Uraru stalo vrijeme: Plaća dugove za prostor koji ne koristi 25 godina

Darinko Jugo morao je 1988. godine zbog teške bolesti napustiti urarski obrt i otići u mirovinu. U gradskom prostoru što ga je do tada koristio ostao je njegov ortak Ivan Tkalec, no Grad ga nije priznao za zakupnika jer su u ortaštvu bili manje od tri godine. Tako su se svi dugovi koje je napravio Tkalec pripisali Jugu

Zovem se Darinko Jugo. Cijeli život radio sam kao urar. To je u mojoj obitelji nasljedni posao. Krajem 80-ih godina morao sam u invalidsku mirovinu jer sam imao psihičkih problema. Imam, naime, određeni poremećaj i ne sramim se to priznati. No zbog toga nisam mogao normalno raditi. Nisam se mogao koncentrirati. Određene misli su mi odvraćale pažnju. Imam, ukratko, fobiju. Stvari moram dotaknuti, pedantno posložiti, stalno prebrojavati. U jednoj fazi dobio sam naredbu iznutra – znam da me teško možete razumjeti – da moram pobrojati rupice na bubnju stroja za pranje rublja. Pobrojao sam ih 180. A drugi put 183. Od tada zaobilazim »vešmašinu«, a prošlo je skoro 30 godina. Profesor Đulijano Ljubičić s Psihijatrije riječkog KBC-a o mojem je slučaju predavao studentima. Nije mi lako, znate. Mučim se sam sa sobom.  

Pisao gradonačelniku

Ovo su riječi 78-godišnjeg Darinka Juga koji živi sam i nema bližeg člana obitelji. Mirovina mu je 2.240 kuna. No, svakog mjeseca umanjuje se za 732 kune. Za golo preživljavanje preostaje mu samo 1.400 kuna.

Grad Rijeka mu, naime, svakog mjeseca ovrhom skida jednu trećinu mirovine, 732 kune, po sudskoj presudi za dug za poslovni prostor u koji taj čovjek, koji spada u sve brojniju skupinu siromašnih hrvatskih građana, nije ušao od 1988. godine!

Darinko Jugo, čovjek s teškim, već prije 25 godina dijagnosticiranim psihičkim poremećajem, čovjek koji priznaje da živi od brige i milosti svojih susjeda, već godinama plaća dug koji je napravio njegov nekadašnji ortak u malom urarskom obrtu!

Umjesto da na primjeru ovog čovjeka pokaže socijalni aspekt gradske politike prema starijim i nemoćnim građanima, Grad Rijeka mu bez oprosta ili minimalne empatije uredno naplaćuje dug koji je napravio netko sasvim drugi. 

  »Ma ja sam vam nemoćan. Ne znam što napraviti. Pisao sam gradonačelniku Obersnelu da ga informiram o mom stanju, da sam siromah, da nemam ništa, da ja nisam bio u tom prostoru u spornom razdoblju jer sam i prije toga otišao u invalidsku mirovinu, da nisam ja kriv što je netko drugi radio u tom gradskom prostoru koji onda nije ni plaćao. Ali gradonačelnik i Grad su neumoljivi. Njima je važno da oni naplate dug za poslovni prostor, pa makar i od mene koji u njemu godinama nisam bio ni popravljao satove od čega sam nekad preživljavao«, kaže Jugo.

Da pravo ponekad doista nema nikakve veze s pravdom, pokazao je sudski epilog tužbi Grada prema Darinku Jugu. Grad je protiv Darinka Juga zbog štete nastale neplaćanjem zakupa poslovnog prostora, koji je u posjedu umjesto njega imao Ivan Tkalec, podignuo četiri tužbe od kojih su prve tri na Općinskom sudu u Rijeci suđene u korist Darinka Juga. Tek je četvrta presuđena u korist Grada, jer je sudac, uvažavajući da je Tkalec u posjedu, ipak zauzeo stav da ga je Jugo odlaskom u invalidsku mirovinu trebao fizički izbaciti i prostor vratiti Gradu. Kao što smo već rekli, Jugo to iz niza razloga, posebno s obzirom na svoje psihičko stanje, nije mogao napraviti. No kako je za Grad Rijeku nastupila šteta, jer je poslovni prostor korišten, a nije plaćan, prema Županijskom sudu ispalo je kako upravo Jugo, o čijem je psihičkom i zdravstvenom stanju Grad inače na ročištima bio informiran, to mora nadoknaditi. 

