Ma daj, šta ti je! Svaki poziv Armade da svojim nastupom uveličam nešto što oni organiziraju za mene je velika čast. Je, jako je vruće i nije da sam najboljeg zdravlja, ali ovakav poziv djeluje kao pravi melem, lijek. Samo dođi po mene jer mi je hodati po ovakvom vremenu do tamo nekako teško.

Bila je nedjelja, 20. srpnja. Našli smo se ispred njegove kuće na Vojaku – “Pazi kad dolaziš jer sve je raskopano, aglomeracija.” – i automobilom otišli do parkirališta ispred Aule Trsatskog svetišta. Armada je pokrenula, sa željom da postane tradicija, organizaciju svete mise posvećene svim igračima i navijačima, svima koji vole “Rijeku”.

I to upravo na Trsatu kako bi se i na taj način poslala poruka i svima ostalima, ne samo zaljubljenicima u plavo-bijelu boju, kako je želja energiju jednog od najznačajnijih marijanskih svetišta u ovom dijelu Europe darovati svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj i svijetu. K tome, iako se u sakralnim prostorima u pravilu nikad, ili vrlo, vrlo rijetko izvode svjetovne pjesme, kad su u pitanju “Najdraža Rijeko” i njezin autor Damir Badurina, odmah se, na opće zadovoljstvo, našlo prostora za njezinu izvedbu.

Svirao je Damir i nakon toga, ali da – sudbina je htjela da upravo jedan od temeljnih kamena njegove svečane pjesme, njegova draga Armada, bude zadnjim službenim izvođenjem himne “Najdraža Rijeko” u njegovoj izvedbi. Jedne od najljepših svečanih pjesma u Hrvatskoj.

Damir, inače, kako je i sam mnogo puta naglašavao, možda i nije bio odabran biti glazbenikom.

– Ma da, volio sam svirati i pjevati, ali bilo je to miljama daleko od bilo čega ozbiljnog. S obzirom na to da sam rođen u ožujku 1958. godine, najmlađi su mi dani vezani uz Turnić. S kojeg su potekli brojni riječki glazbenici. Kao i mnogima koji su odrastali na njegovim ulicama, želio sam to biti i ja. Ali nije išlo. Krenuo sam i studirati, ali s obzirom na to da se ispiti nisu polagali, postao sam bankovnim službenikom. Nešto o čemu nisam ni sanjao da bi me moglo zadesiti, kamoli zanimati, pripovijedao nam je Damir.

A banka koja je bila njegovim radnim mjestom, od 1981. kad se i događa njezina najveća ekspanzija, pa sve do ratne 1992., bila je ona naziva – Riječka. Kad je on u pitanju, kao da je mogla biti drukčijeg imena.

I kad mu je bankovna karijera, zbog rata i promjena modaliteta poslovanja, išla prema zalasku, gotovo ničim izazvana krenula mu je rasti ona – glazbena. Ulazak u demokraciju i raskidanje s vremenima političke uniformiranosti značilo je silnu eksploziju lokalpatriotizma, oslobađanje dijalekta i stvaralaštva na čakavskom, kajkavskom, ma svim onim narječjima koja su se u desetljećima prije prikazivala kao manje vrijedna.

Nastaje tako i ča-val, a na njegovim krilima i posebne radijske emisije. I tada se, devedesetih pojavljuje – “Najdraža Rijeko”. Pjesma nastala kao B strana stigla čija je glavna skladba bila himna posvećena Rukometnom klubu Zamet se, apsolutno sama, bez ičijih intervencija i menadžerskih “poguranaca”, probijala eterom. Odmah ju prigrljuje Armada, navijači u nekom širem smislu i ne jer klasičnog ligaškog nogometa zbog rata nije bilo, kao i branitelji riječkih brigada na ličkom ratištu.

– Nisam ni sam mogao vjerovati što se događa. Pjesma je vrlo brzo postala jednom od najizvođenijih i najtraženijih, a da ti za mene gotovo nitko, osim najužeg kruga rodbine, poznanika i prijatelja nije znao. Bilo mi je fantastično pratiti taj proces, rado se sjećao tih teških, ali ponosnih vremena Damir Badurina.

