Željko Vuković: Majka nije znala plivati, ali je nekim čudom držala dvoje djece na površini

Brodolomci su djelovali izgubljeno. Bauljali su po palubi kao muhe bez glave, praznog pogleda. Nakon nekog vremena, kad su se malo ugrijali i došli sebi od iscrpljenosti, onda su se umirili. U biti bili su sretni što su izvukli žive glave. Najveća tragedija od svega je to što su se više od smrti bojali da ćemo ih vratiti u Libiju

Kapetan Željko Vuković u dvije je akcije spašavanja na moru između Libije i Italije, zajedno s ostatkom posade broda Kehoe Tide spasio preko 350 ljudskih života, čime se upisao u anale ne samo hrvatskog nego i svjetskog pomorstva. U prvoj akciji uspjeli su spasiti 140 brodolomaca s potopljenog plovila koje je prevozilo izbjeglice prema Italiji, a u drugoj 214 suncem opečenih, dehidriranih i očajnih izbjeglica čije je plovilo na otvorenom moru ostalo bez goriva, a oni bez hrane i vode. Hrabre pomorce s »Kehoe Tide« to čini pravim pomorskim herojima, iako njihov zapovjednik kaže kako se uopće tako ne osjeća. Kao i svaki veliki čovjek, reći će da je sve što su učinili normalno, ali ipak dodaje kako putovanje s kojeg se upravo vratio neće lako zaboraviti.    – Nikad, sigurno. Pamtit ću ga dok sam živ.    Uspijevate li se nakon svega opustiti, odmoriti, uživati u boravku kod kuće?   – Uvijek je lijepo doći doma. Ugođaj malo kvare ovi oblaci i kiša koji su me dočekali, ali opuštam se polako. Malo mora, malo društva i proći će sve.

Svi žele čuti priču

Kako su vas dočekali rodbina, prijatelji, poznanici, sigurno su svi već čuli za vaše pothvate i prije nego ste stigli kući?   – Da, svi su već znali. To je, da tako kažem, najgori dio svega, jer svatko od njih bi htio čuti cijelu priču ispočetka, saznati sve iz prve ruke, ali to je sve normalno i ljudski. Jedino je malo teško svaki put sve to nanovo proživljavati.    Osjećate li se kao heroj?   – Ne, nimalo, haha. Glavno je da je sve završilo kako je završilo, jer moglo se sve okončati i na drugi način, puno ružniji.

Na moru između Libije i Italije zadnjih godina odigrava se prava humanitarna katastrofa. Malo se o tome zna, osim u pojedinim slučajevima kada stižu vijesti o stotinama izgubljenih života. Koliki su uopće razmjeri katastrofe?   – U zadnjih nekoliko godina tamo je poginulo više od petnaest tisuća ljudi. Treba li išta više dodati. Ne utapa se i nestaje tamo po dva-tri čovjeka, nego po pedeset, sto, dvjesto odjednom. Šalju ih svjesno u smrt, najčešće noću kada im lažu da su svjetla s platformi koja se vide s obale talijanska Lampedusa, a onda, kad svane dan, oni više ne znaju ni gdje su, ni kamo treba ići. Odlaze na more često u dotrajanim plovilima, bez dovoljno goriva, a ako ih još uhvati nevrijeme i u blizini nema nikoga tko bi pomogao, događaju se strašne tragedije.    Može li se to usporediti sa situacijom u Somaliji, gdje haraju pirati, a međunarodna zajednica poduzima mjere na moru, ali ne i u rješavanju suštine problema, u ovom slučaju rata u Siriji te kaosa u Libiji i drugim afričkim zemljama?   – I jedno i drugo je veliki biznis. U Libiji organizatori zarađuju po dvjesto pedeset tisuća dolara po brodu nakrcanom izbjeglicama. To je sasvim dovoljan razlog da se biznis nastavi. Već imaju i taktiku da kad se nađu na moru, sami zovu talijansku mornaricu koja ih onda pokupi. Sve je na Talijanima, ne znam više odakle im novac za te silne brodove i helikoptere. Ali ostatak Europe u svemu tome ne sudjeluje niti malo. Nema Francuza, Španjolaca, Hrvata, nikoga. A situacija je sve gora. Kad vidim da je lijepo vrijeme, slabo mi je jer znam da će ih tisuće izaći na more.

