlog stoljeća nekadašnji je industrijski gigant velikom brzinom ostajao bez radnih mjesta tako da je podugačka kolona Riječana bila prisiljena egzistenciju pronaći na brodovima, platformama, u Nigeriji.

  – Prvi je u Nigeriju krenuo moj otac. Bilo je to ranih osamdesetih. Nije da smo živjeli loše, taman smo se bili preselili u novi stan na Zametu, u Ulici braće Cetine, ali ukazala mu se prilika. Kasnije, kako sam ja završavao škole, a riječ je o špedicijskom smjeru pomorskog zanimanja, bilo je nekako najlogičnije da se pridružim ocu. Nisu to lake odluke, no život je takav, ne nudi jednostavna rješenja želi li se u njemu uspjeti, ističe Mišković.

  Put ga dakle vodi u ni malo sigurnu Nigeriju gdje uz teške klimatske uvjete prijete bezbrojne zdravstvene opasnosti, prijeti i silan kriminal. No, želi li se suvereno upravljati svojim životom, mora se preuzimati i određene rizike. A jedino s čime je teško upravljati nosi naziv – ljubav.