Znao je pričati kao su mu stihovi dolazili sami od sebe, kao da mu ih je diktirala neka viša sila, neki tajni glas. Vjerojatno i jest tako jer nakon formiranja današnjih jedinica lokalne samouprave, rasla je misao da “Najdraža Rijeko” postane – himnom novooblikovanog prostora Grada Rijeke. Što se, u veljači 1999. godine i službeno, gotovo jednoglasno, doživjelo. Malo iza toga, u svibnju iste godine Badurina je imao najvažniji, najsvečaniji i najbrojniji nastup uživo. Dakako, bilo je to na Kantridi kad je samo sa svojom gitarom kročio na travnjak Kantride te zajedno s golemim zborom od 25 tisuća navijača Rijeke – koliko ih se okupilo na pokradenoj utakmici protiv Osijeka, onoj kad Rijeka nije smjela prvi puta postati prvakom Hrvatske – zapjevao himnu.

A kad su se strasti nakon te mitske manipulacije malo smirile, Badurina je, kao i uvijek u afirmativnom tonu, komentirao kako i nije važno što nogometna birokracija sudi, nego je važno samo to da je te svibanjske večeri Rijeka postala prvakom Hrvatske u – našim srcima. Uvijek beskrajno smiren, beskrajno pozitivan i optimističan iako ga zdravstveni problemi nisu nikako puštali na miru – uz sve, Damir je umjetnim nadomjescima morao zamijeniti i oba kuka.

Svirao je često i mnogo. Na bezbrojnim terasama i feštama, u svim onim tako narodskim oštarijama u kojima su se okupljali navijači Rijeke svih dobi i sa svih tribina. Prilagodljiv svakoj želji. Bio je naprosto svih ovih četvrt stoljeća otkako mu je pjesma postala himnom najveća zvijezda s karakterom antizvijezde. I da, s obzirom na to da je devedesetih izdao album, bolje rečeno kazetu s nizom pjesama, veliki je uspjeh uz “Najdražu Rijeku” postigla i “Katarina”. Pjesma posvećena njegovoj kćeri.

Moglo bi se tako nizati misli, sjećanja, rečenice unedogled. Mirni čovjek Damir. Osoba koja je uvijek svojim osobnim uspjesima znala davati karakter zajedništva, kolektiviteta ljudi sličnih razmišljanja, strasti i želja kao što su to bile njegove.

I onda je, svega nekoliko sati prije tansplantacije koja mu je mogla donijeti novi niz radosnih godina, onih koje je u toj fazi živio na Krku – kraj. Ovozemaljski. Fizički. Konačni, definitivni neće se dogoditi nikad. Jer osobe koje ljepotom stvaralaštva i osobnosti obilježe vrijeme svog postojanja, nikad ne nestaju

Odluka da “Najdraža Rijeko” postane himnom grada, donesena je, kao malo što u demokratskoj povijesti Rijeke – jednoglasno. S aklamacijom. Mnogo puta kroz naše razgovore, koji i nisu bili prožeti politikom, Damir je znao naglasiti kako mu je žao da se vijećnici svade. O odlukama što se odnose na dobrobit svih. Pa bi trebale biti, bez obzira na političke razlike, izglasane uz opće odobravanje, zajednički.

Daleko smo mi danas od tih njegovih misli. Živimo u vremenima kad se u Gradu, kao možda nikad prije, nadmeću dominantno nasilno ispolitizirane ideje. Ne bi li ipak bilo lijepo da se, baš onako kako je aklamacijom i zajedništvom “Najdraža Rijeko” izglasana himnom Rijeke, u budućim kriznim momentima sjetimo njezinog autora.

Mirnog, skromnog, za glazbenika i neobično tihog Damira Badurine. I dignemo ruke zajedništva. Voljeni grad i Damir to zaslužuju.