   Vi i posada odradili ste u obje akcije, slažu se stručnjaci, vrhunski posao, ne samo s humane već i s profesionalne točke gledišta. Koliko je važna priprema i je li uopće moguće pripremiti se za akciju spašavanja tolikih razmjera?   – Ne može se nitko pripremiti za onakav kaos, ali trening je iznimno važan. Od kad sam došao na brod, kad sam vidio što se tamo događa, stalno me »svrbilo« da bi moglo biti situacija u kojima ćemo morati spašavati ljude. U tjednu kad smo spašavali ljude iz potopljenog broda imali smo tri vježbe. Inače se održava jedna, ali nisam bio zadovoljan nekim stvarima pa sam posadu malo »ispilio«. Od toga smo imali dvije vježbe spuštanja brze brodice, a osim vježbi još sam sa »sekondom« Bojanom Tasićem dodatno vježbao upravljanje njome. Ne znam je li u pitanju neka viša sila, ali kao da nas je nešto pripremalo za sve ono što će uslijediti. Sigurno je, međutim, da je trening izuzetno važan jer drugačije čovjek u kriznim situacijama reagira kad barem generalno zna što mu je činiti pa to primijeni na stvarnu situaciju.

Smrt na palubi

Još je teže, ako ne i nemoguće, psihički se pripremiti za užasne prizore mrtvih i umirućih ljudi u moru, panike i kaosa koji u takvim trenucima nastupaju. Kako ste vi i posada podnijeli taj dio, posebno u danima nakon same akcije?   – Prvi dan su ljudi bili euforični, unatoč umoru i iscrpljenosti, jer su bili zadovoljni brojem spašenih ljudi. Ali kad je sve skupa malo »sleglo«, počeli su se u uši vraćati zvuci, krikovi ljudi koji se utapaju, slike utopljenika. Mlađim članovima posade je sve to teško palo, trebalo je puno s njima razgovarati, a neki do dan danas nisu o tome progovorili ni jednu jedinu riječ.

Jeste li se čuli s ekipom s broda, je li ovih nekoliko dana otkad ste se vratili kući proteklo u redu?   – Sve je ok. Bojan je još uvijek tamo, ostavio sam ga da pogleda svjetsko prvenstvo do kraja, haha.    Što ćete raditi do ponovnog odlaska na brod?   – Voziti se na motoru. Planiram s društvom potegnuti do Barcelone. Ići ću i na kupanje, iako mi je mora već malo navrh glave. Valjda će barem kupanje proći bez havarija i spašavanja turista na luftmadracu. To bi bio vrhunac.    Strahujete li da će vas ponovno dočekati ista situacija kad se vratite?   – Sigurno hoće, bojim se da će onakvih strahota biti još. Ali u ova dva navrata već smo stekli i veliko iskustvo, pa ćemo znati još brže i bolje reagirati.

