Na području Primorsko-goranske županije trenutačno u privatnom smještaju boravi blizu 500 osoba iz Ukrajine, od kojih je njih devetnaest svoj privremeni dom našlo na području grada Bakra, u naseljima, Zlobin, Praputnjak i Kukuljanovo.

U župnom domu na Zlobinu već desetak dana boravi četrnaestero Ukrajinaca – pet mama, jedna baka i osmero djece starosne dobi od dvije godine, koliko ima najmlađi Temofij do sedamnaest i pol godina, koliko ima student prve godine prava Dmitri.

Svi su oni, inače rodbinski povezani, početkom ožujka stigli u Hrvatsku nakon putovanja koje je iz Ukrajine, odnosno njihovog grada Ivano-Frankivska, do Hrvatske trajalo više od dvadeset sati.

Dalekometne rakete

– Naš grad nalazi se na zapadu Ukrajine, u blizini Lavova, od kojeg je udaljen oko 135 kilometara. Kada je nekoliko dalekometnih raketa ispaljeno na vojni aerodrom koji se nalazi dvadesetak kilometara od našeg grada, roditelji su nam rekli neka uzmemo djecu i bježimo iz Ukrajine.

Među nas uvukao se nemir, iako je u našem gradu bilo relativno mirno, ali nesigurnost, uzbune nekoliko puta tijekom dana, pa i noću te stalni odlasci u skloništa primorali su nas na odlazak.

Bilo nam je teško ostaviti roditelje i prijatelje, ali morali smo staviti sigurnost naše djece na prvo mjesto i krenuti u spas, priča nam Oksana Mantuljak, koja je do početka rata radila u jednoj banci u svom gradu.

Oksani su zasuzile oči, zamaglio se pogled i zadrhtao glas kada je spomenula starijeg sina Igora, koji je, zbog posla i ograničenja prema kojem muški državljani Ukrajine u dobi od 18 do 60 godina ne smiju iz zemlje, morao ostati u svojoj domovini.

Za dolazak Ukrajinaca iz Ivano-Frankivska na Zlobin najviše je zaslužan Igor Rožman s Hreljina, koji radi u jednoj privatnoj tvrtci s dvojicom Ukrajinaca, a koji su, logično, početkom rata u njihovoj zemlji poželjeli svoje obitelji dovesti na sigurno.

– Radim s dvojicom Ukrajinaca iz Ivano-Frankivska nekoliko godina i kada je počeo rat u Ukrajini, nakon dana i noći prepunih strahova i strepnji za njihove najbliže, ukazala se prilika da njihove supruge, djeca i roditelji dođu u Hrvatsku.

Međutim, došla je samo jedna baka, roditelji su, kao i većina starijih, željeli ostati u svojim domovima, bez obzira na nesigurnost i opasnost od ratnih razaranja.

Uspjeli smo u kratkom vremenu nabaviti kombi, tvrtka u kojoj radim skupila je nekoliko tisuća kuna potrebnih za putne troškove, te su moj kolega Sanjin i jedan od Ukrajinaca, Ivano, otputovali do rumunjske granice, gdje su ih čekale obitelji.

Dan-dva prije nego što su stigli u Hrvatsku, kontaktirao sam Crveni križ, Civilnu zaštitu i sve nadležne službe kako bi našim Ukrajincima osigurali smještaj. Organiziranog smještaja tada je bilo u Osijeku, Varaždinu i Zagrebu, ali kako smo željeli spojiti obitelji s njihovim supruzima i očevima, tražili smo smještaj na riječkom području.

Kako sam ja s Hreljina, odmah sam stupio u kontakt s našim velečasnim Markom Šarićem, divnim svećenikom i čovjekom, prije svega, koji je već nekoliko puta pokazao svoju humanost na djelu.

On se obratio riječkom nadbiskupu mons. Mati Uziniću i tako smo došli do mogućnosti da naše Ukrajince smjestimo u ovu kuću za odmor na Zlobinu, kaže Rožman.

Ipak, kako je kuća duže vrijeme bila nenaseljena, bilo je najprije potrebno u kratko vrijeme osposobiti je za život, pa su tako Rožman i prijatelji u svega dan-dva sredili grijanje, popravili i servisirali aparate i uređaje za korištenje, provjetrili kuću, nabavili hranu i higijenske potrepštine »za prvu ruku«.

Druženje vikendom

– Nikada neću zaboraviti taj dan kada su stigli kombijem tu ispred kuće. Manja djeca su plakala, svi su bili uplašeni i umorni, žene uplakane. Čovjek koji ima pizzeriju tu u blizini odmah im je osigurao topli obrok za taj dan, prijavili smo ih nadležnim službama i sada čekamo papire, kako bi se žene mogle zaposliti, a djeca krenuti u školu.

Njihovi muževi i očevi koji rade sa mnom, inače žive u Rijeci, posjećuju ih jednom tjedno, najčešće vikendom, pa se onda svi zajedno druže.