Odgovoran za štetu

Tražio je pomoć Grada, upozoravao je gradonačelnika Obersnela još 2010. na bolest, molio je da mu se otpišu novčane obveze jer ne bi bio ni prvi ni zadnji kojem se tako izašlo u susret, ali ništa nije pomoglo. Odbijen je dopisom na stranici i pol papira.

Gradonačelnik Obersnel mu je rekao da je odgovoran Gradu za štetu koja postoji u pogledu izgubljene dobiti koju bi Grad ostvario davanjem u zakup predmetnog poslovnog prostora drugoj osobi te da je pritom Jugo još napravio propust što nije predao prostor Gradu u posjed. 

  »Irelevantna je činjenica što je u utuženim razdobljima predmetni prostor koristio Ivan Tkalec, uz znanje, a ne dopuštenje Grada Rijeke«, napisao je Obersnel bolesnom Darinku Jugu kad mu je odbio molbu za otpis novčanog duga.

Jugo, danas kao i prije mnogo godina, Gradu Rijeci postavlja samo jedno pitanje – zašto ste tužili i uništili mene bolesnog, nemoćnog i prije svega nedužnog, a ne mog nekadašnjeg partnera Ivana Tkaleca, koji je čak i na sudu priznao da samo on koristi prostor i da je samo on dužan za njegov zakup. 

  »Kad sam 1988. godine otišao u invalidsku mirovinu i izašao iz tog prokletog poslovnog prostora, Ivan Tkalec je u njemu ostao. On je prestao plaćati zakupninu, a ja sam se Gradu Rijeci više puta obraćao s obrazloženjem da se prebaci poslovni prostor s mog imena te da mi se više ne šalju uplatnice. Uostalom, nisam ja mogao ni pravno ni fizički izbaciti Tkaleca iz posjeda u koji je ušao kao moj poslovni partner. Iako je Ivan Tkalec godinama vodio pregovore s Gradom oko prijenosa zakupa poslovnog prostora na sebe, Grad je to odbijao učiniti te je preko 20 godina vodio poslovni prostor na moje ime kao zakupca što je potpuni apsurd. Ne mogu shvatiti da te netko može tužiti za nešto s čime nemaš nikakve veze. Pa oni mene uništavaju već više od 20 godina«, kaže Jugo. 

 I Tkalec je danas čovjek na samom rubu. »Dođe mi da uzmem šmajser! Nemam ništa u životu. Doslovno sam švorc. Živim između Delnica, Zagorja i Bjelovara. Preživljavam od fizičkih poslova. Na tabletama sam i bolestan. Žao mi je zbog teške situacije Davorina Juga, dobar je čovjek, vrstan urar i nije zaslužio da mu se ovo događa. Ali ja nemam ni kune u džepu. Potpuno sam propao. I on i ja žrtve smo sistema«, kaže Tkalec.

Preporuka – mirovina

Davorin Jugo živi sam. Teško se kreće, puževim korakom, obavezno uz pomoć dvije štake. Kuća u kojoj živi obiteljska je prizemnica, vjerojatno stogodišnjakinja. Hladna, vlažna i neodržavana, dotrajale unutrašnjosti i puna plijesni, starom je Jugu sve što ima; donekle siguran krov nad glavom iako prokišnjava na par mjesta. Zato su po unutrašnjosti kuće postavljeni lavori za prikupljanje vode.  