   Razumljivo, s obzirom na okolnosti.   – Nije čudo, jer ružnih scena je bilo i na palubi, naročito kod pokušaja oživljavanja. Sve nas je dotukla smrt zadnje osobe koju smo izvukli iz mora. Radilo se o mladoj djevojci, lijepoj kao slika, koju smo izvukli skupa s jednim mladićem, četrdeset minuta nakon što se njihov brod potopio. Njega su dečki vidjeli prvog, izvukli ga na brodicu, i počeli ga već tamo reanimirati. Onda su uočili i nju, izvukli je te ih oboje prebacili na palubu. On je nakon nekog vremena počeo samostalno disati, ali ona nikako. Svi smo pokušali sve što smo mogli da je spasimo. Naizmjence smo je pokušavali vratiti u život, ali, nažalost, pomoći više nije bilo. Jednostavno to nismo mogli prihvatiti. Nakon svega, nakon svih ljudi koje smo izvukli, nekako čovjek želi svim srcem i tog zadnjeg spasiti. Ništa nije pomoglo. To nas je sve pokosilo…    S toliko ljudi na palubi sigurno nije bilo vremena za žaljenje. I nakon završetka akcije imali ste pune ruke posla?   – Jesmo, ali nakon svega najviše su nas oduševila dječica. Klinci su bili fenomenalni. Spasili smo nekoliko majki s malom djecom, među njima i jednu neplivačicu koja je nekim čudom uspjela ostati na površini držeći u naručju svoje dvoje djece. Sva ta djeca, koja su se jadna nagutala vode, smrzla se u hladnom moru i doživjela šok, prošavši sve one strahote, u roku od par sati su se igrala kod nas na brodu. Kad su se osušili, uz malo čokolade, već je tu bila pjesma, radost i veselje.    Kako su reagirali ostali preživjeli brodolomci?   – Izgubljeno. Bauljali su po palubi kao muhe bez glave, praznog pogleda. Nakon nekog vremena, kad su se malo ugrijali i došli sebi od iscrpljenosti, onda su se umirili. U biti bili su sretni što su izvukli žive glave. Najveća tragedija od svega je to što su se više od smrti bojali da ćemo ih vratiti u Libiju. Kad je završilo tih četrdeset minuta užasa, još smo puna dva sata čamcem pretraživali to područje, a s platforme Zagreb 1 nam je javljeno da nešto pluta u njihovoj blizini. Po toj dojavi krenuo sam prema platformi punom brzinom, što je netko od putnika krivo protumačio, kazavši ostalima da ih vraćamo u Libiju na što je nastao kaos. Doslovce sam se izderao da ne pričaju gluposti i da se umire, što su poslušali. Došavši do platforme ustanovili smo da pluta nekakva jakna, a ne čovjek.

Talijanima treba skinuti kapu

Odakle toliki strah od povratka u Libiju i kako uopće libijske vlasti reagiraju u takvim slučajevima?   – Oni uopće nisu reagirali, a i da jesu, ne bih ih slušao i sigurno ne bih te nesretnike vratio natrag. Naprosto me ne zanimaju, a i sve se je odigralo više od dvanaest milja od obale, u međunarodnim vodama, gdje vlada međunarodno pravo mora, tako da nisam imao potrebu s njima komunicirati ni raspravljati. S druge strane, Talijanima treba skinuti kapu. Rade nevjerojatan posao spašavajući izbjeglice na moru. U samo jednom danu na moru se našlo preko šest tisuća izbjeglica. To je strašno. Libijci se u to malo petljaju, ali imao sam priliku vidjeti i taj dio, kad su oni uhvatili brodove s izbjeglicama. Doteglili su tri broda, oko petsto ljudi. Iskrcali su ih na rivu u Tripoliju, ogradili kontejnerima, svi na koljenima, na suncu, a među njima se šeću naoružani muškarci. Jednog po jednog su odvodili, ne znam što su im radili, ali poslije sam neke vidio na ulici kako prose.

