Tržnica zjapi gotovo prazna

Zatvaranje ribarnice bio je posljednji čavao u lijesu place Brajda

Vladimir Mrvoš

Tržnica Brajda - samo najjači ostaju / Foto Snimila MATEA JURČIĆ

Tržnica Brajda - samo najjači ostaju / Foto Snimila MATEA JURČIĆ

Tržnica na Brajdi, sa svojom obnovljenom, ali zaključanom unutrašnjošću i šačicom upornih prodavača, ostaje tužan simbol neiskorištenog potencijala i tihog umiranja jednog od važnih dijelova riječkog identiteta. Problem nije od jučer, ali rješenja nema na vidiku



RIJEKA – Monumentalno zdanje riječke tržnice na Brajdi, povijesna ljepotica obnovljenog pročelja i unutrašnjosti, danas stoji kao tihi spomenik nekim drugim, življim vremenima. Unutrašnjost, u koju su uložena značajna sredstva, sablasno je prazna i zatvorena. Ispred nje, na »otvorenom dijelu«, tek nekoliko štandova prkosi vrućini, nudeći voće i povrće malobrojnim, uglavnom usputnim kupcima. Slika je to umirućeg gradskog prostora koji okružuju i zatvoreni poslovni prostori, i tek poneki prodavači »antikviteta« skupljenih na ovom neformalnom riječkom buvljaku.


Obnovljeni paviljon nalik Trnoružici / Snimila Matea JURČIĆ


Kimetin štand


Među rijetkima koji se ne predaju je i prodavačica Kimeta. Njezin je štand jedan od posljednjih znakova života na tržnici Brajda. Već desetljećima, svakoga dana, slaže svoje proizvode, svjedočeći polaganom, ali neumitnom odumiranju tržnice.


– Malo je kupaca i prometa, ali raditi se mora, govori nam Kimeta s gorkim osmijehom. Cijene su, kaže, slične kao i na glavnoj riječkoj tržnici, no ovdje kao da je vrijeme stalo, a s njime i kupci.




Jedan od rijetkih koji je ostao vjeran Brajdi je Davor.


– Blizu mi je i usput, kratko objašnjava dok bira povrće na Kimetinom štandu. On je tipičan preostali kupac – stanar iz susjedstva koji kupovinu obavlja brzo, u prolazu, bez zadržavanja i razgledavanja. A i što bi razgledavao?


No, ima i onih koji na Brajdu dolaze s namjerom. Upravo zbog kvalitete koju nude prodavači poput Kimete. Smilja je jedna od takvih. Redovito kupuje kod svoje omiljene prodavačice i ne štedi riječi hvale.


– Njezina je roba uvijek svježa i kvalitetna. Znam što kupujem i znam da je domaće, govori nam Smilja, dok joj Kimeta važe netom pristigle mini lubenice, pravi ljetni hit s njezine farme u Istri.


Upravo ta farma, koja se prostire na oko 2.000 četvornih metara i za koju brine njezin suprug, izvor je nade i opstanka za Kimetu. S nje stižu plodovi koji hrane njezine vjerne kupce i održavaju barem privid normalnosti na opustjeloj tržnici.


Dugogodišnje prijateljstvo – prodavačica Kimeta i vjerna mušterija Smilja / Foto Matea Jurčić


Višegodišnji problem


S posebnom sjetom prodavači i stariji kupci sjećaju se ribarnice koja je nekoć poslovala u zatvorenom dijelu zgrade. Već više od dvije godine, vrata su joj zatvorena iako stoji uredno izvješeno radno vrijeme. Njezino je zatvaranje, slažu se mnogi, bilo jedan od posljednjih čavala u lijesu tržnice na Brajdi.


Problem nije od jučer. Godinama se upozorava na propadanje, a rješenja nema na vidiku. Kimeta se sjeća i susreta s bivšim gradonačelnikom koji je jednom prilikom posjetio tržnicu.


– Predložila sam mu da bi bilo dobro da nas smjeste unutra, u obnovljeni paviljon. Da nismo na vrućini, da ne kisnemo i ne smrzavamo se, da imamo normalne uvjete za rad. Ali, eto, od toga nije bilo ništa, priča nam, dok pogledom prelazi preko praznih štandova svojih bivših kolega.


Gradske su vlasti svjesne problema, no konkretni planovi za oživljavanje ovog prostora i dalje su nejasni. Dok se strategije i planovi tek kuju, stvarnost na terenu je neumoljiva. Tržnica na Brajdi, sa svojom obnovljenom, ali zaključanom unutrašnjošću i šačicom upornih prodavača, ostaje tužan simbol neiskorištenog potencijala i tihog umiranja jednog od važnih dijelova riječkog identiteta. Kimeta i njezini kolege nastavit će svoju borbu, no pitanje je – do kada?


Radno vrijeme ribarnice koje nema / Foto Matea JURČIĆ