Apsolutno kunstsalon! Prva je to pomisao kad se uspnete na riječkoj adresi Ulica žrtava fašizma 1 na prvi kat i uđete u prostor koji su njegovi vlasnici Andrea Matić i Saša Hess nazvali – Protokol.

Baš kao što intrigantno zvuči sam naziv, jednako vas tako u sva osjetila udari i prizor velikog stana izgrađenog u vremenima između dva svjetska rata. Golemi »open space« čijih 120 »kvadrata« razdvaja, ujedno ga skladno podijelivši, samo »nosivi zid«. Središnja pozicija pak pripada impresivnom masivnom stolu i jednakim takvim stolicama predviđenom za ugošćavanje 16 osoba.

– Da, volimo ga prije svega nazivati mjestom dobrih, pozitivnih emocija u kojem se isprepliću umjetnost, nadahnjujući razgovori ali, kao što to činimo i na kućnim okupljanjima, i jedna naša verzija onog što klasni restorani definiraju »fine diningom«.

Jedni nas vole nazvati restoranom, iako to mi dakako u klasičnom smislu nismo ni najmanje. Mi smo prije svega prostor za druženje koji petkom i subotom, strogo do 23 sata, hranu poslužuje kao dio stvaranja posebne, prisne atmosfere.

Drugi kažu da smo jako dobro mjesto za »evente«, za druženja koja organiziraju sami unajmljivači. Na kojima će se jako ugodno osjećati tridesetak, ma i više ljudi ako prihvaćaju opciju stajanja i »minglanja«.

Ima na kraju, ali ne najmanje, i onih koji nas definiraju kao dimenzijama i energijom optimalno mjesto za klasične, ili alternativne, iskaze umjetničkih sposobnosti pojedinih artista i artizama.

Sve što u sebi nosi notu izvrsnosti, posebnosti i dakako poticajnosti po širu zajednicu kako bi i ona bila što je moguće više senzibilizirana upravo za civilizacijsku nadgradnju koju u globalu definiramo kulturom. Bilo onoj umjetničkoj, slikarskoj ili poetskoj, fotografskoj ili gastronomskom.

Avangarda i užici

Pojasnila nam je to Andrea Matić, Riječanka, diplomirana sociologinja s ljubljanske Univerze, danas najviše zaposlena kao producentica. I opet potaknula onaj naš zaključak »na prvu« koji je uzviknuo: kunstsalon! Jer baš je tome i danas tako – »umjetnički salon«.

Mjesto posebne vrste, izložbeni prostor koji su na prijelazu 19. u 20. stoljeća na ozemlju koje je premrežavalo njemačko govorno područje, pa tako dakle i Hrvatska, svakako i Rijeka, igralo jako značajnu ulogu u osmišljavanju i promicanju pojedinih umjetničkih pravaca.

Iako su kunstsaloni bili nadahnuti francuskom tradicijom »salona«, koja je ipak bila institucionalizirana i proračunski potpomognuta, njemački se »kunstsalon« razvio u izrazito modernu instituciju koja je, iako vođena tržišnim načelima, oblikovala razvoj avangardne umjetnosti.

Mjesto na kojem su se okupljali umjetnici kako bi raspravljali o lijepim stvarima, ali, da se ne lažemo, jednako toliko uživali i u tjelesnom užicima koji primjerice donose vrhunci enogastronomije.

– Sve smo pomalo, od mojih iskustava s takvim mjestima u Ljubljani, restoranima »s dušom« u koje bismo zalazili nakon što smo učinili neki dobar posao, nadalje.

Ja sam konkretno djelovao na planu fotografije, ali i raznih koceptualizama što me uvijek veseli. Ipak, za razliku od tipa potpuno otvorenih restorana u kakve sam zalazio, želja nam je bila osmisliti prostor u kojem će se okupljati ljudi željni određene intime, uživanja neometanog bilo s čime što izlazi iz okvira općeg hedonizma.

Svakako da je snažan utjecaj na mene učinila i gastronomija jer čemu odlazak u gostionice nakon što si naslikao dobru sliku, fotografiju, oblikovao skulpturu kad te tamo ne bi zvala želja za uživanjem u hrani.