Predstojnik Klinike za psihijatriju dr. Slobodan Ćuk u otpusnom pismu koje je napisao još 24. srpnja 1986. godine, nakon što je Davorin Jugo boravio na odjelu psihijatrije od 6. rujna 1985. godine, zaključuje da je pacijent »zbog svojih psihičkih smetnji nesposoban za posao«. Stoga preporučuje umirovljenje i invalidnost prve kategorije. Darinko Jugo umirovljen je 1988. godine. 

  Svjestan svojeg stanja, 1988. godine povlači se iz posla. 

  »Nisam više mogao raditi. Stalno sam nešto prebrojavao, premještao, mislio sam da će mi se nešto strašno dogoditi ako to ne budem radio«, kaže Jugo.

On odlazi u mirovinu, a Ivan Tkalec na svoju ruku u tom poslovnom prostoru nastavlja s urarskim obrtom. Iako je tijekom sudskih procesa s Gradom Rijekom Darinko Jugo dokazivao da je imao teške zdravstvene probleme i da je otišao u mirovinu, pa u poslovni prostor više nikad nije ušao, Grad Rijeka uporno ga je tužio za neplaćanje zakupnine.  

Neposredna pogodba

»Rekao sam im neka tuže Tkaleca koji je u tom prostoru, a ne mene koji s time više nisam imao ništa«, kaže Jugo.

U jednom od brojnih sudskih ročišta iskaz je dao i Ivan Tkalec, danas beskućnik koji živi od rada u polju, betoniranja i košnje trave.

Podsjetili smo ga na njegovu izjavu u kojoj je još 26. rujna 2000. godine na Općinskom sudu u Rijeci priznao korištenje poslovnog prostora i neplaćanje zakupa.

Tada se složio da bi on morao platiti dug i rekao da tu materijalnu obvezu smatra isključivo svojom obvezom, a ne Darinka Juga. 

»Voljan sam čak sklopiti i nagodbu s Gradom da ja podmirim cijelokupno potraživanje Grada iz ove parnice«, ušle su u zapisnik riječi Ivana Tkaleca. On, naravno, obvezu koju je preuzeo nije izvršio, a Grad se odlučio ovršno naplaćivati od Juga. Žao mu je, pojasnio je ovih dana Tklaec za naš list situaciju iz drugog dijela 80-ih, da je Jugo otišao u invalidsku mirovinu prije no što su prošle tri godine njihovog zajedničkog rada u urarskom obrtu.

Po tadašnjim propisima, naime, Tkalec bi nakon tog razdoblja imao pravo preuzeti obrt i poslovni prostor od Grada. Kako Jugo više nije mogao izdržati na radnom mjestu zbog bolesti, Tkalec je nastavio raditi u tom prostoru, iako je Grad, zato što on i Jugo nisu tri godine zajedno vodili obrt, a što je bio uvjet, odbio njegov zahtjev da mu se neposrednom pogodbom dodijeli prostor za daljnje vođenje urarske radnje. 

Dvostruki kriteriji

I što se onda zbiva: Grad, dakle, odbija Tkaleca, ali on ipak ostaje u poslovnom prostoru, a Darinko Jugo odlazi u invalidsku mirovinu u kojoj, boreći se s bolešću, mora voditi još jednu bitku: onu s Gradom Rijekom kojem više od 20 godina pokušava dokazati da taj prostor od 1988. više nema veze s njime! Uostalom, i Tkalec je to priznao na sudu. 

Epilog ove apsurdne priče je da je sud obvezao Darinka Juga da plati cjelokupan dug koji sada, nakon što ga već godinama plaća, iznosi oko 75 tisuća kuna glavnice uz 35 tisuća kuna kamata.

Star, nemoćan, s teškim psihičkim poremećajem i dužan za tuđi dug, Darinko Jugo živi je svjedok kako postoje dvostruki kriteriji kod gradskih odluka vezanih za naplatu zakupa poslovnih prostora.

Dok su neki zakupci Gradu ostali dužni i više od milijun kuna, a Grad nije našao načina da naplati svoja potraživanja, ovom su starcu naprosto ovrhom sjeli na mirovinu. Pa dok ide, ide…