Obitelji su posjetili i bakarski gradonačelnik Tomislav Klarić i pročelnica Ureda Grada Bakra Maja Šepac Rožić, koji su im donijeli hranu i igračke te obećali daljnju pomoć sukladno potrebama, kaže Rožman.

Za vrijeme boravka naše novinarske ekipe na Zlobinu, najbezbrižniji su bili oni najmlađi. Oni su crtali, razgledavali slikovnice i igrali se igračkama, a dvogodišnji Temofij bezbrižno dudao dudu u majčinom naručju.

Oni nešto stariji, među njima i desetogodišnja Anja, bili su, kao i njihove majke, zabrinutiji – što zbog činjenice da uskoro trebaju krenuti u školu u nepoznatu sredinu, s nepoznatim školskim kolegama, gdje će nastaviti školovanje na jeziku koji ne poznaju, a i zbog toga što su, za razliku od svojih mlađih braće i sestara, svjesniji situacije u kojoj se našla njihova zemlja, kao i straha za njihovu rodbinu koja je ostala u Ukrajini.

– Lijepo mi je u Hrvatskoj, ovdje na Zlobinu već sam našao prijatelje s kojima povremeno odem na igralište i zaigram nogomet. Malo mi se teže sporazumijevati, ali dosta razumijem, jedino mi teže ide kada moram sam nešto reći na hrvatskom.

Nadam se da ću uskoro moći nastaviti svoje studiranje. Ovdje je jako dobro, svi su nas prihvatili, ali naša su srca ostala u Ukrajini, uz naše obitelji. Posebno mi je teško kada razgovaram s bakom za koju sam jako vezan, a naš svaki razgovor završava u suzama.

Iako su nas ovdje svi lijepo prihvatili, željno iščekujem dan kada ću se moći vratiti u Ukrajinu, u svoj grad, iako znam da više nikada ništa neće biti kao prije, priča Dmitri, mladić koji je s nepunih osamnaest godina preko noći morao napustiti svoj grad, baku i djedove, prijatelje, svoj dom.

Stalno na usluzi

– Djeci, posebice ovoj starijoj, malo je već dosadno, pa jedva čekaju krenuti u školu. Nadam se da će se dobro snaći i da neće biti problema. Jer ovdje su ljudi divni, jako ljubazni, susretljivi, stalno nas posjećuju i pitaju treba li nam nešto.

Tu preko puta je jedna mala trgovina, gdje radi Tanja, divna žena koja nam svaki dan nešto daruje, ljudi joj znaju ostavljati i novce, ona nam to sve zajedno s najpotrebnijim namirnicama spremi i daruje.

Posebno hvala gospodinu Igoru, koji je pokrenuo i omogućio naš dolazak u Hrvatsku, hvala Juliji iz riječke Zajednice Ukrajinaca koja nam je stalno na usluzi, hvala Gradu Bakru, hvala svim ovim divnim ljudima.

Hvala i vlč. Marku Šariću, kao i hreljinskim vatrogascima, koji su u srijedu došli po nas, smjestili nas u vatrogasni kombi i odvezli na izlet u Rijeku. Bilo nam je prekrasno, a posebno su uživala djeca.

Kupili smo im sendviče, a mi mame smo popile kavu na riječkom Korzu, posjetili smo i Trsat, bili u tamošnjoj crkvi, ma prekrasan dan, kaže Marija Bodnar, dodajući kako su svi imali sreću da su uspjeli doći u Hrvatsku.

Putovali su, kaže, skoro 24 sata do Hrvatske, taksijem do granice, a potom kombijem do Rijeke, odnosno Zlobina.

– Srećom, nismo imali problema tijekom putovanja kroz Ukrajinu, osim što smo dugo putovali, ali bilo je mirno. Teško nam je što smo morali ostaviti naše obitelji, naše roditelje, Oksana, svoga najstarijeg sina, ali nije se moglo više čekati niti propustiti prilika.

Što da vam kažem, ovo nitko od nas nije očekivao, ovaj rat je katastrofa, veliki šok za sve nas, za našu djecu, njima je prekinuto djetinjstvo, morali su napustiti svoj dom.

Često se čujemo s našim roditeljima, trenutačno je u našem gradu mirno, ali se svakodnevno čuju sirene i ljudi često moraju u skloništa.

Svi se toplo nadamo da će prevladati razum i rat završiti, da ćemo se moći vratiti u naše domove, da će naša djeca imati priliku odrastati sa svojim bakama i djedovima, nastaviti sa svojim djetinjstvom, iako – neke stvari nikada se neće zaboraviti niti oprostiti, zaključuje Marija Bodnar.

Troje mališana u školi će dobiti sve potrebno

Troje malih Ukrajinaca, školaraca, u ponedjeljak će najvjerojatnije krenuti u Osnovnu školu Hreljin, jer je tako dogovoreno s ravnateljem Zoranom Pavletićem.

Ukrajinski školarci dobit će besplatne udžbenike, marendu, prijevoz, a bit će im osiguran i određeni fond sati ubrzanog učenja hrvatskog jezika, kako bi lakše nastavili školovanje koje je iznenada ratom prekinuto u Ukrajini.