Pariz je također grad u kojem sam uvelike upijao i razvijao svoja iskustva, ali i ideje. Upravo stoga, jer sam volio kuhati, u ne samo francuskoj nego i svjetskoj prijestolnici gastronomije upisao sam i završio »Cordon bleu«, školu koja ti pokazuje – kako pravilno i kreativno iskazati svoju želju za kuhanjem, objasnio nam je Saša Hess, Ljubljančanin koji je na Andrejin nagovor doselio u Rijeku.

I usudio se, u gradu koji stagnira u jako velikom broju djelatnosti, pa tako i onoj restoranskoj, otvoriti jedan pa… Vrlo specifični hram lijepih umjetnosti. I gastronomije.

Izlaz iz slijepe ulice

– Istina, malo sam se pribojavao Rijeke koliko god da mi je uvijek bila jako zanimljivim i privlačnim gradom. Pokazalo se da sam bio u krivu jer Rijeka možda stagnira na nekim područjima, ne bih se usudio ovdje elaborirati jer nisam dovoljno upoznat sa širiom slikom, ali svakako ne oskudijeva u ljudima koji poznaju, cijene i vole gastronomiju.

Možda ih iznenađuje način na koji je mi prezentiramo i nudimo, ali jako rijetko netko izađe iz našeg Protokla nezadovoljan, dodaje Saša.

A koncept koji nude uistinu je višeslojan, u današnjim vremenima i višeznačan. Usudili bismo se čak pomisliti kako su njih dvoje, Andrea i Saša, u Rijeku poslani.

S nekih viših izvora, u neku jako zanimljivu, ali i prijeko potrebnu misiju. Oni naprosto na jedan svoj način rehumaniziraju prostor i ljude. Rijeka je neprijeporno dulje vrijeme u slijepoj ulici.

Želi, trudi se, ma i muči, pronaći prolaz iz te blokade, ali gdjegod iskoračila, jako se brzo vraća na početne pozicije. Njih dvoje ne dozvoljavaju da iskorak postane – rakov korak.

– Ponajprije, kod nas se svatko tko želi doći mora naručiti i to isključivo putem Instagrama. Moguće je dakako da netko odmah rezervira svih 16 mjesta, ali moramo priznati da nam je to rjeđa situacija

U pravilu se za tim našim jednim jedinim stolom okupi nekoliko raznolikih društava od kojih nemalo njih nije iz Rijeke ili neke njezine šire okolice. Sjednu jedni do drugih, a i jela koja nudimo nemaju svoj »plating«, dakle kreaciju na unikatnom tanjuru nego dolaze na zajedničkim podlošcima.

Bez obzira što se ljudi za stolom ne moraju poznavati, stol i jelo koje im donesemo ih upućuju jedne na druge. Ono što se događa nakon nekoliko sati i niza jela je, u daleko najvećem broju slučajeva, da zajedno, smijući se izlaze od nas i odlaze na još neko mjesto s obzirom da smo mi jako strogi po pitanju kraja radnog vremena.

Ono što nam je drago – danas zbog mnogih razloga sve otuđenije ljude dovodimo u situaciju u kojoj će se, onako po »starinski«, upoznati stiskom ruke, osmijehom, pričom o sebi i pitanjima o onom s kim su se upoznali.

Na taj način nastaju prijateljstva, poslovne veze, ma naprosto se ljudi vrate ljudima, rezolutna je Andrea.

Ljubljanska tržnica

Uz Sašu, chef je najčešće Matija Marić. Iako mlad, skupio je veliko iskustvo radeći u prestižnim restoranima, jedan od njih je primjerice lovranski Ganeum.

– Sve namirnice koje koristimo za pripremanje hrane su isključivo plod održive poljoprivrede. Nema uzmaka po tom pitanju. Ono što nam je problem, za razliku od situacije na koju sam navikao u Ljubljani, opskrbljenost je riječke tržnice takvim proizvodima.

U Hrvatskoj se oni u pravilu nabavljaju direktno od proizvođača, OPG-ova, dok je u Ljubljani svojevrsni ritual odlazak na tržnicu subotom. Iz razloga kako bi se opskrbili s kvalitetnim i zdravim namirnicama.

To je istina stvar tradicije i svojevrsne ustrajnosti, upornosti za opstojnost koja je karakterizirala slovensku poljoprivredu kroz zadnja stoljeća. Svakako, još jedna je pojedinost na koju se naši gosti moraju naviknuti – u ponudi su samo prirodna vina.