Gdje završavaju ljudi koje spasi talijanska mornarica i obalna straža?   – Uglavnom u Cagliariju, sve rjeđe na Lampedusi jer je tamo sve krcato, i po ostalim gradovima južne Italije.    Može li se išta učiniti da se ova humanitarna katastrofa spriječi, odnosno da se izbjeglicama barem pomogne da na sigurniji način dođu do Europe?   – Kako svi u takvim situacijama uglavnom vole pametovati, tako se pojavila i ideja da ih se vraća u Libiju. Pa tamo bi ih samo još jednom opljačkali i uzeli im novac da ih ponovo pošalju na more. Treba prvo zaustaviti katastrofu u Siriji pa će se već veliki dio problema riješiti. Drugo, treba te ljude pustiti u Europu. Znate kako se kaže, ako imaš doma za tri pijata napunit, pa valjda će se naći nešto i za četvrti. Barem da prime obitelji, žene i djecu. Među ljudima koje smo spasili bila je trudnica u devetom mjesecu trudnoće, s četvero djece i mužem koji umire od karcinoma. Pa zar takve vratiti natrag? Oni se, pričao sam s njima, nadaju samo da će njihovoj djeci biti bolje. A mi za to vrijeme sjedimo doma i »lajkamo« po facebooku. Tako se problemi ne rješavaju. Čitava Europa treba otvoriti oči i početi nešto poduzimati za te ljude.

   Tko su ljudi koji pokušavaju pobjeći u Europu, odakle su, jeste li razgovarali s njima o tome?   – Ima puno mladih, ali vrlo često su to i cijele obitelji. Često cijele obitelji i nestaju. Naprosto čitavo obiteljsko stablo se izgubi u moru između Libije i Italije. Ima puno Libijaca, Sirijaca, a među ovima koje smo mi spasili bio je i jedan iz Bangladeša. Pitao sam ga, pa dobro kako si ti ovdje završio, pa znaš li uopće gdje si ti od Bangladeša. Pokazao sam mu na karti, a on se smije. Dosta je izbjeglica iz ostalih afričkih zemalja, a svima im je čarobna riječ Italija. Očajni su to ljudi. Sirijci su, primjerice, dobrim dijelom školovani ljudi, koji govore i dva-tri strana jezika i koji su do rata živjeli normalne živote, vrlo slične našima. Pričao sam s majkom tri djevojčice, koja mi je rekla: U Siriji je pokolj, tamo im nema života.    Niti jedna zemlja u Europi ne želi ih primiti, ne može ona sjesti na avion ili vlak i otputovati. Primaju ih samo Libija i Egipat. Kad se dokopaju Libije, plate oko tisuću dolara po glavi, da bi vrlo često dobili karte za smrt.

Okrenu glavu i otplove

Oko prijevoza izbjeglica iz Libije prema Italiji razvio se cijeli lanac organiziranog kriminala koji vrti golem novac na tuđoj nesreći.   – Samo u plovilu s kojeg smo spašavali ljude u drugoj akciji bilo je 214 ljudi. Izgorenih od sunca, prljavih od fekalija, gladnih, dehidriranih, izbezumljenih. Zamislite potrpati toliko osoba, među njima i djecu, na barku od osamnaest metara, bez vode, hrane, WC-a. I što sad, da samo prođem kraj njih? A oni koji ih šalju ne brinu o tome.    Ima li onih koji samo prođu i prave se da ne vide što se zbiva?   – Ima. Na žalost, živimo u takvom vremenu u kojemu je komercijalni pritisak postao važniji od ljudskih života. U politici moje kompanije je poticanje zapovjednika da pokupe i spase te ljude. Nisu oni krivi. Znam da dan broda košta puno i da nisam tamo da budem spasitelj, ali postoji fina linija između spašavanja i pokazivanja humanosti. To je nešto o čemu će se na višim razinama morati ozbiljno razgovarati. U prvom slučaju nije bilo dvojbe, brod se potopio i ljude je trebalo spasiti. U drugom je već postojala dvojba, jer nisu bili izravno ugroženi, čisto zakonski gledano.    Ali to što ste vi učinili čini razliku između Čovjeka, s velikim Č, i onih drugih.   – Puno je isprika koje se u takvim situacijama koriste. Kasnimo, prevelik brod, i tako dalje. Tu je i pitanje sigurnosti. Nas je samo osamnaest na brodu, a njih dvjesto, pa spašavanje vrlo lako može prerasti u talačku krizu. Među njima je i popriličan broj mutnih tipova, nisu to samo žene i djeca. Ali sve je dobro prošlo.