Uzbuđena i sretna Tereza Dubrović s pozornice zahvalila je djeci, njihovim roditeljima, zatim Gradu Rijeci, prijateljima i još mnogima koji su joj pomogli na tom putu – uključujući i dvije kćeri, koje zajedno s njom šivaju i čuvaju sve one prekrasne »Rotondove« kostime. Nije zaboravila spomenuti nekadašnje riječke balerine, svoje drage kolegice s kojima surađuje i danas – Smilju Kvesić, Lidiju Benac, Oxanu Brandiboura, Gordanu Frank, ali i Diane Zdešar, koja joj je prepustila polaznice Baletnog studija koji je vodila, davne 1994. godine, kad je Tereza Dubrović umirovljena u naponu kreativne snage…

   Nekadašnja prvakinja riječkog Baleta, HNK-a Ivana pl. Zajca, Tereza Dubrović, nakon odlaska u mirovinu počela je prenositi svoje znanje na djecu. Iako kaže da nikad nije ni pomišljala da će se, nakon scenskog, baviti pedagoškim radom, upravo u njemu je pronašla zadovoljstvo, smisao života i stekla golemo povjerenje generacija djece, koje su odrastale pod njenim skrbničkim ali strogim nadzorom. A neki su se – upavo zahvaljujući izvrsnim temeljima koje je postavila – profesionalno posvetili plesu.

   Rezimirajući dvadeset godina rada s djecom, Tereza Dubrović može s ponosom reći da je postigla iznimne rezultate: njene koreografije, čije je elemente crpila iz profesionalnog znanja, nagrađivane su na europskim i svjetskim plesnim natjecanjima djece i mladih, a članice njene plesne grupe »Rotondo« proputovale su ne samo Europom već stigle i do Las Vegasa! I odatle se vratile s nagradama i priznanjima!

Budućnost

Dvadesetu obljetnicu pedagoškog rada Tereza Dubrović podijelila je s današnjim polaznicima »Rotonda«, ali i generacijama djevojaka (i pokojim mladićem) koji su od 1994. godine polazili njene lekcije plesa različitih žanrova, nadalje s kolegicama koje su joj pomagale u toj misiji i s roditeljima, bez kojih nema uspjeha djece. U HKD-u na Sušaku, pred prepunim gledalištem, izvedene su najuspješnije i najnagrađivanije koreografije Tereze Dubrović i svi smo se još jednom osvjedočili zbog čega su djevojke na pozornicama Klagenfurta, Lignana i Las Vegasa osvojile srca publike i dobile najviše ocjene stručnih žirija.

   Ono što nije manje važno, jest da je Tereza Dubrović uvijek mislila na budućnost plesne umjetnosti u Rijeci, nesebično dijeleći svoje znanje i potičući starije polaznice »Rotonda« da i same počnu razmišljati kao koreografi. Tako je otvorenošću srca i uma stvorila nasljednice – danas odraslu Martu Rak, koja je nakon fakultetske diplome napustila Rijeku i u Münchenu se (na Međunarodnoj akademiji suvremenog plesa »Iwanson«) posvetila onome čemu je čitav život težila – plesnom usavršavanju. Posljednjih godina Marta i Teta Tereza (jer tako je zovu i djeca i njihovi roditelji) zajedno su osmislile neke od uspješnica »Rotonda«, ali aktivne su na planu koreografije i rada s mlađima bile i neke druge djevojke, poput Julije Kožul, koja studira građevinu, ali i dalje nalazi vremena za ples u »Rotondu« i rad s Tetom Terezom. Ili Martina Rukavina, koja je završila akademiju za suvremeni ples u Salzburgu i vratila se u Rijeku, gdje njene koreografije plešu članice »Rotonda«.

Film

Stotinjak polaznika »Rotonda«, od najmlađeg do seniorskog uzrasta, izvelo je na sceni HKD-a retrospektivu uspješnica Tereze Dubrović. Djevojčice koje su tek naučile prve plesne korake razgalile su gledalište pokušajima da se predstave u najljepšem svjetlu, a ljepota juniorki i seniorki te strast koju emaniraju plešući dirnula je mnoge do suza! Koliko je energije i ljubavi (s obje strane) trebalo uložiti, koliko sati rada da bi na sceni sve izgledalo ovako lako…

   Tereza Dubrović poklonila je generacijama riječke djece svoje plesno znanje i ljubav, a oni su joj – na obljetničkoj večeri – odgovorili dvadesetminutnim filmom, pod naslovom »Dvadeset minuta za dvadeset godina«.

   Bilo je to iznenađenje, izvan scenarija. Jednostavno su je odveli sa scene, smjestili u gledalište i prikazali joj film, koji su polaznici aktualne generacije »Rotondovih« plesača snimili na atraktivnim lokacijama u gradu.

   Film su sami financirali, napisali scenarij, organizirali snimanje, a budući da su za projekt znali članovi svih plesnih sekcija i njihovi roditelji, pitala sam Martu Rak kako su uspjeli sačuvati »tajnu« od Tete Tereze!

   – U dane snimanja poslali smo cijelu obitelj u Gorski kotar! A polaznicima »Rotonda« zaprijetili »strašnim kaznama« ako zucnu o snimanju, kaže Marta Rak.

   Tako je Teta Tereza dobila svoje iznenađenje! Odgledala je film u suzama, a onda sve pozvala u foaje Nebodera na kolače! Smijehu, zagrljajima i novim planovima – nije bilo kraja.

   Šteta što ovom rijetko lijepom i sjajno osmišljenom događaju nije nazočio nitko iz žute zgrade na Rječini, u kojoj je karijeru započela, izdvojila se iz ansambla i vinula do prvakinje Tereza Dubrović. Službeni riječki teatar ne zanimaju dvadesetogodišnji uspjesi Tereze Dubrović u radu s djecom, ali njoj se od te činjenice daleko važnijom čini da »njena djeca« redovito odlaze na kazališne predstave. Prenijeti ljubav prema plesnoj umjetnosti na mlade – jedina je misija i životni cilj ove umjetnice.

   Za dvadeset godina, kroz plesnu udrugu »Rotondo« prošlo je oko tisuću riječke djece. A poruka svih njih na obljetničkoj predstavi je bila: »Teta Tereza, ne spominjite mirovinu!«