Nevelik je broj njihovih proizvođača, u Sloveniji ih je istina već dosta, u Hrvatskoj su tek u tragovima. Gosti znaju negodovati, ali mi se ne damo tako da vjerujemo kako će polako prirodna vina ovladati i širom ponudom, kako će se na njih naviknuti i nepca gostiju, jasan je Saša Hess.

Dakle, pomalo neobično i nadasve principijelno. Tvrdoglavo, da i u pisanju posegnemo za nekom vrstom autohtonosti izražavanja. Ali, kako pokazuju mjeseci koji su prošli od njihovog otvaranja i – sasvim uspješno.

Stvorili su određen krug zanimanja pa i posjetitelja, a kao i u speakeasy barovima New Yorka poslužuju i sasvim specifične koktele.

Ono što je još jedan sloj zanimljivosti sve što se u salonu nalazi je – na prodaju. Oni su svojevrstan izložbeni salon namještaja, svjetiljki, tanjura i čaša vrhunske kvalitete.

Pogled nam privlači masivna komoda izašla iz danskog poimanja brutalizma, no posebno veselje nam izaziva Pink Miami »Barbie svjetiljka« ljubljanske dizajnerske tvrtke Brajak Vitberg čiji su proizvodi zaludili SAD, posebno Hollywood.

Kreatorica u toj tvrtki je Petra Barjak, također djelomično s riječkom genteikom. Da, jedan nevjerojatno filigranski prožet riječko-ljubljanski spoj kreativnst donosi nam Protokol.

– Znali su nas nazivati i »Cirkus Protokol«. Što se dominantno odnosi na naše karaktere i temperament. Saša je horoskopski blizanac i osoba koju kroz život vode naglašeni artizam i kreativnost, ja sam pak rođena u znaku djevice i iako sam mu vrlo bliska po mnogo čemu, za razliku od njega imam i organizacijske sposobnosti.

Jako se dobro nadopunjujemo i slažemo što se, iskreno se nadam vidi i u svemu čime se bavimo. Dominantno nam je u fokusu, izvan ovog našeg nadahnjujućeg mjesta, rad na raznim produkcijama, pa tako i evenata.

Želja nam je svakako da se sve što radimo preslika i na Rijeku u cjelini. Osobno se, unatoč iskustvu rada u raznim sredinama doživljavam osobom koja želi Rijeku vratiti na scenu kojoj i pripada.

Otvoreni smo za sve, od restoratera koji su nam česti gosti do svih onih kreativaca koji imaju želju svojim idejama i radom oplemeniti prostor u kojem živimo. Rijeka je, vjerujete mi, jako poseban i jako potentan grad. Mora se probuditi i vjerovati u sebe, jasna je Andrea.

Bogato naslijeđe

Svakako, uostalom Cirkus i Protokol se sa svojom frontalnom stranom nalaze upravo u slici, kulisi koja je stvorila Baltazargrad. A sve o čemu smo razgovarali, sve što smo analizirali i povezivali, sjećali se i razmišljali jako je dobro bilo razvidno u Rijeci osamdesetih godina.

Iako ih se nije tako definiralo, bilo je puno »kunstsalona« u kojima se raspredalo o umjetnosti, rastakalo tadašnju političku scenu, jelo, pilo i stvaralo. Bez ikakvih proračunskih sredstava na koje se danas, u svojoj kreativnoj nemoći, naslanja puno previše »autora«.

Saša i Andrea, iako s tim osamdesetima nemaju baš nikakve veze, kao da su konačno nastavili niz. Ima, dakako da ima šanse. Mora se samo biti kreativan i samouvjeren.

Rijeka je biološki osiromašena, poprilično ostarjela što vodu nosi na mlin konzervativizma i straha od promjena. Ali opet, naslijeđe je bogato, učini li se odmak iz gliba političkih ideologija, otvorit će se prolaz, izlaz iz te preduge slijepe ulice.

– Družimo se, razmjenjujemo ideje, budimo otvoreni i hrabri. Rijeka mora iskoristiti sve što ju je krasilo kroz vrijeme, i prihvatiti nove ideje te ih implementirati u svoj razvoj.

U kazalištu je, kako pratim, jako poticajna atmosfera, razvija se dobra priča. Nema razloga da tako ne bude i na drugim mjestima, u drugim institucijama, zaključila je naš razgovor Andrea Matić. Sociologinja Protokol. S njom se dakako složio, koliko god da još uvijek uči Rijeku, Saša Hess. Profesor fotografije Cirkus.